Domovinski rat Izdvojeno Priče ratnika

Dražen Vađunec “Svaki let, svaka informacija, koja je spasila barem jedan život je trenutak nagrade koji te ispunjuje.”

U Domovinskom ratu značajan doprinos dala je postrojba pod nazivom 280. vod bespilotnih letjelica Hrvatske vojske. Njezini su pripadnici uglavnom sudjelovali u izvidničkim, ali i drugim djelatnostima te bili važan kotačić u oslobađanju okupiranih krajeva Republike Hrvatske. O ovoj, od očiju javnosti, skrivenoj postrojbi razgovarali smo s Draženom Vađunecom, jednim od njezinih pripadnika.

Gospodine Vađunec hvala Vam na razgovoru. Ukratko se predstavite našim čitateljima.

Rođen sam 1971., odrastao u Zagrebu i Velikoj Gorici, po zanimanju aviomehaničar, nažalost nisam nikada ustvari radio u struci. Kao pripadnik 280. voda bespilotnih letjelica, radio sam na bespilotnim letjelicama, prvo sa ekipom na terenu kao stručnjak za senzore, a kasnije mijenjam ekipu i radim na obradi i interpretaciji snimaka iz zraka. Godine 2006. napuštam postrojbu i prelazim u tvrtku GDi gdje danas radim kao IoT (Internet of Things) stručnjak. Otac dvoje djece, udovac. Hobi mi je fotografija, ne znam koliko sam uspješan u tome i volio bih da imam malo više vremena i volje za to.

Dražen Vađunec sa zapovjednikom 280. VBL-a Milivojem Hucaljukom i admiralom Davorom Domazetom na mimohodu na Jarunu 1995.

Kada ste shvatili da će početi rat i gdje vas je zatekao?

Domovinski rat me uhvatio na vojnom aerodromu Batajnica kao ročnog vojnika Jugoslavenske narodne armije.

Kada ste se i na koji način uključili u obranu Republike Hrvatske?

Nakon bijega iz JNA, javljam se u područni vojni odsjek na raspolaganje. Rekli su da će me zvati, ali nisam dobio poziv. Krajem 1992. i početkom 1993. godine nakon formiranja 280. voda bespilotnih letjelica i prve desetine u Slavonskom Brodu, formira se i jedna desetina u Zagrebu u sastavu 280. voda bespilotnih letjelica kojoj se ja priključujem. Kasnije je bila formirana i treća desetina u Sinju. Zagreb je imao i četvrtu desetinu u koju se kasnije, mislim 1994., prebacujem, a ta desetina je bila namijenjena za obradu foto i video snimaka, interpretaciju i distribuciju tih istih snimaka, kao i arhiva.

Pripadnici prve (brodske) i druge (zagrebačke) desetine 280. VBL s dijelom djelatnika Obavještajne uprave GSHV u društvu admirala Domazeta te načelnika GSHV generala Janka Bobetka.

Po čemu je ta postrojba bila posebna i zašto je bila potrebna Oružanim snagama Republike Hrvatske?

280. vod bespilotnih letjelica je po mnogočemu bio jedinstven. Prvo što na ovim prostorima u to vrijeme nije bilo oružanih snaga koje su u svojem sastavu imale besposadne sustave u svrhu prikupljanja obavještajnih podataka iz zraka. Još veća posebnost, i to čak na globalnom nivou, je što je sam sustav razvijen i proizveden u samoj postrojbi. Bilo je nekih pokušaja od strane Zrakoplovno-tehničkog centra da oni rade razvoj, ali nisu baš bili uspješni. Kasnije su se koristili zmajevi i trupovi koji su oni proizvodili. Ja ne znam da li je u svijetu postojala operativna postrojba koja je izvodila potpuni lanac, od ulaza sirovine za proizvodnju (šarafa, matica, smole, platna, dijelova i komponenti), razvoja i proizvodnje, do konačnog proizvoda u vidu informacija i podataka (koordinate ciljeva, opis, interpretacija, analitika i distribucija).

Prednost sustava za prikupljanje obavještajnih podataka iz zraka, uz „pokrivanje“ relativno velikog teritorija u kratkom vremenu, je i taj što se u svrhu prikupljanja podataka ne šalje živa sila na protivnički teritorij i time se štedi ono najvrednije, a to su ljudski životi. Isto tako, podaci se prenose i vremenu bliskom stvarnom, lako se prebacuje sa pozicije na poziciju, vrlo agilna i moćna platforma za prikupljanje obavještajnih podataka. Nažalost, umjesto da se to znanje i iskustvo iskoristi u miru, maćehinski nihilistički odnos je gotovo ugasio besposadne sustave, kako u oružanim snagama tako i na nivou Republike Hrvatske.

Druga desetina 280. VBL-a (Dražen Vađunec u donjem redu drugi s lijeva).

Od ožujka 1993. kada je osnovana pa do konca Domovinskog rata vod je bio dio niza značajnih operacija hrvatskih snaga. Možete li se prisjetiti najznačajnijih akcij

280. vod bespilotnih letjelica, sa svojim dijelovima (desetinama) je pokrio sve dijelove Republike Hrvatske, tako da su sve akcije i operacije počevši od “Maslenice” na dalje pokrivene izviđanjem besposadnim sustavima. Radilo se na pripremama akcija prikupljanjem podataka o protivničkim snagama na njihovoj strani bojišnice, praćenju razmještanja istih pa do navođenja topničke vatre prilikom izvođenja samih vojnih akcija. Čak je nakon priprema “Oluje” naglasak bio stavljen na Slavoniju, pa je tako snimljena slavonska linija razdvajanja od granice sa Mađarskom, do granice BiH. Cijela crta razdvajanja je bila pokrivena aerofoto snimcima, ako se dobro sjećam 8 kilometara u dubinu protivničkog teritorija, otprilike 800 kvadratnih kilometara teritorija. Svi položaji, sve crte protivničke obrane, prva, druga, čak negdje i treća su bile pokrivene tim opsežnim aerofoto snimanjima. Srećom, mirna reintegracija je donijela da se ti snimci nisu koristili u ratnim djelovanjima.

Među akcijama ističe se svakako i ona koja je opisana i u dokumentarnom filmu „Oči oluje“ kada je vod nad paradom „Vojske RSK“ ispustio gomilu letaka s hrvatskim grbom i datumom tog događaja – 28. lipnja 1995. Možete li nam detaljnije opisati tu akciju? Tko je bio idejni začetnik i na koji je način izvedena?

Ideju o bacanju letaka je dao moj dobar prijatelj Tomislav Margetić. On je u to vrijeme bio pripadnik druge, zagrebačke desetine. Oni su tu zadaću i odradili. Izradili su posebni nosač letaka koji je bio osmišljen upravo s tim ciljem, odbacivanja letaka iznad njihove vojne parade. Ta ekipa je u to vrijeme bila nositelj razvoja i proizvodnje i u tom okruženju je bilo zadovoljstvo raditi. Mi kao četvrta, isto zagrebačka desetina, smo usko surađivali na razvoju, ali mi smo se fokusirali na izvidničke senzore, kao i na načine za poboljšanja kvalitete prikupljanja podataka iz zraka, obradu medija na koje se snimalo, obradu, interpretaciju i distribuciju podataka.

Na snimanju dokumentarnog filma Hrvatske radiotelevizije “Oči oluje”

Koji je događaj u Domovinskom ratu za vas osobno bio najemotivniji – bilo u pozitivnom, bilo u negativnom smislu?

Nema tu posebnih emotivnih trenutaka. Svaki let, svaka uspješno odrađena zadaća, svaki otkriveni protivnički položaj, svaka informacija koja je spasila barem jedan život je trenutak nagrade koji te ispunjuje.

Četvrta desetina 280. VBL (Dražen Vađunec drugi s lijeva)

Sudbina 280. voda bespilotnih letjelica nakon rata?

Vod je, po meni, neslavno završio i to potpuno nezasluženo. Nizbrdo je krenulo nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Vrh oružanih snaga nije više vidio koristi od besposadnih sustava, što je po meni bilo jako kratkovidno. Zaustavljaju se svi planovi modernizacije sustava, jedan od planova je bio i prelazak sa analognih sustava snimanja iz zraka na digitalni način, i to je bilo stopirano. Ogromni problemi su bili i sa integracijom sustava u kontrolirani zračni prostor. Svi napori i uspješno izvršavanje zahtjeva postavljenih od strana civilnih regulatora nisu urodili plodom da se besposadni sustav integrira u kontrolirani zračni prostor. Napominjem da su kolege ugradile svu moguću opremu koja je bila potrebna da se zadovolje zahtjevi.

Potonuće se nastavlja sa preustrojem oružanih snaga i formiranjem 350. Vojnoobavještajne bojne. Spajanjem postrojbi koje se bave prikupljanjem podataka HUMINT, SIGINT, OSINT i IMINT ima smisla, ali opet kažem po meni nema smisla takvu postrojbu staviti u Hrvatsku kopnenu vojsku i postaviti zapovjednike koji nisu sigurni kako neki dijelovi postrojbe (SIGINT, IMINT) funkcioniraju i koje su krajnje koristi tih dijelova postrojbe. Sam mentalni sklop zapovjednog kadra me ponukao da se lijepo rastanemo i da nastavimo svako u svom, novom smjeru. Bezbrojna seljenja iz vojarne u vojarnu rezultirala su uništavanjem vrijedne opreme i smanjivanjem operativne spreme. Na vrhuncu, svaki dio postrojbe (Slavonski Brod, Zagreb, Sinj) je imao i svoj fotolaboratorij u kojem se koristila kvalitetna vrhunska oprema. Na kraju se „doguralo“ da nismo imali ni jedan operativni laboratorij. Nakon 2006. pratim pomalo stanje u postrojbi, moram reći da ima nekih pomaka na bolje, u sklopu Središnjice za obavještajno djelovanje ima još ljudi koji su živjeli besposadne sustave, ali mislim da je to još uvijek daleko od onog statusa koji smo imali na kraju Domovinskog rata. Letjelica koja je imala domet 120 km, autonomiju od 6 sati leta, koja je imala foto kameru 6×6 cm, 1995. godine je bila rame uz rame sa sličnim sustavima u svijetu… samo da se nastavilo…

Završna misao kojom biste zaokružili intervju – možda nekakva poruka mladima?

Nemojte slijediti svoje snove, letite za njima. I pomažite slabije!

 

 

FOTO – Privatna arhiva

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

O autoru

Borna Marinić

Magistar povijesti, Radno iskustvo stjecao je u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji. Autor je nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Urednik je portala Braniteljski.hr te Facebook stranice Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat, također uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju.