Domovinski rat Izdvojeno Povijest

Erdutski sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu

Nakon pada cijelog zapadnog dijela Republike Srpske Krajine, srpska strana je odbijala sva kompromisna rješenja za mirnu reintegraciju Krajine u sastav Hrvatske. Kako su svi pokušaji pregovora i mirnog rješenja preostalog okupiranog teritorija propali, provedene su oslobodilačke vojno – redarstvene akcije koje su izazvale strah kod neprijatelja da će isto napraviti i u Istočnoj Slavoniji. Hrvatska vojska je bila ustrajna u oslobađanju preostalog okupiranog teritorija na istoku te su isplanirali vojnu operaciju „Vatrene kočije“ koja je nešto prije pregovora u Daytonu preimenovana u „Vukovarsku golubicu“. Unatoč planovima, hrvatsko vodstvo je odlučilo ponovo započeti pregovore sa srpskom stranom na okupiranom području te pokušati pronaći mirno rješenje tog problema.

U to vrijeme, snažan utjecaj je imala diplomacija SAD-a koja je najavila novu mirovnu konferenciju vezanu uz stanje u BiH, ali i razrješenje situacije u istočnoj Slavoniji, koje je SAD vidio u načelima Plana Z-4. Kao rezultat pregovora pojavio se prvi nacrt za rješenje pitanja hrvatskog Podunavlja koji je predstavljen hrvatskoj Vladi 25. rujna 1995. godine. Nacrt je uključivao prihvaćanje dva dokumenta koja su se odnosila na uzajamno priznanje SRJ i RH, mirno rješavanje pitanja Podunavlja prema sporazumu Vlade RH i lokalnih Srba, te referendum o tome žele li lokalni Srbi specijalan status koji omogućuje hrvatski Ustavni zakon i Plan Z-4. Takvo rješenje hrvatskoj strani nije bilo prihvatljivo jer su htjeli spriječiti stvaranje srpske države u Hrvatskoj i to na području na kojemu prije rata Srbi nisu imali većinu te su smatrali takvo rješenje mogućim žarištem budućih problema.

Na prvom sastanku u Erdutu, 3. listopada 1995. godine, suprotstavljene strane su se uspjele složiti oko 11 članaka sporazuma kojima su određena načela za rješavanje pitanja istočne Slavonije. Iako su se u mnogim pitanjima približili u mišljenjima i stavovima, i dalje su postojale točke neslaganja koje su bile kamen spoticanja u dovršetku pregovora. Posrednici, američki veleposlanik u hrvatskoj, Galbraith i veleposlanik UN-a, Stoltenberg su htjeli postići dogovor o mirnoj reintegraciji prije konferencije u Daytonu. Hrvatsko vodstvo je inzistiralo na rješavanju pitanja hrvatskog Podunavlja prije Daytona. Svoju podršku mirovnom paketu za BiH uvjetovala je rješavanjem tog pitanja, te su upozorili da kao drugu opciju mogu poduzeti legitimnu vojnu operaciju na tom području što bi dovelo do nastavka rata i nemogućnosti provedbe mirovnog plana za BiH.

Međunarodna zajednica je htjela što prije postići mirovni sporazum i okončati rat u BiH te stabilizirati cjelokupno područje. Uoči sastanka u Daytonu, američki veleposlanik Holbrooke je Tuđmanu poslao nacrt rješenja za BiH, no on je bio zainteresiran jedino za rješenje pitanja hrvatskog Podunavlja. Holbrooke je upozorio Tuđmana da ne koristi vojnu silu s obzirom da su natpisi u hrvatskim medijima o mogućnosti poduzimanja vojne operacije bili sve češći te istovremeno nailazili na sve veća neodobravanje od strane američke diplomacije. Američka veleposlanica pri UN-u također je upozorila da iako je uvijek djelovala u interesu Hrvatske je spremna učiniti suprotno ukoliko se Hrvatska odluči na rješavanje pitanja hrvatskog Podunavlja vojnim putem.

Temeljni sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, poznat kao Erdutski sporazum zaključen je za vrijeme trajanja pregovora u Daytonu, između Tuđmana i Miloševića. Mirovna konferencija u Daytonu je rezultirala postizanjem sporazuma 21.studenog 1995. BiH je postala međunarodno priznata država sastavljane od tri konstitutivna naroda i dva entiteta. Već na početku pregovora u Daytonu, Milošević i Tuđman su inzistirali na rješavanju pitanja hrvatskog Podunavlja. Milošević je zatražio da se na području istočne Slavonije omogući referendum o autonomiji i konačnom položaju Srba što je Hrvatska odbila s objašnjenjem da prije rata na tom području Srbi nisu sačinjavali većinu stanovništva. Potpisan je sporazum koji je označavao početak normalizacije odnosa između dviju zaraćenih strana na temelju međusobnog poštivanja ljudskih prava, vraćanja ili kompenzacije imovine, te prava izbjeglica u obje zemlje na povratak, a prijelazni period u kojemu će nadležan biti UN određen je na jednu godinu s mogućnošću produljenja. Po postignutom dogovoru, posrednici Galbraith i Stoltenberg su se uputili u Hrvatsku gdje je 12. studenog 1995. Milan Milanović kao predstavnik srpske strane potpisao Sporazum u Erdutu, a Hrvoje Šarinić isti dan, kao predstavnik hrvatske strane potpisao je Sporazum u Zagrebu.

Tijekom prijelaznog razdoblja i nadzora UN-a, trebalo je ustrojiti višenacionalnu policiju, provesti demilitarizaciju te organizirati lokalne izbore. Hrvatskoj vlasti je dano dodatno jamstvo da će uspostavljena Prijelazna uprava djelovati samo uz suglasnost Vlade RH, te da će u odlukama biti zastupljeni interesi hrvatskog lokalnog stanovništva. No, unatoč odrednicama Temeljnog sporazuma koji su potvrdili da će okupirani dio biti reintegriran u sastav Hrvatske, tijekom samog procesa reintegracije, srpska strana je motivirala svoje stanovništvo da ostane na tim prostorima te tako omogući političku i teritorijalnu autonomiju.

Hrvatska je nakon potpisivanja sporazuma odmah počela rješavati pitanje hrvatskog Podunavlja, no međunarodna zajednica je vršila pritisak za ispunjenje obaveza iz Daytona koje su se odnosile na punu suradnju sa sudom u Haagu i rješavanje pitanja povratka srpskih izbjeglica. Hrvatska svojim diplomatskim naporima nije uspjela postići da NATO provodi Temeljni sporazum, ali je osigurano da SAD bude jamac provedbe Sporazuma, te je Vijeće sigurnosti preuzelo provedbu. Američka diplomacija naglasila je važnost toga da obje strane iskažu spremnost na provedbu točaka Sporazuma jer u suprotnom bi došlo do biranja međunarodne zajednice između uporabe sile i povlačenja, gdje bi odabrali povlačenje.

22. studenog 1995. usvojena je Rezolucija 1023 kojom je podržan Temeljni sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu u kojemu su ti dijelovi definirani kao integralni dio RH. Izraženo je bilo nepovjerenje prema mogućnostima provedbe Sporazuma, ponajviše zbog sumnje u pristanak srpske strane da demilitarizaciju, te zbog izostanka međusobnog jugoslavensko – hrvatskog priznanja. Rusija je vršila pritisak kako bi osporila hrvatske zahtjeve te je tražila uvođenje dodatnih mjera protiv Hrvatske na temelju izvješća iz prosinca 1995. gdje se govorilo o kršenju prava Srba na hrvatskim oslobođenim područjima. Ruska nastojanja su otežavala akciju provedbe Temeljnog sporazuma te je Hrvatska razmatrala opciju o neprihvaćanju ruske postrojbe u sklopu mirovne operacije u hrvatskom Podunavlju. Vijeće sigurnosti trebalo je donijeti rezoluciju o uspostavljanju Prijelazne uprave koja bi označavala početak provedbe Temeljnog sporazuma. Do donošenja rezolucije, jugoslavenski predstavnik misije se izrazito zalagao za uklanjanje odrednica suverenosti RH nad istočnom Slavonijom, Baranjom i zapadnim Srijemom jer, kako je navodio, bi to izazvalo burne reakcije kod radikalnih nacionalista u Srbiji i istočnoj Slavoniji.

Hrvatska je bila pod pritiskom međunarodne zajednice da zadovolji sve potrebne uvjete koji su se prvenstveno odnosili na pitanje ljudskih prava, povratka Srba, slobode medija i demokratizacije sustava i društva općenito. Ispunjenje takvih uvjeta je bilo uvjet za potporu SAD-a u reintegraciji hrvatskog Podunavlja. Rezolucija 1037 Vijeća sigurnosti UN-a donesena je 15. siječnja 1996. godine i time je započeta provedba Temeljnog sporazuma. Uvedena je Prijelazna uprava UN-a i potvrđena reintegracija preostalog okupiranog područja u sastav Hrvatske. Ostvarenje takvog cilja utvrđenog Sporazumom postiglo se 15. siječnja 1998. godine kada je UN predao upravu nad hrvatskim Podunavljem hrvatskim vlastima.

FOTO: Wiki

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

  1. Holjevac Tuković, A.; Temeljni sporazum o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema (Erdutski sporazum) i uvjeti za njegovu provedbu; Zagreb, 2015.
  2.  Hrvatska enciklopedija; Erdutski sporazum; Leksikografski zavod Miroslav Krleža;
    http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=18226
  3. Zajednica povratnika Hrvatske; Temeljni sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu; 2008.;
    http://www.zph.hr/cms_view.asp?articleID=70

O autoru

Marijana Dangubic

Rođena 1.9.1992.u Dubrovniku. Magistrica je politologije, smjer nacionalna sigurnost i medjunarodni odnosi. Voli druzenja s prijateljima, čokoladu i putovanja. Od rujna 2018. aktivna članica udruge Rast i novinarka na portalu braniteljski.hr