Bošnjačko-hrvatski „rat u ratu“: II. dio – Demistifikacija kontroverze „Dogovorenog rata“

Nakon prvog dijela o bošnjačko-hrvatskom “ratu u ratu”, u kojem se analizirala sama pozadina sukoba, u drugom dijelu pročitajte više o demistifikaciji teze “Dogovorenog rata”.

Nakon završetka rata u BiH, potpisan je Daytonski sporazum između Alije Izetbegovića, Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, prema kojem je BiH ustrojena kao država s dva entiteta (Federacija BiH i RS) i tri konstitutivna naroda (Bošnjaci-muslimani, Hrvati i Srbi).

Federacija BiH zamišljena je kao zajednica Bošnjaka-muslimana i Hrvata. Oružani sukob između ova dva naroda, koji se vodio od listopada 1992. do ožujka 1994., stvorio je atmosferu nepovjerenja i straha među njima. U takvom ozračju, plasirala se teza da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH na temelju sastanka u Karađorđevu, 25. ožujka 1991. godine, na kojem su Slobodan Milošević i Franjo Tuđman tobože dogovorili ratne akcije i podjelu Bosne i Hercegovine. Navodno je Milošević na tim pregovorima zahtijevao sve teritorije na kojima su Srbi imali većinu, što je uključivalo istočnu i zapadnu BiH. Po toj bi logici Tuđman i njegovo vodstvo osigurali dio BiH za Hrvate. Taj se dio prvenstveno odnosio na zapadnu Hercegovinu u kojoj su Hrvati imali apsolutnu većinu. Između takve proširene Hrvatske i proširene Srbije trebala bi biti mala muslimanska državica.

Kronologija događaja 90-ih i ključni potezi zaraćenih strana ne mogu se ignorirati. Činjenice u nastavku govore same za sebe:

• Franjo Tuđman poziva Hrvate u BiH da izađu i glasaju za neovisnost BiH
• Hrvatska priznaje BiH 7. travnja 1992., što Srbija do kraja rata nikad nije učinila
• HV zajedno s Armijom BiH sudjeluje u obrani BiH protiv velikosrpske agresije (Mostar, Dolina Neretve, Bosanska Posavina, Livno, Tomislavgrad, Rama…)
• Hrvatska je zbrinula više od 600 000 izbjeglica i prognanika iz BiH, u bolnicama liječeni pripadnici Armije BiH i civili Bošnjaci-muslimani
• Hrvatska je pomagala u naoružanju i obuci Armije BiH
• Franjo Tuđman i hrvatsko vodstvo prihvatilo je sve prijedloge međunarodne zajednice o uređenju Bosne i Hercegovine
• Analiza snaga i brojnost dragovoljaca iz Hrvatske koje su sudjelovale u sukobu s Armijom BiH dokazuju da su imale isključivo obrambenu, a ne agresorsku ulogu (hrvatske snage nikad nisu bile koncentrirane na jednom mjestu i nisu prelazile formaciju lake brigade).

Bosna i Hercegovina nastala je 1943. godine unutar jugoslavenske socijalističke federacije. Njezina ustavna odrednica administrativne zajednice s trima narodima bila je u startu paradoksalna, između ostaloga zbog toga što je trećem narodu – Bošnjacima-muslimanima, nacionalnost priznata tek 25 godina kasnije. SR BiH služila je Josipu Brozu Titu te partijskom i državnom vrhu za pacifikaciju srpskog i hrvatskog nacionalizma, odnosno discipliniranje njihovih partijskih vodstava. U istu svrhu služila je i služi međunarodnoj zajednici nakon rata na prostoru bivše Jugoslavije, odnosno Daytonskog sporazuma.

Priča o podjeli, odnosno dogovoru Tuđmana i Miloševića, nastala je u oporbenim hrvatskim i u bosansko-hercegovačkim političkim krugovima, a služila je za slabljenje, odnosno političku diskvalifikaciju predsjednika RH Franje Tuđmana.

Priča o podjeli BiH poslužila je i za razbijanja hrvatsko-muslimanskog saveza u predratnom vremenu, ali i za homogenizaciju muslimana u BiH te dovršetak njihova nacionalnog konstituiranja. Važna je činjenica da su najveći zagovornici mita o „podjeli BiH“ u Hrvatskoj gubili od Tuđmana izbore i prema njemu imali osobni animozitet. U inozemstvu je teza o „sporazumu i podjeli“ šire prihvaćena i proširena 1994. godine iz centara koji su pod svaku cijenu htjeli sačuvati-obnoviti Jugoslaviju. Na temelju mita o bosanskomuslimanskoj zajednici kao potlačenoj strani, većina postojećih verzija priče prikazuje bosanske Hrvate kao stranu koje je, po nalogu hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, provela neizazvanu vojnu agresiju protiv bezazlenih Muslimana radi provedbe etničkog čišćenja u srednjoj Bosni kao prvog koraka pripojenja RH.

Brojne su činjenice navele UN, zapadne vlade i diplomate, novinare, tužitelje za ratne zločine i ostale da prihvate tumačenje zbivanja povoljno za bosanske muslimane. Povijesna naklonost i suvremeni nacionalni interesi imali su glavnu ulogu u vladama članicama Europske unije – i u manjoj mjeri, u Sjedinjenim Državama. Naslijeđena podozrivost i mržnja prema Hrvatima, što je proizlazilo iz njihovog savezništva s nacističkom Njemačkom tijekom Drugog svjetskog rata, utjecali su na pristup glavnine zapadnih vlada i njihovih predstavnika na terenu u BiH. Zbog Zaljevskog rata 1990.-1991. i stalne potrebe da se ugađa islamskim zemljama Srednjeg istoka, bilo je isplativije ostavljati promuslimanski dojam.

Dugo se teza o „podjeli Bosne“, kao hrvatskom političkom istočnom grijehu, uz tezu o krivnji za rušenje Jugoslavije, koristila za discipliniranje vlasti (i oporbe) u Republici Hrvatskoj te Hrvata u Bosni i Hercegovini, a sve kako bi prihvatili ili ne bi ometali zacrtane projekte i politička rješenja „međunarodne zajednice“, koja se nameću državama i narodima bivšeg jugoslavenskog prostora. Priča o „dogovoru u Karađorđevu“ promidžbena je izmišljotina koja je s vremenom postala politički mit na kojem je utemeljena čitava jedna politička struktura, a čiji je zadatak bio „detuđmanizirati” Hrvatsku, „demiloševićirati“ Srbiju i izjednačiti krivnju za rat.