Ciče zime i paklena ljeta – vremenski uvjeti u Domovinskom ratu

Zdravstvena slika branitelja i njihove potrebe česta su polemika prilikom borbe za bolje uvjete u sklopu zdravstvenog sustava Republike Hrvatske. U mnogim medijskim napisima ne pojavljuje se očekivan senzibilitet za osobe koje su kroz svoj ratnički put prošli sva godišnja doba i to više puta.

Na bojišnicama ne postoji centralno etažno grijanje ili grijanje uz peć na drva. Na bojišnicama ne postoji magični ormar koji sadrži najtoplije deke svijeta. Bio snijeg ili kiša, temperature ispod ništice ili temperature preko 40 stupnjeva, zbog pozicije i neprijateljskoga naoružanja nije lako pobjeći u zaklon, niti je lako osušiti robu, otuširati se, popiti šalicu toplog čaja, odspavati preporučenih 8 – 10 sati sna i nastaviti s aktivnostima.

Najteže se staviti u tuđe cipele, no upravo to ćemo pokušati napraviti u sljedećim redovima. Uđite u priču o vremenskim uvjetima i vremenskim dobima isključivo s onim što trenutno nosite na sebi i pokušajte proživjeti ekstremne uvjete.

ZIME KOJE NITKO NE ŽELI PROŽIVJETI

Velebit je najduža planina u Hrvatskoj čiji najviši vrh nalazimo na 1.757 metara nadmorske visine. Kakav je osjećaj provesti zimu na Velebitu (ali i sva ostala godišnja doba) najbolje govori i sama stranica Nacionalnog parka Sjeverni Velebit koja upozorava kako Velebitom vladaju nepredvidive vremenske prilike. Snijeg može pasti u svim mjesecima u godini, a čak 50% dana u godini je izrazito vlažno, sa relativnom vlažnosti od 80%. Veliki broj dana prevladava magla, a tijekom toplog dijela godine česte su i grmljavine. Prosječna zima traje dulje od sedam mjeseci, a najviše ga ima u veljači i ožujku, sa visinom oko 130 centimetara. Uz sve to, Velebit često zaplasne i bura, a 102 dana godišnje puše jak ili olujni vjetar. Područje Zavižana je jedno od najhladnijih područja Hrvatske.

Ove činjenice spominjemo iz razloga što smo pisali o Planinskoj satniji Velebit koja je bila aktivna od 1991. do 1995. godine i doživjela sve ove uvjete. Kao što su i sami pripadnici satnije priznali, počeci opremanja i dolaska na Velebit bili su doista velika avantura jer su svu opremu ispočetka morali sami financirati i dobavljati iz inozemstva. Tijekom snijega, nerijetko su se ukopavali u snježne jame, nastojeći se sakriti pred jakim mećavama i vjetrovima. Vidljivost je često bila nikakva, a opskrba hranom i vodom prekidana. Koliko god emisija o preživljavanju gledali, sigurni smo da iz udobnosti svoga doma nećete osjetiti ono što su oni proživjeli. Velebit je bio i ključno poprište oslobodilačke operacije „Oluja“, a usprkos vremenu pobjeda je bila neminovna.

Još jedna istaknuta akcija dogodila se usred ciče zime, a to je operacija “Zima ’94” (29.11. – 24.12.1994.) koja se vodila na Livanjskom polju i na planini Dinari. Visoki snijeg, snježna oluja, temperature koje su se spuštale i do minus 20 Celzijevih stupnjeva uzrokovali su smrzavanja esktremiteta koji su završili amputacijom. Upravo je ova operacija dovela do uspješnog nastavka i završetka Domovinskog rata, no pod velikom cijenom. Kako je izgledalo mukotrpno probijanje kroz teren možete provjeriti u sljedećem videozapisu:

ZIMA ’94

BUĐENJA PRIRODE I NESTABILNIH RAZDOBLJA

Možda je proljeće buđenje prirode, no proljeće je u svim godinama Domovinskog rata bio početak najintenzivnijih razdoblja pojačane paljbe i napada. Proljeće 1991. godine bilo je iznimno nestabilno s učestalom pojavom kiše, lokalnih pljuskova i grmljavina popraćeno svježim osjetom temperature. Bilo je to ekstremno hladno proljeće koje je za čak 26 – 37 stupnjeva bilo hladnije nego prijašnjih godina. I to nije bila iznimka. Izrazito vlažan period utjecao je na zdravlje branitelja učestalim prehladama, gripama i temperaturama zbog izloženosti hladnom vremenu te natopljenosti mokrom odjećom. Oni koju su imali nešto sreće imali su zaklone u vidu razrušenih ili napuštenih kuća, no oni koji su bili stacionirani oko otvorenih područja nisu imali tu sreću. Danima nakon kiše gackalo se po blatu, po skliskom i natopljenom tlu bez sunca na vidiku. Proljeće je buđenje prirode, no ta proljeća su bila nepredvidljive i dodatne opasnosti kada nije bilo vremena za preležati bolest ili shvatiti na vrijeme kako je prehlada prešla na unutarnje organe.

Nestabilna razdoblja bila su prisutna i u jesenske dane.

PAKLENA LJETA

Što može biti gore od ekstremnih zimskih uvjeta i nepredvidljivog proljeća? Visoke temperature koje vas ubrzo dovode na rub dehidracije i malaksalosti dok i dalje nastojite gurati kroz ulice i šikare, te izvršiti svoju misiju. Možda je najbolje vrućine opisao Ante Kotromanović u intervjuu za Jutarnji list:

Meni će ti dani ostati u sjećanju kao pakleni. Bilo je to izuzetno opasno iskustvo. Uoči same akcije mjesec smo dana proveli na Dinari. Sunce je upeklo, hlada nigdje, a temperature su redovito premašivale 30 stupnjeva celzijusevih. Imali smo problema sa najezdom zmija. I tako iz dana u dan. Izgubio sam najmanje deset kilograma pritom. Na položaju smo u jednom danu bili primorani ubiti 68 poskoka. U takvim smo uvjetima izvodili opasne ratne operacije i bili uključeni u bliske borbe sa neprijateljem. Svakodnevno smo pomicali liniju bojišnice prema naprijed. Kad je Oluja konačno počela osjetili smo golemo olakšanje jer smo bili svjesni da uskoro idemo kući.

Svoje svjedočanstvo o paklenim vrućinama za Crne mambe dao je i Bruno Škurla:

U ratno vrijeme smo imali po dvadesetak godina. Da, bilo je vruće 1991. u Topuskom, ali sjećanje na ljeto 1991. mi se prvenstveno svodi na komarce, naravno onkraj ratnih djelovanja. Potom mi pada na pamet Oluja. Drugi dan akcije, aktivna hodnja od Gore do Peckog i Luščana. Prvu noć sam zagubio opremu i krenuo ujutro u akciju bez kapi vode. Do Luščana sam od žeđi pomalo glavinjao, a spasile su me dvije boce pretoplog banjalučkog Nektar piva.

Svake godine putem televizije pratimo izvještaje i najave vremena, te savjete meteorologa kako se ophoditi za vrijeme trajanja istih. No, što kada te upute ne možete primijeniti? Ostajete osoba koja je u mladosti preživjela ono što nitko ne bi trebao preživjeti, a u starosti se borite sa nizom zdravstvenih problema – koje nitko ne razumije ili ne želi razumijeti.

NASLOVNA FOTO – Jerko Kirigin

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.