Novosti

Glas i alkemija šatora sastanka.

savska66
Napisao/la Braniteljski

Umirovljeni poručnik pješaštva, Mili Lozančić u svojim trećim refleksijama osvrnuo se na braniteljski šator u Savskoj 66.

 Udomaćio se već ružan naziv „šatoraši“. To nije ni lijepo ni pametno. Kada većini pripadnika romske manjine kažete da su čergari (šatoraši), zasigurno će to doživjeti kao uvredu i provokaciju (ispričavam se ponosnim čergarima jer je ovo uzeto kao prispodoba i u najboljoj namjeri – da se oslika punina i dubina bezveznog i uvredljivog govora). Tko su onda ti ljudi koji upućuju takve uvrede onima kod kojih je do vrhunca došla Kristova ljubav jer su bili i jesu žrtvovali ne samo dijelove tijela, krv, zdravlje i psihički mir, nego i živote za djecu, dojenčad, starce, slobodnu i neovisnu domovinu Hrvatsku? Učitelj nas uči da nema veće ljubavi od one koja umire za drugoga, od one koja polaže svoj život za drugoga.

Vratimo se na dobre, svijetle i korisne stvari. U šatoru Saveza prebivala je slava Jahvina. U braniteljskom prebiva i sada Duh Božji i on je šator sastanka, u kojem stopostotni ratni i ostali invalidi, udovice, djeca, majke, očevi, braća po oružju i svi ljudi dobre volje i srca izlijevaju bol, gorčinu, ali i nadu pred Gospodina i jedni pred druge. Sada ću pustiti pjesmi da kaže svoje o ratnicima:

POVRATAK STARIH RATNIKA
Vraćamo se – no nemojte nas osudit’,
mi smo danas samo rukovet slomljenih sjena.
Zaboravite ono što klicasmo odlazeći,
ponizno danas priznajemo: bitka je izgubljena.

Vinuli smo se nad oblake realnog neba
u proljetnom cvatu najljepših poleta.
Jedne su nas burne noći našli
slomljenih krila podno najnižih goleta.

I nemojte misliti da smo vam lagali,
iako vam donijeli nijesmo obećavanu pobjedu.
Ništa ne boli više raspršenu vojsku,
nego kada joj mjesto lovora braća dobacuju objedu.

Ali, jer ipak ste u nama nekoć gledali
najveću nadu, apostole, ratnike,
mi i sad još ponosno dižemo glave,
da nas cijenite – bar kao patnike.

Za nas, stare vojnike, odsviran je konac boja
i mir što boli k’o najveća sramota.
Mi, što smo htjeli milijune oživjet’,
doživjeli smrt smo još za života.

Sada je na vama mladima i djeci vašoj,
da se dovinete onom što nama je slomilo krila.
Nemojte da se u povijest vjekova zapiše:
Veliki oci – djeca su sićušna bila.

Vraćamo se – no nemojte nas osudit’,
mi smo danas samo rukovet slomljenih sjena.
Počnite iznova, vi sada padajte dalje,
Stari vam vele: još nije bitka izgubljena.
Vjera Korsky („Omladina“ 1938-39.)

Oslikava li ova pjesama točno trenutno stanje, iako je napisana 1939. godine? Govori li realno o ratnicima? Govori li realno i o „štakorašima“, takozvanim antiprosvjednicima? Znaju li oni što čine? Treba li im se još jednom oprostiti kada krenu na ratnike, a pogotovo na invalide? Ako mi njih donekle razumijemo, netko i skroz, kako to da oni nas uopće ne razumiju?

Smrt fašizmu, komunizmu i kapitalizmu.

Trebalo je možda prije svih govora o braniteljima progovoriti o njihovu položaju u društvu i politici! Najbolje je postaviti pitanja! Zbog čega se HDZ, SDP i sve druge stranke ograđuju od braniteljskih prosvjeda? Kome smetaju Klemm, Vučemilović, Glogoški, Deur, Jukić i ljudi koji su u Savskoj!? Kroz šator je po nekim procjenama prošlo više od 200 000 tisuća ljudi. Da nije te ekipe u šatoru, bio bi netko drugi od 500 000 tisuća branitelja, zar ne?

Ono što se rađa u Savskoj 66 veće je i od Đure, i od Josipa, i od svakog branitelja, jer se budi svijest branitelja o njihovoj stvarnoj snazi; da mogu u jednom duhu, sinergiji snaga i Vjeri brda premještati! Napokon smo osvijestili koje smo kolosalno djelo načinili: samostalnu, neovisnu, slobodnu i demokratsku Hrvatsku, a do sada smo prevareni od svih. Kako to da nikome ne smetaju braniteljski glasovi na bilo kojim izborima, a svima smeta kada traže svoja prava, stečena prava koja svaka vlast u Hrvata dokida ratnicima? Možda se dio odgovora krije i u teodiceji, a dio i u transmutacijama povijesti i politike, posebno u najnovijoj preraspodjeli novovjekog boga – kapitala. Kako se kalio čelik, a dobio crveni buržuj? Kako velike Hrvatine postaju divlji kapitalisti?

I konačno, kako protivnici đavoljeg izmeta presporo reagiraju na združene snage tih grešnih struktura našeg hrvatskog društva (istovremeno se ne odričući tog istog izmeta)? U posljednje vrijeme, kako je i navijestio Spasitelj naš Gospodin Isus Krist Raspeti, da neće na Zemlju donijeti Mir nego Mač, providnost odluči progovoriti iz ratničkog Šatora Saveza u Savskoj 66 – Zagreb.

Ne budemo li ljude, stvari i pojave nazivali pravim imenima – npr. ratnika ratnikom, dezertera dezerterom, lopova lopovom, mirotvorca mirotvorcem – nećemo nikada doći na startnu poziciju od koje se polazi istinskom miru i boljitku.