Formiranje političke misli Frana Supila

Mađarizacija Hrvatske, ugarsko nepoštivanje Hrvatsko-ugarske nagodbe, kriza dualističkog sustava multinacionalne Austro-Ugarske Monarhije, pobune naroda Monarhije protiv vladajućeg režima te stvaranje neprirodnih saveza pojedinih grupacija protiv zajedničkih neprijatelja scenarij je koji je obilježio kraj 19. i početak 20. stoljeća u Monarhiji. Supilo, jedna od najznačajnijih figura hrvatske povijesti, ostavio je neizbrisiv trag u političkom životu Hrvatske. Oštrouman, pronicljiv, ponesen domoljubljem i rodoljubljem jasno je uočavao bit problema u kojima se nalazio hrvatski narod i kao takav donosio političke odluke koje ponekad i nisu bile najbolje rješenje, ali su uvijek bile namijenjene isključivo za dobrobit Hrvatske.Frano Supilo rođen je u Cavtatu kod Dubrovnika 30. studenog 1870. Njegovo djetinjstvo i školovanje u osnovnoj i građanskoj te kasnije poljoprivrednoj školi, odvijalo se u vrijeme teškog političkog i gospodarskog stanja hrvatskih zemalja. Pored svoje krnje samostalnosti, Hrvatska je bila upravno podijeljena tako da su Istra i Dalmacija bile austrijske pokrajine. U to vrijeme u Dalmaciji se odvijaju politički sukobi između narodnjaka i autonomaša. Bitka se vodila posebno u Dalmatinskom saboru, i to oko temeljnog pitanja – sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom.

U drugoj polovici 19. stoljeća dolazi do raskola u redovima Narodne stranke. Sukob se vodio između Hrvata i Srba, a glavni povod bila je austrijska okupacija Bosne i Hercegovine 1878., kada na dnevni red dolazi pitanje pripadnosti tih zemalja Hrvatskoj ili Srbiji. Dalmatinski Srbi se odvajaju i formiraju zasebnu političku grupaciju, Srpsku stranku. Hrvati jasno žele, pozivajući se na svoje državno pravo, ujedinjenje hrvatskog naroda i ostvarenje svoje državnosti, a Srbi žele okupljanje srpskog naroda oko srpske države. Očigledno Srpska stranka postaje protivnik ideje o sjedinjenju hrvatskih zemalja, što ih dovodi u položaj saveznika dalmatinskih  autonomaša. Narodna stranka u Dalmaciji pod pritiskom austrijske vlasti počinje voditi oportunističku politiku pa se hrvatska politička misao održava preko omladine koja se zalaže za pravaške ideje Ante Starčevića i Eugena Kvaternika. Prvi među dalmatinskim pristašama i širiteljima pravaštva bio je don Ivo Prodan, urednik lista „Katolička Dalmacija“. Frano Supilo bio je jedan od tih omladinaca koji nipošto nisu htjeli napustiti ideju o ujedinjenim hrvatskim zemljama. Kao mladić imao je prijatelja Melku Čingriju, sina Pere Čingrije, koji je bio jedan od vodećih dalmatinskih narodnjaka. Druženje s Melkom rezultiralo je Supilovom zainteresiranošću za političko djelovanje njegova oca, njegovih suradnika kao i protivnika. U svijesti mladog Supila razvijao se zazor prema svemu austrijskom, – i državi i vladarskoj kući Habsburgovaca. On i par njegovih mladih istomišljenika formiraju tajno društvo čije je geslo bilo: Dole sa svim što na Niemce sieća! Društvo je odlučilo i djelovati te su prilikom posjeta prijestolonasljednika Rudolfa Dubrovniku iskazali svoje nezadovoljstvo austrijskom politikom tako što ga nisu pozdravili skidanjem kape. Mala, bezazlena akcija, ali ipak značajna. Iz ovog se vidi da je Supilo već kao mladić bio borac za hrvatsko državno pravo.

Godine 1890. koncem svibnja u Dubrovniku na općinskim izborima pobjeđuje srpsko-autonomaška koalicija. To je bilo iznenađujuće za Dubrovnik koji je bio jedan od  najvažnijih središta hrvatske nacionalne misli, koji je prvi u Dalmaciji imao općinsku upravu i koji se prvi u Dalmaciji izjasnio za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, a sad je došao u ruke protivnika tog sjedinjenja i osporavatelja hrvatske političke ideje. To je bio prijeloman događaj čije su posljedice imale snažan utjecaj na Supilovo  političko djelovanje u smjeru pravaštva. Javila se potreba za pokretanjem političkog lista koji će pomagati hrvatskom građanstvu u Dubrovniku u suprostavljanju velikosrpskim pretenzijama na Dalmaciju i srpskoj suradnji s dalmatinskim autonomašima. Shodno tome, u veljači 1891. u Dubrovniku počinje izlaziti tjednik „Crvena Hrvatska“. Glavni urednik, izdavatelj i upravitelj lista bio je Frano Supilo. U svojim člancima Supilo jasno iznosi misao o ujedinjenju hrvatskih zemalja te kasnijem ujedinjenju južnoslavenskih zemalja Austro-Ugarske s Hrvatskom i Zagrebom kao središtem te nove države. Također, pronicljivo analizira njemački plan Drang nach Ostena (širenje njemačke države na istok op.a) još od vremena kad je obnovljen Trojni savez s njemačkom hegemonijom. On smatra kako je ta politika Njemačke bila velika opasnost za sve slavenske narode. Supilo je 1895. godine izabran u središnji odbor Stranke prava, ali tada je stranka već bila u krizi i previranju. Starčević umire, a vodstvo novoosnovane Čiste stranke prava preuzima Josip Frank kojega Supilo kasnije optužuje da hrvatski šovinizam podređuje režimu bana Raucha, koji ga je koristio jednako kao što je njegov prethodnik Khuen koristio srpski ekskluzivizam za politiku divide et impera. Dakle, Supilo smatra da je zapreka ujedinjenju hrvatskih zemalja njemački imperijalizam i austro-ugarski dualizam, ali isto tako i hrvatski i srpski ekskluzivizam. Istovremeno, u Dalmatinskom saboru traju oštri sukobi narodnjaka i pravaša oko pitanja odašiljanja saborske adrese o sjedinjenju Dalmacije s banskom Hrvatskom. Iako je Supilo bio pravaških uvjerenja i veliki kritičar narodnjačkog oportunizma, zalagao se za zajedništvo pravaša i narodnjaka. Smatrao je to nužnim jer su pravaši i dalje bili u manjini i bio im je potreban savez s Narodnom strankom.

U siječnju 1900. u Sušaku pod Supilovim uredništvom izlazi prvi broj „Novog lista“. U ovom listu kao i u „Crvenoj Hrvatskoj“ Supilo naglašava da se ne odriče hrvatskog državnog i narodnog prava. Važno je istaknuti da je Supilo bio svjestan teške situacije u kojoj se u to vrijeme nalazio hrvatski narod, svih prepreka i smetnji za ostvarenje cilja njegova ujedinjenja i osamostaljenja.

 Valja dobro razlikovati velika i mala pitanja. Velika pitanja vode narod i pokreću akciju. Mala pitanja idu s velikim pitanjima, ali iza njih. Kad se pokaže da su manja pitanja istrčala naprijed, ispred temeljnih narodnih ideala, e, onda tu nije čist posao.

U ovom odlomku jednog Supilovog članka vidi se njegova osuda oportunističke politike onog dijela hrvatskih političara koji surađuju s režimom zbog nekih manjih ustupaka, zanemarujući ono veliko i najvažnije pitanje – sjedinjenje i samostalnost hrvatskog naroda. Frano Supilo bio je onaj tip političara koji velika pitanja nikada nije podređivao malim.

Srpska politička misao zanesena stavom „Srbi svi i svuda“ počela se širiti Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, banskom Hrvatskom i Dalmacijom upravo u vrijeme početka političke aktivnosti Frana Supila. Vojna krajina, koja je brojila značajan broj srpskog stanovništa, priključena je 1881. Banskoj Hrvatskoj. Neposredno nakon spajanja s Banovinom Srbi osnivaju Srpsku samostalnu stranku. Program te stranke slaže se s programom Neovisne narodne stranke u nekim pitanjima, kao što su proširenje hrvatske autonomije, izvršne vlasti itd. No, do konflikta između srpske i hrvatske politike dolazi kad se pokreće pitanje pripadnosti Bosne i Hercegovine. U Bosni i Hercegovini pravoslavni Srbi bili su prevladavajući element, no značajan broj bio je i Hrvata koji su činili gotovo polovicu stanovništva. Hrvati su težili da Bosna i Hercegovina bude u okviru Monarhije, u nadi da će se ona ujediniti s hrvatskim zemljama. Muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine željelo je povratak u Tursku kao i Srbi jer tada nije bilo mogućnosti ujedinjenja sa Srbijom. Takve su bile prilike sve do aneksije BiH 1908. Također, Srbi s nepovjerenjem gledaju na suradnju s Hrvatima zbog protusrpske propagande pravaša. S dinastijom Obrenovića na vlasti, srpski narod početkom 80-ih godina 19. stoljeća postaje toliko ovisan o Austro-Ugarskoj da Srbija gubi osnovne atribute nezavisne države.  U takvoj situaciji srpski političari, iako svjesni da od ugarske vlade ne mogu očekivati puno u razvoju srpskog kapitala, ipak biraju mađarsku stranu i oslanjaju se na mađarski režim. Srbi pomažu mađarskim vladajućim krugovima u uklanjanu hrvatske autonomije i u spriječavanju sjedinjenja hrvatskog teritorija, a ban Khuen Hédérvary  zauzvrat im daje ekonomske i političke povlastice. Mađarskoj eliti je ovakva situacija netrpeljivosti između Hrvata i Srba poslužila kao naručena za svoju politiku divide et impera.

Stranka prava uklapa Srbe u hrvatski politički narod, dok Supilo od Srba zahtijeva da prihvate, brane i zagovaraju teritorijalno jedinstvo hrvatskih zemalja, hrvatski integritet i pravo na stvaranje samostalne države. Svjestan da nema sloge i mira dok srpska manjina ne pristane na hrvatsko državno pravo kao svoje vlastito, zamišlja ih u u budućoj državi hrvatskim državljanima, ali da ostanu nacionalno samovoljni. On njih ne negira kao narod i tu se ne slaže s pravašima koji su smatralu da su Srbi politički Hrvati. Tu se nazire njegov pravaški liberalizam. Shvatio je da će Hrvatskoj u borbi za ostvarenje vlastitih nacionalnih ciljeva trebati savez sa Srbima, a do saveza neće doći sigurno ako ne budu priznati kao narod. Od pravaštva Ante Starčevića poprimio je beskompromisnu ideju o ujedinjenju hrvatskog naroda i ostvarenju državnosti, a odbacio onaj pravaški ekskluzivizam.

Supilo osuđuje srpsku politiku ekskluzivizma koja, prema njemu, služi protuhrvatskom, austrijskom režimu. U tom je pogledu napisao:

Hrvatsko pleme ima, kako svako drugo slavjansko pleme na slavjanskom jugu pravo na opstanak, na razvitak, na ujedinjenje svoje domovine. Braća Srbi i u Banovini i u Dalmaciji i u Bosni i u Hercegovini gone svoju politiku ekskluzivizma, druže se svuda gdje mogu s tuđinom na zatir imena, razvoja i državnog ujedinjenja Hrvatske.’Posrbite se svi, dovikuju oni Hrvatima, pa je sloga gotova!’ U plemenskom svome zanosu ne stavljaju se da će Hrvati sve prije podnijeti, nego se odreći svoga imena, svoje slavne prošlosti i državnog svog prava. Istina je da je hrvatski narod malen narod, i da kao takovu bila bi mu bratska pomoć Srba od potrebe da se što bolje učvrsti u svojoj kući. Ali kad se ta pomoć pretvara u nebratsku otimačinu i izdajstvo … ne ostaje mu nego da se stegne u se, da prikupi sve svoje sile i da osovivši se na vlastite noge pokaže svome neprijatelju bio ko mu bio da kako je u prošlosti mogao biti svoj na svom, tako će moći i danas, dade li Bog i sreća junačka.

Dakle, Supilo je u svojoj ranoj političkoj fazi bio protivnik politike Srpske stranke koja je bila protiv sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom. No, ipak bio je spreman na suradnju sa Srbima pod uvjetom da odbace takvu ekspanzionističku politiku i od Srba traži da se priznaju državljanima Hrvatske. Ovaj odnos prema Srbima je osuda frankovštine kao hrvatskog ekskluzivizma, koja je za njega bila zagovor da se Hrvatska veže za Beč te da bude eksponent austrijske, tj. tuđe politike na Balkanu.