Tomislav Lonić mladić je koji je svoje poštovanje prema vremenu u kojem se stvarala Hrvatska odlučio pokazati kroz vrlo zanimljiv hobi – kolekcionarstvo odnosno prikupljanje znakovlja i odora Domovinskog rata. Rođen je na samom početku Domovinskog rata 1991. godine, točnije 27. lipnja, istog dana kada su tenkovi JNA odlučili svoju moć demonstrirati na ulicama Osijeka zgazivši crvenog „Fiću“. Za Tomislava taj datum ima poseban značaj jer su na njega rođena dvojica heroja koji su poginuli u Domovinskom ratu – Nenad Matak Meho iz Zadra te Alfredo Lisica iz Bibinja, mjesta iz kojeg je i Tomislav, a koje se u Domovinskom ratu našlo na prvoj crti obrane Zadra.
Kako je rat utjecao na tvoje djetinjstvo?
Poznato je da je na zadarsko područje najjači napad bio početkom listopada 1991. Mi smo tada bili u obiteljskoj kući bez podruma, uz magistralu, a neprijateljske snage na brdu Križ i u napadu na Dračevac. Dijelilo nas je 800 metara zračne linije od neprijatelja. Cilj neprijatelja je bio presjeći magistralu te tako Zadar i Bibinje dovesti u potpuno okruženje. Bibinje je kroz povijest disalo za Hrvatsku i bilo mnogo puta protivnicima glavni trn u oku. Prva žrtva na zadarskom području bio je naš Bibinjac Franko Lisica, pripadnik zadarske specijalne policije. Pet pripadnika Hrvatske vojske iz Bibinja dalo je život za Hrvatsku. Nekad ljudi kažu da sam bio premali da bi se sjećao i tu baš griješe. U sjećanju su ostale sličice CRO ARMY i prvi vojni mimohod 1995. kojeg smo čekali nestrpljivo pred TV-om. Nakon toga početak operacije Oluja, topnička priprema i ono najljepše, povratak pobjednika. Tada sam dobio prvo znakovlje i prve vojne trofeje.
Bila je to klica iz koje će niknuti respektabilna zbirka Domovinskog rata. Kako ti se taj dio povijesti još kao dječaku uvukao pod kožu?
Nakon Domovinskog rata nije se propustila nijedna epizoda emisije „Sinovi Oluja“ i nakon toga u šumu ratne igre s bratom i rođacima. Dvijetisućitih dolazi do sve veće popularnosti Marka Perkovića Thompsona te kroz pjesme se još dodatno stvara zanimanje za hrvatsku povijest. Kroz igru dio stvari iz Domovinskog rata se uništio. Negdje završetkom 8. razreda osnovne škole počinje mi biti žao za nekim izgubljenim stvarima u dječjoj igri te pomislim zašto ne bih počeo prikupljati stvari iz Domovinskog rata. Tu je bio početak ovoga danas.
Koje snove si tada sanjao i koji su bili tvoji ciljevi kada si se počeo baviti kolekcionarstvom?
San većine djece koja su odrastala u to vrijeme bila je vojska. Odrastali smo u domoljubnom duhu i mnogima se taj san ostvario. Prvi cilj koji sam si zadao bio je ponovo imati vojno znakovlje i opremu koje sam izgubio tijekom odrastanja i igre. Nedavno sam napravio izložbu ispred kuće da bih vidio kako bi trebala izgledati prava izložba. Tek tada sam postao svjestan povijesne vrijednosti, a i susjedi su se čudili kada su vidjeli koliko toga ima. Posjetio sam nekoliko muzeja Domovinskog rata diljem Hrvatske te uspostavio kontakte i suradnju s istima i mogu reći samo riječi hvale za djelatnike.
Mnogi krenu sakupljati memorabilije no ubrzo odustanu. Što je potrebno za uspjeh poput tvog?
Kroz godine sakupljanja upoznao sam mnogo ljudi koji su počeli sakupljati i nakon dvije godine odustali. Najčešće odustanu jer im presuše izvori traženja. Prošlo je 30 godina, vrijeme ide i sve teže je pronaći očuvane predmete. Teško je ljude pokrenuti da nešto pronađu jer to bude najčešće negdje među stvarima koje nisu godinama izvadili. Snalazio sam se na razne načine… donacije branitelja, otkup preko interneta, pretraživanje mjesta “prvih linija” što nekad zna biti i opasno jer su mnoga područja još uvijek minski sumnjiva. Imao sam čast upoznati mnogo hrabrih ratnika i čuti njihove priče uživo, zgode i nezgode o kojima bi se mogli filmovi snimati. Prošao s njima veselje i tugu, a vidio ponos jer netko mlad se zanima i brine o njihovoj prošlosti i sadašnjosti. Šesnaest godina truda i traženja izvora ne bi bilo moguće bez potpore obitelji i prijatelja koji od prvog dana sve podržavaju i uvijek ih zanima što je poštar donio novo, a i poštar pričeka ponekad da otvorim pošiljku pa da i on pogleda.
Facebook stranica Vojne oznake Bibinje broji 6000 oznaka „sviđa mi se“ to je zaista respektabilna brojka. Kako gledaš na društvene mreže kao alat za edukaciju i očuvanje dijela hrvatske povijesti?
Stranica je nastala 2016. godine i tada sam smišljao kako da je nazovem, a da bude prepoznatljivo: to je upravo Bibinje. Svaki početak je težak tako da sam krenuo od nule i s godinama obogaćivao sadržaj stranice kako slikovno tako i tekstualno. Zadnjih godinu dana većim angažiranjem u koje se uključila i moja djevojka zanimanje ljudi se povećavalo, branitelji su počeli na objavama u komentarima pisati o svojim anegdotama, a mladi učiti o povijesnim postrojbama. Moderni alati su danas dosta olakšali procese znanja ljudi s obzirom na ubrzani način života. Lakše im je na mobitel nešto pročitati dok sjede u kafiću ili nekog čekaju nego pročitati knjigu, pogledati TV itd.
Ove godine zaredale su se i izložbe – od Bibinja preko Zadra do Starigrad Paklenice. O čemu se radi i kako je došlo do realizacije istih?
Prva izložba organizirana je u mom rodnom Bibinju, dana 5. kolovoza 2021. godine, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Tada je prvi puta kolekcija prikazana javnosti na iznenađenje mnogih, koji nisu ni znali da se u Bibinju nalazi jedna takva kolekcija. Vrijednost su prepoznale braniteljske udruge te su me pozvale da uveličam okrugle obljetnice osnivanja postrojbi, pa smo tako imali čast održati izložbu u suvremeno uređenom Podzemnom gradu Paklenice, koji je nekad bio vojni bunker. Nedugo nakon toga smo bili u veličanstvenoj Kneževoj palači. Poznato je da su fotografije palače obišle svijet nakon granatiranja grada u kojem je Kneževa palača pretrpjela veliku štetu.
Što tebi znači mogućnost prezentiranja zbirke javnosti i koje su reakcije javnosti na izložbe?
Posjetitelji kad ugledaju izložbu prvo izvade mobitele i krenu sa slikanjem, nakon slikanja krenu sa razgledanjem, pogledaju oko sebe i pitaju „Tko to izlaže?!“, a onda slijedi „Vi?!“ začuđeno jer očekuju nekog puno starijeg. Nakon toga pitaju zar je moguće da sam mogao toliko toga prikupiti, mada oni ne znaju da nije sve izloženo. Takve reakcije i sama mogućnost izlaganja mnogo mi znače, jer krenuti od dječjeg hobija do izložbi vrlo je značajno. Sad mogu već najaviti da u suradnji s Narodnim muzejom Zadar imamo izložbu povodom obilježavanja obljetnice operacije Maslenica. Izložba će se održati u Gradskoj loži, centru kulturnog života u Zadru. Za mene je to velika čast da imam priliku izložiti kolekciju na tako jednom povijesno značajnom mjestu u gradu Zadru.
Ukoliko netko od naših čitatelja želi donirati i pomoći zbirku na koji način to može učiniti?
Pa ukoliko netko želi pomoći može se javiti u svakom trenutku na stranicu Vojne oznake Bibinje ili na mail bojnikbib@gmail.com. Iskoristio bih priliku da zahvalim svima koji su dio ove priče jer bez njih ove priče ne bi ni bilo. Hvala im za Hrvatsku!
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija, izvor: Zadarski list.
