Bošnjačko-hrvatski „rat u ratu“: I. dio – Analiza pozadine sukoba

Danas se u nekim krugovima međunarodne zajednice, kompletnom društveno-političkom i medijskom životu među Bošnjacima te dobrom dijelu medijskog i političkog kruga u Hrvatskoj, inzistira da je Bošnjačko-hrvatski sukob u BiH od 1992. do 1994. zapravo bio ostvarenje plana podjele BiH, tzv. dogovorenog rata između Tuđmana i Miloševića, ali samo manji analitički pogled na stanje stvari  pokazat će drugačiju sliku.

Bošnjačko-hrvatski sukob, odnosno sukob Armije BiH i HVO-a, trajao je od listopada 1992. do ožujka 1994. Dio je rata u Bosni i Hercegovini i međunarodnog oružanog sukoba na području Bosne i Hercegovine, koji se vodio između 1. listopada 1991. i 14. prosinca 1995. godine. Suprotstavljene snage u ratu u BiH bile su organizirane prema nacionalnom ključu – muslimanske (bošnjačke), hrvatske i srpske snage. Sve tri strane koriste različit naziv i nadnevak početka rata. Hrvati ga nazivaju Domovinski rat, kao dio obrambenog rata na teritoriju Hrvatske protiv velikosrpske agresije, a za početak rata u BiH uzimaju 1. listopada 1991. godine, kada je JNA razorila hrvatsko selo Ravno u istočnoj Hercegovini. Srbi ga nazivaju Odbrambeno-otadžbinski rat, a za početak uzimaju 1. ožujka 1992. godine, kada se odvio napad na svadbenu povorku u kojoj je ubijen mladoženjin otac (stari svat) na Baščaršiji, u Sarajevu. Bošnjaci ga nazivaju Agresija na Bosnu i Hercegovinu, a za početak uzimaju 1. travnja 1992. godine, kada su srpske paravojne postrojbe po naređenju šefa srbijanske tajne službe Jovice Stanišića prešle granicu, napale grad Bijeljinu i izvršile prvi pokolj Bošnjaka.

Nakon velikosrpske agresije na Hrvatsku 1991., rat je privremeno i na nekim dijelovima hrvatskog teritorija bio zaustavljen, ali je ratni vihor 1992. prešao u BiH.  Nemiri u BiH započinju čim se natpolovična većina građana (većinom Bošnjaci i Hrvati) na referendumu u veljači  1992. izjašnjavaju za neovisnu BiH. Scenarijem već viđenim ranije u Hrvatskoj, Srbi u BiH proglašavaju neovisnu Republiku Srpsku s namjerom pridruživanja SR Jugoslaviji. Hrvati iz BiH, poučeni iskustvom hrvatske tragične ’91., utemeljuju Hrvatsko vijeće obrane – HVO, a uskoro i Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu koja kasnije prerasta u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu kao upravnu jedinicu u sklopu Republike BiH.

Hrvati na prostorima koje kontroliraju osnivaju vojne postrojbe u sklopu HVO-a, a Bošnjaci organiziraju vojne postrojbe koje nazivaju Armiju Bosne i Hercegovine. Vlasti BiH priznaju obje vojne organizacije kao sastavne dijelove oružanih snaga BiH. Međutim, unatoč činjenici da su u nekim mjestima, kao npr. Prozor-Rami, Hrvati bili većina (65%), Bošnjaci su formirali usporedni vojni ustroj, protivno Vladinim zaključcima. Sve  je to stvaralo napetost i nepovjerenje u ionako teškoj situaciji u BiH koja je tim trenucima bila pod žestokim udarima srpske agresije.

Srpska agresija na BiH u početku je ujedinila Hrvate i Bošnjake u zajedničkoj obrani. No, ubrzo se počela osjećati napetost između hrvatskog i bošnjačkog naroda u krajevima gdje nijedan narod nije imao prevlast pa su se usporedno organizirale hrvatske i bošnjačke vojne formacije. Na takvim područjima, u kojima se nijedna strana nije mogla nametnuti drugoj, događali su se gotovo svi bošnjačko-hrvatski sukobi.

Hrvati su to doživljavali kao pokušaj Bošnjaka da ih potjeraju s područja na kojima su živjeli stoljećima i da tako kompenziraju teritorij izgubljen u korist Srba. Najgore od svega bilo je to što se u hrvatskim krugovima osjećala izdaja naroda kojeg su branili i zbrinjavali dok su i sami trpjeli agresiju JNA i Srbije. Podsjetimo da je iz BiH u Hrvatsku došlo oko 800 000 izbjeglica u razdoblju od 1992. do 1996. Hrvatska je tada, uz brigu za svoje prognanike iz ratom pogođenih područja zemlje, preuzela i brigu za prognane Bošnjake usprkos tome što je u Hrvatskoj tad bilo 450 000 nezaposlenih, 190 000 osoba koje su primale socijalnu pomoć te što je pretrpjela štete ratnih razaranja od oko 21 milijardu dolara. Ne zaboravimo ni izjavu predsjednika Alije Izetbegovića koji je na događaje između Hrvata i Srba u Hrvatskoj i Hercegovini komentirao: „Ovo nije naš rat“, i time jasno dao na znanje Hrvatima da će se morati pobrinuti sami za sebe. Izetbegović kao predsjednik Predsjedništva SR BiH nije smio ostati neutralan. Nastupio je isključivo kao bošnjački vođa i pokazao interes samo za bošnjački narod, što je apsurdno u svakom pogledu, jer Bosna neće ostati u miru ako je Hercegovina na udaru.

S druge strane, Bošnjaci su situaciju sukoba s Hrvatima doživljavali kao izdaju dojučerašnjeg ratnog saveznika protiv zajedničkog neprijatelja. Smatrali su da Hrvati žele stvoriti Veliku Hrvatsku, odnosno priključiti Herceg-Bosnu Hrvatskoj kao što je Srbija Republiku Srpsku. Bošnjačko viđenje dominantno se temelji na navodnom dogovoru o podjeli Bosne i Hercegovine u Karađorđevu u ožujku 1991., između Miloševića i Tuđmana. Za Bošnjake je taj dogovor bio dokaz da Republika Hrvatska vodi politiku podjele BiH s ciljem odvajanja i pripajanja jednog dijela njenog teritorija Hrvatskoj.

Međutim, do dan danas ne postoji niti jedan pravni ili politički dokument na osnovu kojeg bi se mogao izvući zaključak da je dogovor o podjeli BiH između Tuđmana i MIloševića postojao, a i zdrav razum, uz brojna pitanja, nameće najvažnije: Ako su se dogovorili, zašto je uopće došlo do srpske agresije na Hrvatsku?

Upravo zbog toga u drugom dijelu objasnit će se cjelokupna kontroverza o „Dogovorenom ratu“ kroz prikaz povijesnih činjenica.

FOTO (u tekstu): wikipedia.org