Domovinski rat

Blokada tenkova JNA u Pologu

Događaj poznat pod nazivom „Blokada tenkova JNA u Pologu“ zbio se od 7. do 9. svibnja 1991. godine. Tih su se dana Hrvati iz Širokog Brijega i susjednih općina organizirali i zaustavili prepriječenim kamionima na dužini od nekoliko kilometara tenkovsku kolonu Jugoslavenske narodne armije. Polog, mjesto koje se nalazi između Mostara i Širokog Brijega, tako je postalo simbol otpora Hrvata u BiH velikosrpskoj agresiji.

Sve je počelo u noći sa 6. na 7. svibnja 1991., kada iz Beograda u mostarsku vojarnu stiže direktiva general-majoru Milovanu Zorcu da se dio 10. motorizirane brigade JNA pripremi za polazak u Hrvatsku. Ruta kojom su se trebali kretati prolazila je dijelom zapadne Hercegovine, kroz Sinj pa sve do Splita. Ročnici JNA koji su se nalazili na odsluženju vojnog roka u Mostaru bili su iznenađeni, osobito Hrvati. Jedan od njih prisjeća se tih trenutaka idućim riječima:

Svi su nekako ustvari očekivali da će biti proglašena lažna uzbuna i da će se vratiti u krevet.

Da se ne radi o uobičajenoj vojnoj vježbi shvatili su kada su tenkovi krenuli bez cerada na topovima, što je inače bila praksa za vrijeme vojnih vježbi.
U rano jutro 7. svibnja, golema kolona od preko stotinu vojnih vozila (tenkova, transportera, kamiona…) krenula je iz Mostara kroz koji je „protutnjala“ na opće zaprepaštenje građana. Upravo su ti građani u panici javili u Široki Brijeg informaciju da su tenkovi krenuli prema njima. Nemilosrdna kolona gazila je sve pred sobom oštetivši i pregazivši nekoliko vozila u kojima, na svu sreću, nitko nije stradao. Čelništvo općine „Lištica“ dogovorilo se da će tenkove pokušati zaustaviti tako da im zapriječe put kamionima natovarenim pijeskom. Dogovorili su se da će s kamionima i ostalim vozilima stati u Pologu, mjestu na samoj granici tadašnjih općina Mostar i Lištica.

Kada je kolona vojnih vozila JNA naišla na blokadu dugu oko pet kilometara, bila je prisiljena na zaustavljanje. Kako nitko od vojnika nije izlazio, njima je odlučio prići predsjednik skupštine Lištica i jedan od glavnih organizatora blokade Anđelko Mikulić. Upravo je Mikulić započeo pregovore sa zatečenim pukovnikom Pantelićem koji je vodio kolonu JNA. Generalštab na čelu s Kadijevićem ne samo da je ostao zatečen, nego je i bio bijesan jer su Hercegovci uspjeli zaustaviti „4. armiju Evrope“, stoga je vršen strašan pritisak na Zorca i Pantelića da krenu na narod.

Osim radija Split, koji je prvi izvijestio o događajima u Pologu, istog dana emitiran je prilog o blokadi i na televizijama Sarajevo, Zagreb te Ljubljana, što je još više uznemirilo vodstvo JNA. Oni pak, s namjerom ishođenja prolaska vozila, prebacuju vodstvo HDZ-a BiH na čelu s Kljujićem do Pologa. Narod koji ih je dočekao povicima „Ne damo Široki“ nije htio ni čuti za uzmicanje, a njihov broj sve se više povećavao Hrvatima iz susjednih općina…

Vrh JNA čekao je da među okupljenom gomilom dođe do nekakvog incidenta kako bi imali opravdanje za intervenciju. Srećom, okupljena masa nije podlegla pritisku te je mirno ostala stajati uzvikujući razne parole poput „Vojska u vojarne“ i slično.

Kako Kljujić nije uspio „omekšati“ okupljeni narod, stigla je noć, a napetost je postajala sve veća. Velika psihoza osjećala se i kod mladih ročnika JNA koji su u strahu i nevjerici gledali što se događa, a u posebnoj su se situaciji našli hrvatski ročnici u JNA, koji su stajali u koloni cijevima okrenuti prema svome narodu.

S novim jutrom, 8. svibnja, Hrvatima na blokadama stiglo je novo ohrabrenje. Po povratku iz Velike Britanije, na zagrebačkom aerodromu kratku je izjavu o ovom događaju dao predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman. Tuđman je tom prilikom narodu poručio: „Već ste pobijedili!“ S druge strane, o stanju u Pologu raspravljalo se i u Beogradu na sjednici predsjedništva SFRJ. U predsjedništvu se nije moglo dogovoriti oko rješenja, a na njih je velik pritisak vršio i vojni vrh, koji je htio dobiti sve ovlasti. U konačnici, general-majoru Zorcu naređeno je da na bilo koji način prođe blokadu, a on je zapovjedio pokret bez upotrebe oružane sile. Na njega je strašan pritisak vršio komandant I. (beogradske) vojne oblasti i kasniji krvnik Vukovara Aleksandar Spirkovski koji je zahtijevao upotrebu artljerije i avijacije planirajući operaciju u kojoj će „smrviti Hercegovinu“.

Inozemni mediji o događajima u Pologu izvještavali su kao o okidaču za pokretanje građanskog rata u Jugoslaviji, a svijet je obišla dirljiva snimka hercegovačkih žena u molitvi s natpisima „Želimo mir“.
Posebno je dirljiv bio trenutak kada su hercegovačke žene, koje su čitavu noć spremale hranu, krenule prema tenkovima s kolačima, uštipcima i sendvičima za vojnike JNA. Kada je jedan od časnika zabrinuto upitao je li hrana otrovana, jedna od žena odgovorila mu je:

Ne brini, ovu hranu ja ne dajem tebi, nego svome sinu koji je u JNA.

Tog 8. svibnja na noge se digao kompletan hrvatski živalj u tom dijelu Jugoslavije, barikade su postavljene od Pologa preko Vinjana Donjih sve do Imotskog. Kako se bližio sumrak, nada u konačno rješenje napete situacije sve je više jenjavala.

Trećeg dana ujutro pale se vozila JNA spremna za pokret, a pred njih staju hrvatski policajci iz Širokog Brijega s automatskim puškama, spremni dati vlastite živote da obrane svoj narod. Tenkovi se nisu pokrenuli, a JNA je izvršila desant helikopterima na četiri lokacije te je ustvari „blokirala blokadu“, odnosno put prema Širokom.

Tih trenutaka prisjeća se i hrvatski glumac Leon Lučev koji se nalazio u koloni JNA. Kako Hrvatima nije dana bojeva municija, on je upitao svog nadređenog zašto je to tako, na što mu je on mrtav hladan odgovorio kako može uzeti dasku kad prođe prvi val te udarati po onima koji ostanu ranjeni.

U tako napetoj situaciji, na rubu oružanog sukoba, pred hercegovački narod dolazi predsjednik predsjedništva RBiH Alija Izetbegović, a masa ga oduševljeno dočekuje povicima „Alija! Alija!“ On ih uvjerava kako vojska ima samo namjeru izvršavanja vojne vježbe te da je narod postigao što je htio i pokazao kako vojska ne smije s narodom kako hoće. Ni njemu u konačnici ne uspjeva „omekšati“ narod koji zahtijeva da se prvo povuku desantene jedinice te da će nakon toga vojna kolona biti propuštena. Alija pristaje na to te odlazi na trosatne pregovore s vojnim licima koji nikako ne pristaju na takvo rješenje.

Alija ponovno dolazi pred narod i izvještava ih o tvrdoglavosti vojnog vrha te im garantira kako će vojska samo proći prema Kupresu bez ikakvih incidentata. Svoj govor završava riječima:

Ako budemo prevareni, to može biti samo jednom! Samo jednom i nikad više!

Kako je Izetbegović krenuo prema masi, ona se počela razmicati te je dan znak da se propuste tenkovi.
Do ponovnog zastoja dolazi u samom Širokom Brijegu, gdje ključnu ulogu odigrava pokojni gvardijan franjevačkog samostana u Širokom Brijegu fra Mladen Hrkač. Fra Mladen je čitavo vrijeme kroz prethodne dane bio s narodom i prolazio kroz iste stvari kao i oni. Kao jedan od njih te kao iznimna osoba kojoj je narod jedinoj vjerovao, obratio se okupljenima te ih zamolio da propuste JNA i srdačno ju pozdrave, ne nju kao vojnu silu, već mladiće za koje strepe njihove majke. Narod ga je poslušao i vojska je ispraćena na nevjerojatan način – mahanjem i svijećama kao porukom mira i nade kako JNA više nikada neće kročiti u Široki Brijeg.

Kolona je idućeg dana, 10. svibnja, stigla na vojnu vježbu u Kupres te je na taj način okončana ova situacija u kojoj je goloruk hercegovački narod odlučno stao pred agresora na braniku svoje Hercegovine, svoje Hrvatske, svoje Domovine.

O autoru

Braniteljski

Portal Braniteljski.hr posvećen je i namijenjen svim braniteljima Domovinskog rata te onima koji žele naučiti nešto više o procesu koji je doveo do osamostaljenja i stvaranja neovisne Republike Hrvatske.