Čad – general u pokeru rat (I. dio)

1991. na području zapadne Hrvatske i odlazak 13. korpusa JNA

Prostori zapadne Hrvatske dočekali su ratno ljeto 1991. premreženi postrojbama JNA, postrojbama iz  sastava 13. riječkog korpusa kojim je zapovijedao general-potpukovnik Marijan Čad. Prostori pak jugozapadne Istre i kvarnerskog otočja potpadali su pod Vojnopomorsku oblast sa sjedištem u Splitu kojom je zapovijedao viceadmiral Mile Kandić, dok mu je zamjenik bio general-major Nikola Mladenić.

General je okončao svoju dužnost zapovjednika korpusa uspješnim izvlačenjem najvećeg dijela oružja i sve borbene tehnike iz grada i područja općine Rijeka. Prema ocjenama i sjećanjima predstavnika tijela uprave grada Rijeke time su grad i općina spašeni od rata i razaranja. U javnim medijima tijekom 90-ih i 2000-ih iznesena su različita tumačenja i podaci o njegovim postupcima i držanju tijekom ratne 1991. godine. Ovi prikazi, naravno, dijele se na osuđujuće i opravdavajuće ocjene, napose s obzirom da je navedeni nastavio živjeti u Rijeci. Uvažavajući dosad izrečene činjenice i ocjene, namjera je u tekstu koji slijedi prikazati kako je Čad tretiran u srbijanskim medijima tijekom rata i kako je u konačnici njegov rad vrednovan od vrha Jugoslavenske narodne armije te koje su dalekosežne posljedice izvlačenja 13. korpusa iz riječkog okruženja.

U prvom redu valja reći da je general od ljeta 1991. upravljao iz svog riječkog središta djelovanjima postrojbi JNA na području Like i Gorskog kotara. O tome svjedoči niz zapovijedi i drugih spisa koji su odaslani podređenim mu postrojbama. Čad je zdušno izvršavao naredbe nadređenog mu zapovjedništva – Komande 5. vojne oblasti na čelu koje je bio general-pukovnik Života Avramović i njezina Izdvojenog komandnog mjesta (IKM) u Plitvicama. Tako je 5. kolovoza 1991., sukladno odluci Komande 5. VO, zapovjedio tajnu mobilizaciju dijela ratnih postrojbi Korpusa. Koncem rujna, naredio je pak pripremu postrojbi na način da: „jedinice u garnizonima imati u gotovosti za odbranu kasarni i objekata u garnizonima i za organizovan proboj na određenom pravcu“. Postrojbe su se, naime, trebale probiti preko Gorskog kotara do Slunja i Plitvica. Rujan mjesec bio je obilježen ratom za vojarne u kojima su se snage Republike Hrvatske domogle značajnih količina oružja, tehnike i streljiva nužnih za obranu zemlje koja se našla izložena agresiji srpskih snaga diljem zemlje. Napose je odjeknula predaja 32. varaždinskog korpusa na čelu s generalom-majorem Trifunovićem, koji će zbog toga biti suđen od hrvatskog sudstva, ali i na Vojnom sudu u Beogradu.

General Čad je pak isticao u svojim poratnim izjavama za tisak svoj doprinos izvlačenju riječkih policajaca koncem kolovoza 1991., iz Policijske postaje Plitvice, iz okruženje srpskih pobunjenika odnosno „martićevaca“. S obzirom da je na Plitvicama već otprije djelovalo IKM 5. VO, a pored njega u naselju Mukinje (Plitvice) također i IKM 13. korpusa, smijemo zaključiti da je presudnu odluku donijelo zapovjedništvo više razine. K tome, o sudbini riječkih policajaca ovisila je i sigurnost obitelji vojnih lica koja su živjela na području Općine Rijeka. Čad je ukazao i na svoju donaciju – 600 pušaka, početkom rujna 1991., poradi navodne obrane riječke vlasti od prijetnji sa strane. Koga je tu Čad zapravo spašavao?!

General Veljko Kadijević u svojoj knjizi „Moje viđenje raspada“ objasnio je djelovanje i zadatke JNA. Pored zaštite srpskog naroda u Hrvatskoj određena je zaštita objekata, postrojbi, pripadnika JNA i njihovih obitelji. Nadalje, Kadijević je opisao osnovne zamisli upotrebe JNA na cijelom jugoslavenskom prostoru:  potpuno poraziti hrvatsku vojsku, ako situacija dozvoli; ostvariti punu suradnju sa srpskim ustanicima; omogućiti dovršenje izvlačenje preostalih dijelova JNA iz Slovenije te posebno voditi računa da će uloga Srba u Bosni i Hercegovini biti ključna za budućnost srpskog naroda u cjelini te s tim u vezi prilagoditi lociranje snaga JNA. U napadnoj operaciji predviđeno je Hrvatsku blokirati u zraku i na moru, što se i provelo pa je tako blokirana i riječka luka. Na koncu Kadijević razmatra položaj nekih korpusa JNA u okruženju, istaknuvši da Vrhovna komanda nije dala dopuštenje za predaju ijednog garnizona. Štoviše, istakao je „…bilo je garnizona u Hrvatskoj i sličnoj ili težoj situaciji, pa su upornom i dobro organizovanom odbranom doprinijeli izvršenju zadatka koga je JNA imala u ratu u Hrvatskoj i dočekali da budu deblokirani.“

Nakon eksplozija 13. listopada  u vojnim skladištima „Pulac“ na Katarini i „Grobničko polje“, navodno uzrokovanih udarima gromova, u kojima je bilo uskladišteno i naoružanje Teritorijalne obrane (TO) Rijeke, već je sutradan otpočelo izvlačenje oružja i prevoženje u vojarnu Draga. Ondje je naoružanje bilo ponovno minirano i pod kontrolom Korpusa. Na mjesta eksplozija intervenirali su i riječki vatrogasci koji su tijekom noći dio oružja i streljiva prevezli u praznim rezervoarima za vodu i držali skrivenim u tornju vatrogasnog doma. Prema kasnijim zapažanjima postoji utemeljena sumnja da su skladišta namjerno minirana, kako bi što manje oružja, možebitno, dopalo hrvatskoj strani. K tome, u Drazi je prilikom primopredaje nađeno da su izvučeni upaljači na svim težim oružjima i mehanizmima za opaljivanje te da je sva tehnika, osim pušaka, bila neupotrebljiva. No, kako nam svjedoči jedan spis Komande 13. korpusa, već 15. listopada 1991. Čad traži od Komande 5. VO posade za tenkove koji su bili locirani na području Željave kako bi se „navedena sredstava mogla angažovati u borbenim dejstvima…“. Gleda zapovjedne odgovornosti valja ukazati i na to da je 23. listopada komandant 5. VO naredio formiranje Taktičke grupe 2 s komandom na slunjskom vojnom poligonu, koja je pak bila podčinjena IKM-u Riječkog korpusa u Mukinjama.

Rat je u jesen 1991. na prostorima Like i Gorskog kotara i dalje je bjesnio svom žestinom, dok je Komanda 13. korpusa u mnogobrojnim pregovorima s riječkim političarima održavala postojeće stanje, bez naznaka kapitulacije, strpljivo očekujući rasplet događaja na bojištima Hrvatske i konačne upute iz Vrhovne komande Oružanih snaga SFRJ (OS SFRJ). Slična je bila i uloga postrojbi JNA na području grada Zagreba i okolice, koje su i dalje uperenim cijevima svojih oružja prijetile civilnom stanovništvu i vitalnim objektima, predstavljajući uteg u pregovorima hrvatskih vlasti i komandi JNA.

U Rijeci je istodobno trajalo nesuglasje između dviju skupina koje su imale dva različita pogleda na rješenje ovog problema. Jedna je bila sklonija odlučnoj vojnoj akciji, a druga dugotrajnom iscrpljivanju protivnika. Hrvatski je tisak koncem listopada 1991. prenio vijest o pregovorima Komande 13. korpusa s kriznim štabovima Delnice i Rijeka te da je 5. VO ovlastila Čada za daljnje pregovore u vezi vojnog skladišta eksploziva „Velebit 3“. Padom vojarne i skladišta streljiva u Delnicama 5. studenog položaj postrojbi i Komande 13. korpusa postao je u još nepovoljniji. Već sutradan je u tisku preneseno izvješće o susretu Čada s novinarima pod naslovom „Neću razarati Rijeku, ali…“. Čad je odao priznanje Kriznom štabu na korektnoj procjeni stanja zbog čega je Rijeka ostala više od dva mjeseca bez incidenata. Međutim, dok je bio voljan razgovarati i s organima MUP-a RH, izričito je bio protivan razgovorima s organima Zbora narodne garde. Predsjednik riječkog općinskog Kriznog štaba Slavko Linić je izjavio da su obje strane udovoljile zahtjevima svojih pretpostavljenih s tim da je u pregovorima zamjerio „…13. korpusu česta prijetnja silom u razgovorima“. Beogradska Borba u kratkom članku „Čad se ne šali“ izvijestila je o zrakoplovnim napadima na objekte kod Moravica i Delnica što je i bilo navješteno budući je Čad u prethodnim danima najavljivao da će, ako Hrvatska vojska ne vrati tri skladišta i vojarnu tražiti zračne napade na Delnice, koje je na ovom području Hrvatske izvodio 5. korpus Ratnog vazduhoplovstva i protuvazdušne obrane (RV PVO). Jugoslavensko zrakoplovstvo izvršilo je osvetničke udare na spomenute objekte, no pretrpjelo je i gubitke. Oboren je jedan MIG-21, a pilot zrakoplova, pukovnik Stevan Janjanin je zarobljen. Ljudska stradanja ipak nisu posve zaobišla grad Rijeku. Na Katarini, izvan kruga vojarne, 6. je studenog smrtno stradao maloljetni Kristinko Mrle, a ranjeni su maloljetni Zoran Starčević i Alen Sertić. General očito nije pokrenuo postupak da se slučaj istraži ili to barem nije dosad javno objavljeno, njegovi podređeni starješine nisu kažnjeni, a taj događaj nije ni do danas razriješen putem hrvatskog sudstva.

Kasno navečer 7. studenog Čadu je stigla naredba Generalštaba OS SFRJ koju je potpisao general-pukovnik Blagoje Adžića, u kojoj se tražilo uništenje borbene tehnike, naoružanja, opreme, streljiva i objekata. Čad je pozvao Linića na sastanak, na kojem je stupio u kraću telefonsku komunikaciju s predsjednikom Tuđmanom tražeći hitno slanje predstavnika vlasti RH. Istodobno je odlučio da svojim podređenim starješinama neće dati do znanja da je i kakva je naredba poslana iz Beograda. Sporazum je potpisan ranim jutarnjim satima 9. studenog, a potpisali su ga, na osnovu ovlaštenje Vlade RH od 8. studenog, ministar pomorstva dr. Davorin Rudolf, general-potpukovnik Čad, u ime Vrhovne komande oružanih snaga SFRJ te general Eleveld u ime promatračke misije Europske zajednice. Potpisani sporazum određivao je da će postrojbe 13. korpusa morskim putem napustiti grad Rijeku i riječko područje do 10. prosinca. Time je prestala i blokada Riječkog zaljeva. Sporazumom je određeno da šire područje Rijeke neće biti izloženo oružanim napadima JNA iz zraka, kopna i s mora. Također, postrojbe koje su napuštale ovo područje Hrvatske nisu smjele biti korištene za napade na oružane snage, osobe ili objekte RH. Odmah se pristupilo primopredaji skladišta TO Rijeka u naselju Draga. Čad je kasnije ukazivao i na to da je očuvao i predao hrvatskoj strani i digitalnu centralu u Komandi Korpusa. Korpus je napustio Rijeku i riječko područje sa svim borbenim sredstvima. Izvan Hrvatske otišla su 34 tenka, 24 „Prage“ (samohodni protuzračni dvocijevni top), 12 samohotki, 14 borbenih oklopnih vozila (BOV), 18 haubica 155mm, 36 haubica 105 mm, 24 topa T-12 (100mm), 12 višecijevnih bacača raketa (VBR), 40 protuzrakoplovnih topova (PAT 20/3), 12 netrzajnih topova (BST 82 mm) i 1500 tona streljiva. Od značajnijih postrojbi RH napustile su: 13. proleterska motorizirana brigada, 13. laki artiljerijski puk protuzračne obrane, 13. mješoviti artiljerijski puk i 13. mješoviti protuoklopni artiljerijski puk. U Hrvatskom vojniku iz prosinca 1991. godine o odlasku 13. korpusa napisano je: „Ukratko, Riječki korpus odnio je u Bar gotovo sve… Iako se stječe gorak dojam da je general Čad svojom drskom pregovaračkom politikom, koja je uključila i bombardiranje civilnih ciljeva (u Gorskom kotaru) postigao više“. U prosincu 1991. zamijećen je značajan broj preleta zrakoplova pa je zapovjedništvo riječkog 101. PZO puka prosudilo da se radi o pripremama za napad na grad te na industrijske i vojne objekte riječkog područja. Dan uoči stupanja na snagu Sarajevskog primirja, 2. siječnja 1992., s Bihaća dolijeće pet zrakoplova JNA koji izbacuju svoje rakete na istok grada, na njegovu industrijsku zonu.

Sutra pročitajte nastavak koji donosimo u drugom dijelu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.