Prvi put Đuro Glogoški prisjeća se kako ga je geler pogodio u vratnu kralježnicu i kako je izgledao njegov život prije tog kobnog događaja.
Đuro Glogoški (51), umirovljeni pukovnik HV-a, jedan od predvodnika braniteljskih prosvjeda u Savskoj 66 i predsjednik Udruge 100%-tnih hrvatskih ratnih vojnih invalida Domovinskog rata I. skupine, prvi put prisjeća se kako ga je 3. siječnja 1992. geler pogodio u vratnu kralježnicu zbog čega mu se život u potpunosti promijenio: već pune 23 godine nije stao na vlastite noge.
Geler je pogodio Glogoškog na položaju kod Čepina, a da tragedija bude veća, samo sedam sati uoči prekida vatre, reguliranog čuvenim Sarajevskim sporazumom, učinio ga je gotovo sasvim nepokretnim. Može micati rukama i normalno govoriti, ali prsti ruke uopće nisu u funkciji tako da bez pomoći supruge ne može obaviti niti neku najosnovniju radnju kao što je popiti čašu vode. Glogoški to objašnjava bez trunke samosažaljenja i kaže da je to činjenica s kojom se pomirio prije 24 godine:
“Može zvučati čudno, ali dok sam toga trenutka krvav ležao pogođen tim gelerom iz minobacačke granate ispaljene sa srpskih položaja, bilo mi je jasno da ću ostati oduzet. Dok su me suborci nosili s položaja, uopće nisam osjećao tijelo. Mogao sam govoriti, ali sam nekako osjećao da više nikada neću prohodati. Odvezli su me u osječku bolnicu, ali zbog velikog broja naših mrtvih i ranjenih vojnika koje su neprekidno dovozili, nekoliko sam sati čekao na operaciju i tu je vjerojatno izgubljeno vrijeme da se eventualno spasi taj pogođeni vratni kralježak i smanji prouzrokovana oduzetost tijela. Još me operirao liječnik koji baš nije bio stručnjak za takve ozljede, ali ništa mu ne zamjeram niti prigovaram jer je bio rat u kojemu je svatko želio učiniti ono što najbolje zna. Uglavnom, život mi je posebno nekoliko dana nakon ranjavanja opasno visio o koncu i sretan sam što sam uopće ostao živ.
Vjenčanje u Ivanovcu
Prije početka Domovinskog rata rođeni Osječanin Đuro Glogoški živio je u obližnjem Ivanovcu (prije rata se selo zvalo Jovanovac). Otac Stjepan, porijeklom Zagorac, još je živ, a i sam je civilna žrtva rata, dok je Đurina majka Ljubica, rodom iz Dalmacije, umrla. Đuro ima starijeg brata Stjepana i mlađu sestru Maricu.
Đuro je uoči Domovinskog rata završio Elektrometalsku školu – bravarski smjer u Osijeku, a nešto kasnije i izvanredno Trgovačku školu. Kao mladić zaljubio se u svoju sadašnju suprugu Tatjanu; počeli su hodati 1983. godine, a tri godine kasnije vjenčali su se u Ivanovcu. Tatjana je bila domaćica, a Đuro je počeo raditi kao podopolagač i stolar u tadašnjoj osječkoj tvrtki Udarnik.
Nekih pet godina uoči Domovinskog rata, nakon Udarnika, počeo je raditi u privatnoj tvrtki te je puno putovao. Stariji Đurin i Tatjanin sin Boris rodio se 1987., a mlađi Robert 1989. godine. Danas Boris živi s roditeljima u njihovoj kući u Osijeku i radi kao zaštitar, a Robert je djelatnik HV-a u Osijeku. Upravo pri povratku s “terena”, iz Beograda, dogodio se događaj kada je Đuro postao svjestan da je rat neizbježan.
“Ljeti 1991., pri povratku iz Beograda gdje smo radili, na ulasku u Trpinju zaustavile su nas takozvane srpske seoske straže i nakon maltretiranja nas pustili da idemo dalje. Spasio nas je čovjek koji je bio s nama u autu, a bio je iz Trpinje, i samo zbog njega su nas propustili. Bilo mi je jasno da će biti rata pa sam odmah otišao u osječku policiju i prijavio se kao dragovoljac. Tamo su mi rekli da nema potrebe za dragovoljcima, ali, srećom, postojao je HOS i postao sam pripadnik njihova samostalnog voda. Od srpnja te godine bio sam na položajima na potezu Orlovnjak – Laslovo, a kasnije postajem pripadnik 106. brigade HV-a gdje sam raspoređen na minobacače. Uskoro postajem i zapovjednik voda u topništvu 130. brigade, a tu sam i ranjen. Moj je ratni put trajao oko sedam mjeseci.”
Utjeha i potpora
Mjesec dana nakon ranjavanja i boravka u osječkoj bolnici, Đuru su poslali na rehabilitaciju u Varaždinske Toplice. S malom djecom, supruga Tatjana se privremeno preselila u Varaždin kako bi mogla biti uz supruga:
Bio sam potpuno nepokretan oko dva mjeseca i stalno na ivici života i smrti. Uz to sam imao stalno visoku temperaturu, a onda su me u svibnju 1992. operirali u Zagrebu i vratili u Varaždinske Toplice. U cijeli se proces mojega oporavka aktivno uključila supruga Tatjana koja je, zahvaljujući napucima liječnika i terapeuta, postala pravi profesionalni fizioterapeut i to je već 23 godine. Djeca su bila mala, ali su shvatila da će tata ostatak života provesti u invalidskim kolicima. Barem sam počeo pokretati ruke i čovjek u tim situacijama shvati da je i to bolje nego biti potpuno oduzet. Pa ta dva mjeseca što sam bio nepokretan proveo sam samo u krevetu i molio se Bogu da barem mogu sjediti u kolicima. Na kraju, što biste vi izabrali, ležati cijeli život u krevetu ili sjediti u kolicima? A znate da više nikada nećete stati na svoje noge.
Pri suočavanju s ovom tragedijom Đuri su pomogli suborci i djeca, a Đuro najviše ističe svoju suprugu Tatjanu jer bez njezine pomoći on jednostavno ne može fizički funkcionirati:
“Tu je moja Tatjana podnijela najveći teret jer bez nje sam potpuno bespomoćan. I sinovi, ma kako mali bili, bili su mi velika utjeha i potpora. Teško je u takvim situacija ostati čist u glavi. A negdje u studenome 1992. kada sam završio terapije i vratio se u Osijek, moji suborci su me posjeli u auto i u gepek stavili kolica jer sam im rekao da se hoću u invalidskim kolicima provesti osječkim korzom. Mnogi su me ljudi s nelagodom pozdravljali jer neki nisu ni znali da više neću moći hodati, ali sam želio probiti tu vlastitu psihološku barijeru u glavi i shvatiti da će me uvijek ljudi pomalo čudno gledati jer sam vezan uz kolica. Tako sam se već tada počeo privikavati na novi život, a Tatjana je tu kraj mene 24 sata. Ne možete je pitati kako ona s tim živi jer ne voli novinare, posebno nakon ovih 200 dana prosvjeda kada smo svašta proživjeli, od prijetnji smrću do ponižavanja na pojedinim društvenim mrežama. Pa i brojka kojom je ministar Matić mahao oko moje invalidske mirovine i nju je pogodila. Zašto nije rekao da je tu i novac koji je zakonski regulirana plaća moje supruge koja je moj terapeut i vezana doslovce za mene 24 sata dnevno. I tako 23 godine.”
Dok priča o stvarima koje su ga pogodile, posebno u ovih zadnjih šest i pol mjeseci otkada je medijski eksponiran, Đuro Glogoški uopće ne povisuje glas i kaže da je većina ljudi u ovoj državi toliko medijski izmanipulirana da ga ne iznenađuju ni izljevi mržnje koji se pojavljuju u medijima i na društvenim mrežama:
“Ponekad imam dojam da je za sve loše u ovoj državi kriv Đuro Glogoški. Pa jesam li ja kriv, kao eksponiran u ovom prosvjedu, što se država maćehinski odnosi prema civilnim invalidima? Znam da smo ovim prosvjedom stekli i prijatelje i neprijatelje, ali kako biste se vi osjećali da se ismijavaju s vama, crtaju karikature, uspoređuju vas s nekim vjevericama i, kao, pale invalidska kolica? Pa nije baš duhovito. Vide te gluposti i moj otac i supruga i sinovi, ali su mi i dalje podrška u svim mojim nastojanjima da se izborimo za sve ono zbog čega prosvjedujemo. Medijskim manipuliranjem su stvari toliko izokrenute, jer istina ne ide u javnost. Pa ne borimo se Klemm i ja za sebe i za ne znam kakve beneficije, mi samo predstavljamo vojsku naših suboraca koji su stvarali ovu državu a administracija ih pretvara u socijalne slučajeve i ljude bez dostojanstva. Odgovorno tvrdim da smo mi branitelji od 1995. sustavno marginalizirani, bez obzira tko je bio na vlasti.”
Politički stavovi
O svom političkom opredjeljenju i bivšem članstvu u HSP-u Đuro kaže:
“Evo, ja sam nakon povratka iz Varaždinskih Toplica s rehabilitacije i u invalidskim kolicima sa svojom ženom, djecom i roditeljima bio prognanik u Čepinu jer je Ivanovac bio okupiran. Nisam znao što bih sa sobom pa sam se politički aktivirao u Hrvatskoj stranci prava. U toj sam stranci proveo osam godina i mogu vam reći da mi to političko iskustvo pomaže u ovim vremenima kada često ne znate serviraju li vam istinu ili laž. Članstvo u HSP-u sam zamrznuo još 2001. kada sam osnovao Udrugu stopostotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida Domovinskoga rata prve kategorije. Od tada je moja jedina stranka država Hrvatska i nijedna druga.”
Na konstataciju da mnogi komentiraju najavu prosvjedničkog dolaska na Markov trg 30. svibnja mogućim državnim udarom, Glogoški odgovara pitanjem:
“Kada ljudi izađu na ulice u Italiji i, nezadovoljni radom vlade, mijenjaju je i izlaze na izbore, nikada nitko nije rekao da je to državni udar. Samo kod nas političari misle da moraju biti na vlasti četiri godine mandata, bez obzira rade li dobro, loše ili ne rade ništa. Pa kada radnik ne radi, dobije otkaz. A našem ministru branitelja ne pada ni na kraj pameti dati ostavku bez obzira na sve naše braniteljske argumente koji se u javnost probiju isključivo u nekom iskrivljenom obliku. Koliko je loša politika njega i njegovih najbližih suradnika stajala braniteljskih života ili njihovih obitelji? Takve se stvari prešućuju, a mnogima nije jasno da se ovaj naš prosvjed već proširio na mnoge ugrožene slojeve našeg društva, radnike bez plaće, bez posla, blokirane i obespravljene u svakome smislu. Naša je borba za svakoga čovjeka u ovom iskvarenom društvu. Na to sam upozoravao i predsjednika Sabora, gospodina Leku prije dvije godine, kada sam rekao da ćemo biti prisiljeni javno prosvjedovati a pridružit će nam se mnogi građani koji su jednostavno nezadovoljni stanjem države za koju smo se mi branitelji, primarno, izborili svojom krvlju. Optužuju nas i da hoćemo rušiti Ustav, a mi smo se izborili za njega. Sve je nelogično, ali se nadam da će istina doći na svoje.”
Upravo je Đuro Glogoški trenutačno osoba koja možda najbolje oslikava današnju podijeljenu Hrvatsku. Za jedne je heroj i borac za pravdu, a za druge čovjek iza kojega stoje neke mračne sile koje mogu dovesti i do građanskog rata. Na pitanje do kada će prosvjed branitelja trajati, odgovara:
“Iza mene stoji samo Hrvatska i želja da živimo bolje jer smo svi to zaslužili, a vidite gdje smo svi i dokle smo došli. Kada me pitate do kada ćemo prosvjedovati, odgovor je jasan. Do trenutka kada se usvoje svi naši zahtjevi zbog kojih smo se i okupili. Nije prosvjed pao s neba, podcjenjivanje i uskraćivanje prava braniteljskoj populaciji traje godinama, pisali smo dopise, sastančili, upozoravali na nepravde, ali nije bilo sluha. Pa ovi trenutačno vladajući političari pokazuju da su ljudi koji ne vode računa o društvenom već isključivo o političkom i osobnom intereresu.”
Kako sam ostao stabilan
Prijatelji Đure Glogoškog tvrde nam da je on osoba koja jednostavno ne odustaje. Takav je bio i u ratu, u politici i u Udruzi koju je osnovao. Udruga broji oko 300 članova, a u cijeloj Hrvatskoj ima 470 fizički i psihički najugroženijih stopostotnih HRVI prve kategorije. Boraveći svakodnevno u invalidskim kolicima u šatoru u Savskoj 66, ugroženo je i njegovo zdravlje jer nema kada raditi obavezne terapeutske vježbe kojima mora održavati pokretljivost i cirkulaciju gornjeg dijela tijela koji mu nije oduzet. Jedno kraće vrijeme, početkom siječnja, nije se pojavljivao u javnosti, što je bio očigledan znak da je preforsirao svoje mogućnosti:
“Uz svoju invalidnost imam problema s tlakom, dijabetičar sam, imam giht, žučne kamence i dalje vam neću nabrajati. Trebao bih vježbati i izlazak iz kolica, ali to sada nije moguće. Mnogi se čude kako sam ostao psihički stabilan kada me javno optužuju za tajne sastanke, neovlašteni boravak u braniteljskoj kući, šalju agente da propituju moj ratni put, a premijer Milanović ove godine baš na datum mog ranjavanja objavljuje kako smo se tajno našli u zgradi Vlade. Pa jesmo, i to su znali moji suradnici u prosvjedu, a nismo s tim izašli u javnost jer me premijer zamolio da to ostane između nas. A onda to objelodani kada njemu odgovara i prekrši svoju riječ. I sada, nedavno, u Okučanima na obilježavanju akcije Bljesak, radi vlastite promocije fotografira se stojeći iznad mene u kolicima i drži mi ruku na ramenu. Vidite me u kakvom sam stanju, ne mogu se ni okrenuti, a očekivao sam od tog čovjeka da me pogleda u oči i pruži ruku uz ispriku što je pogazio vlastitu riječ o tom sastanku. A taj kratki susret je samo zbog njegova PR-a, i kada su fotografi obavili svoj posao, čovjek je otišao bez ikakve naznake da će konačno sjesti s nama za stol i vidjeti što možemo zajednički napraviti da riješimo probleme. Normalno da vas to boli kao čovjeka, ali ako ste naučili živjeti tako da vas vaša žena mora obrijati, počešljati, obući, staviti u krevet i obavljati sve druge stvari i tako 23 godine, morate biti psihički jaki.
Tako da sve silne laži i podmetanja prihvatite kao nešto normalno u ovim teškim vremenima. Često me moji suborci zafrkavaju da sam mogao otvoriti ispovjedaonicu jer nam toliko ljudi dolazi u šator i iznosi svoje probleme. Baš zbog njih koji vjeruju da u ovoj našoj Hrvatskoj možemo bolje živjeti, lakše podnosim i fizičke probleme. A da je ugodno i da ne boli, nije.”
Izvor: Jutarnji.hr
FOTO: braniteljski.hr
