Domovinski rat Izdvojeno

„Balvan revolucija“ u povijesti i sadašnjosti

O početku, tijeku i značaju događaja na kninskom području u kolovozu 1990. godine, u javnosti prozvanih „balvan revolucijom“, tijekom proteklih 30 godina bilo je mnogo riječi, a posebice ovih dana, kada obilježavamo njihovu okruglu obljetnicu. Nije niti čudo, jer se ovi događaji u hrvatskoj historiografiji smatraju početkom otvorene srpske pobune u Hrvatskoj. I srpska je strana događaje oko Knina sredinom kolovoza 1990. smatrala početkom rata u Hrvatskoj te se 17. kolovoza u RSK slavio kao „Dan ustanka srpskog naroda“.

 

Nezadovoljstvo u Kninu promjenom vlasti u Hrvatskoj iskazano je već početkom srpnja 1990. godine, dakle samo mjesec dana nakon ustrojavanja novih vlasti koje su osvojile pobjedu na višestranačkim izborima (otprilike tjedan dana ranije osnovana je i Zajednica općina Sjeverne Dalmacije i Like). Pedeset djelatnika Stanice javne sigurnosti Knin u otvorenom pismu upućenom 3. srpnja 1990. saveznom sekretaru unutrašnjih poslova Petru Gračaninu izjavilo je da ne žele prihvatiti nova obilježja na uniformama, koja ih asociraju na NDH. U pismu je navedeno i da kninski policajci na ovaj način žele srpskom stanovništvu na kninskom području pokazati „da nismo izdajice svoga roda, da ostajemo njihova narodna milicija”. Osim neutemeljenih optužbi protiv novih hrvatskih vlasti za “ustaštvo”, čini se da je najvažnija poruka pisma bila ona srpskom narodu da lokalna policija neće poštovati legalno iza­brane hrvatske vlasti. To je nekoliko godina kasnije potvrdio i Milan Martić, ustvrdivši da je rad pojedinih pripadnika Stanice javne sigurnosti Knin na pripremi pobune započeo godinu dana prije nego što je upućeno pismo Gračaninu, te da je objavljivanje pisma prvenstveno bilo namijenjeno srpskom narodu kojem se htjelo pokazati da će, kada zatreba, kninska policija biti na strani svoga naroda, a ne hrvatskih vlasti.

Uskoro je Knin posjetila delegacija iz Zagreba, na čelu s ministrom Boljkovcem u pratnji zamjenika Pe­rice Juriča i sekretara šibenskog SUP-a Ante Bujasa. Međutim, umjesto dijaloga i dogovora oko rješavanja navodnih problema, dočekalo ih je tri-četiri tisuće Srba koji su „bučno protestirali protiv hrvatskih vlasti” nazivajući ih „ustašama” i izvikujući velikosrpske parole. O važnosti ovog događaja svjedoči i obilježavanje 5. srpnja kao Dana službi bezbjednosti u Republici Srpskoj Krajini.

Jedan od zahtjeva kninskih milicajaca i Srpske demokratske stranke bilo je i osnivanje Sekretarijata unutrašnjih poslova sa sjedištem u Kninu. Zahtjev je obrazložen činjenicom da je Knin postao sjedište Zajednice općina Sjeverne Dalmacije i Like (u stvarnosti začetkom buduće SAO Krajine) te je potrebno ponovno ustrojiti SUP sa sjedištem u Kninu. Hrvatskim vlastima je poručeno da je prihvaćanje ovog zahtjeva trebao biti „jedan od prvih mostova vraćanja poljuljanog poverenja [između hrvatskih vlasti i srpskog stanovništva, op. a.]” te da se odbijanjem njegova osnivanja nepovjerenje produbljuje.  No svjesne političke pozadine zahtjeva za osnivanjem SUP-a u Kninu, te sve otvorenije pobune i otkazivanja po­slušnosti hrvatskim vlastima dijela policajaca srpske nacionalnosti, vlasti u Zagrebu odbijale su traženja iz Knina.

Već početkom kolovoza 1990. godine na kninskom području pojavljuju se naoružane seoske straže i pojedinačni incidenti, poput bacanja kamenja na vlak koji je iz Osijeka vozio prema Splitu, pri čemu su oštećena su dva stakla i ozlijeđeno je jedno dijete.

Neposredno prije početka balvan revolucije, 13. kolovoza 1990., delegacija Srba iz Hrvatske, koju su sačinjavali Milan Babić, David Rastović i Bogoljub Popović, posjetila je u Beogradu predsjednika Predsjedništva SFRJ Borisava Jovića. Delegacija je tvrdila da su nakon dolaska HDZ-a na vlast Srbi u Hrvatskoj ugroženi te da su međunacionalni odnosi toliko pogoršani da bi mogli prerasti u fizičke sukobe. Srbi su stoga, kako izvještava delegacija, konstituirali Srpski sabor i Zajednicu općina Sjeverne Dalmacije i Like, „a kao odgovor na formiranje etnički čistih milicijskih jedinica formiraće svoju miliciju. Postojeća milicija u srpskim općinama odbiće, po svaku cenu, nove oznake na uniformama, jer smatraju da su one ustaške.” Navode i da se u sredinama u kojima žive Srbi organiziraju seoske straže „kako bi se zaštitili od napada i provokacija”, pri čemu posebno upozoravaju na „organizovanje etnički čistih policijskih snaga za koje tvrde da su proustaškog karaktera i da im je krajnji cilj ponovno klanje Srba”. Istaknuli su i da se situacija toliko zaoštrila da bi mogla prerasti u građanski rat. Očito su čelnici pobunjenih Srba planirali isprovocirati sukobe s policijom i tražili su pritom podršku predsjedni­ka Predsjedništva SFRJ u sukobima koji će uslijediti. Samo nekoliko dana kasnije dolazi do sukoba o kojima je delegacija govorila.

Navedeni podaci (kao i niz drugih koje nije moguće navesti u ovom članku ali ih se može pronaći u mnoštvu objavljenih znanstvenih radova niza autora), potvrđuju da su temelji za oružani sukob položeni mnogo ranije nego što su hrvatske vlasti odlučile poslati specijalnu policiju na intervenciju u Knin. Dio srpskog stanovništva na kninskom i širem području, predvođen lokalnom policijom i Srpskom demokratskom strankom, proglasio je da je u strahu od novoustrojenih hrvatskih vlasti, iako su one de facto imale slabog utjecaja u kninskoj općini u kojoj je vlast obnašala Srpska demokratska stranka, čak štoviše, predstavnici Vlade RH koji su dolaskom u Knin pokušali uspostaviti dijalog, zamalo su istjerani iz grada. S druge strane, nekoliko dana ranije, srpski predstavnici posjetom u Beogradu najavili su skorašnji početak rata i osigurali pomoć saveznih tijela SFRJ koja su zapravo i vukle konce, gurajući srpsko stanovništvo u Kninu (i ostalim krajevima Hrvatske) u krvavi rat za proširenje teritorija Republike Srbije.

Ništa više ne drže vodu niti pojedine tvrdnje koje razlozima oružane pobune u kolovozu 1990. godine navode strah srpskog stanovništva zbog „nacionalističke euforije“ nakon što je vlast osvojio HDZ, redefiniranje statusa Srba u Hrvatskoj „i ukidanja njihove formalne potpune ravnopravnosti“ (Sabor RH donio je već 24. kolovoza 1990. godine Rezoluciju o zaštiti ustavnog demokratskog poretka i nacionalnim pravima u Hrvatskoj u kojoj je navedeno: ”Sabor Republike Hrvatske ostaje odlučan u nakani da svim građanima koji žive u Hrvatskoj jamči sva ljudska, politička i nacionalna prava, i to najmanje u onom opsegu kojega narodima i etničkim zajednicama jamče države članice Europske zajednice i druge najrazvijenije demokratske zemlje Europe i Sjeverne Amerike.“ Nizom kasnijih povelja, uključujući i Ustav RH, Srbima su kao i svim ostalim građanima RH zagarantirana sva nacionalna prava sukladno međunarodnim normama). Motivacija srpskih pobunjenika, očito je već prema samo ovdje navedenim podacima, nije bila strah, nego sila i osjećaj nadmoći, koji je bio sasvim realan.

Naime, iza leđa pobunjenih Srba stajale su sve savezne službe SFRJ (uključujući i policiju i tajne službe) te JNA, čije su velike snage raspoređene diljem čitave Hrvatske. Nacionalna euforija i najave oružanih sukoba trajali su već godinama, ali u Srbiji, pa i na kninskom području na kojem su tijekom 1989. održana dva masovna skupa s velikosrpskim parolama i četničkom ikonografijom, koja su zasigurno izazivala strah kod hrvatskog ali ostalog nesrpskog stanovništva, jer su i četnički zločini iz Drugog svjetskog rata još bili u vrlo živom sjećanju. Može se zaključiti da je u Kninu sredinom kolovoza 1990., upravo zbog nadmoći u odnosu na hrvatske vlasti, utemeljena policija pobunjenih Srba te udareni temelji srpskoj paradržavi, koja će egzistirati sljedećih pet godina, dok se omjer snaga ne promjeni, a Hrvatska doista bude nadmoćna srpskim pobunjenicima.

Osjećaj straha i nemoći stoga je bio prisutan upravo na hrvatskoj strani. Naoružanje Teritorijalne obrane RH oduzeto je neposredno nakon višestranačkih izbora, a Hrvatska je još bila u sastavu SFRJ i nije imala mogućnost ustrojavanja vlastite vojne sile. Policijske snage stoga su bile jedina oružana sila na koju su se hrvatske vlasti mogle osloniti, pa se ubrzo krenulo u njihovu reorganizaciju. Naslijeđenu iz komunističkog sustava, nacionalnu strukturu djelatnika MUP-a RH obilježavao je nerazmjerno velik postotak Srba u odnosu na njihovu zastupljenost u nacionalnoj strukturi stanovništva Hrvatske. Naime, goto­vo 50 posto aktivnog i pričuvnog sastava policije činili su Srbi i djelatnici koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni, nasuprot njihovom udjelu od manje od 15 posto u ukupnom sastavu stanovništva. Posebno velika prevlast policajaca srpske nacionalnosti u aktivnom sastavu bila je u područjima s miješanim ili većinski srpskim stanovništvom. Promjene u policiji imale su stoga cilj osigurati proporcionalnu nacionalnu zastupljenost policijskih postaja te kadrovske promjene koje će osigurati provođenje politike RH, odnosno spriječiti eventualne pobune dijela policijskih postaja ili policajaca protiv hrvatske države.

Upravo zato što hrvatske vlasti nisu provele radikalne smjene u kadrovskoj strukturi tadašnjih stanica javne sigurnosti, pod utjecajem Srpske demokratske stranke u rujnu 1990. godine dolazi do pobune dijela policajaca srpske nacionalnosti na mnogim područjima Hrvatske. Razlog takvom postupanju hrvatskih vlasti bilo je nastojanje da se u pobunom zahvaćenim područjima situacija smiri, odnosno da se pobuna sanira mirnim putem, a u tadašnjem omjeru snaga, Hrvatska nije imala drugog izbora nego polagano i ne izazivajući nadmoćnu suprotstavljenu stranu, nastojati osigurati barem kakvu-takvu obranu. Važno je pripomenuti i da je predsjednik Tuđman upravo zbog Boljkovčeva ugleda kod srpskog stanovništva i iskustva u službi unutarnjih poslova imenovao Boljkovca na mjesto ministra unutrašnjih poslova, nadajući se da će time pridonijeti poboljšanju srpsko-hrvatskih odnosa i spriječiti srpsku pobunu. No, s druge strane, također je važno istaknuti da izvori svjedoče kako su primjerice na području zapadne Slavonije, izbijanjem otvorenog rata u ljeto 1991. godine, policajci srpske nacionalnosti činili jezgru oružanih snaga pobunjenih Srba.

Teško je stoga shvatiti kako bi jačanje policije kao faktora republičke sigurnosti i stabilnosti nasuprot sve raširenijem terorizmu, te zatim i oružanoj pobuni na velikom dijelu državnog teritorija, moglo biti okarakterizirano kao uzrok terorističkih akcija i oružane pobune? U razmatranju povijesnih događaja neophodno je prethodno jasno utvrditi kronologiju događaja te njihove uzroke i posljedice, inače je vrlo lako upasti u zamku krivih interpretacija i ocjena.  S druge strane, zločini koji su počinjeni u prethodnom ratu nikako ne mogu biti opravdanje za nasilje i oružane napade na temelju nacionalne ili bilo koje druge pripadnosti i čine vrlo opasan argument, kojim se otvaraju mogućnosti neprihvatljive u civiliziranom svijetu. Pomirba i smirivanje tenzija između raznih sukobljenih skupina društva preduvjet su stabilnoj i prosperitetnoj državi, no povijest nas uči da je utvrđivanje povijesnih činjenica vrlo bitno u tome procesu, koji u suprotnom vodi k još većim traumama te čak sukobima.

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Literatura

Janja Sekula Gibač, Ilija Vučur, „Služba unutarnjih poslova i policajci srpske nacionalnosti na pobunom zahvaćenom području  u sjevernoj Dalmaciji, Lici i na Banovini 1990. godine“, Polemos: časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, XXI, br. 42 (2018),

Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. Dokumenti – Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj i agresija oružanih snaga SFRJ i srpskih paravojnih postrojbi na Republiku Hrvatsku (1990.-1991.), knj. 1 (ur. Mate Rupić), Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb 2007.,

Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. Dokumenti – Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (1990.-1991.), knj. 2., (ur. Mate Rupić), Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb – Slavonski Brod, 2007.

O autoru

dr. sc. Janja Sekula

Povjesničar i arhivist, znanstveni suradnik. Zaposlena u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata. Primarno se bavi proučavanjem razdoblja Domovinskog rata, posebice problematikom srpske pobune te ustroja i djelovanja srpske paradržave na okupiranom području Hrvatske. Objavila je niz znanstvenih i stručnih radova u znanstvenim časopisima i publikacijama, te sudjelovala na većem broju znanstvenih skupova, tribina i okruglih stolova. Uglavnom radi na gradivu pobunjenih Srba koje je zarobljeno u operacijama „Bljesak“ i „Oluja“, koje najprije arhivistički sređuje, a zatim znanstveno analizira i kontekstualizira te objavljuje u formi znanstvenih radova. Povremeno objavljuje i publicističke članke i zanimljivosti o manje poznatim momentima srpske pobune i okupacije (posebice u zapadnoj Slavoniji) na portalu braniteljski.hr te pojedinim časopisima.