Heroji Domovinskog rata Priče ratnika

Anđelko Burilo: branitelj u Domovinskom ratu – branitelj Domovinskog rata u miru

Moja Hrvatska
Svaki dan
Kada pogledam oko sebe
Na putu do škole,
Vidim ju…
Svaki dan
Kad slušam svoje prijatelje
Ili kad osluhnem razgovore susjeda
Čujem ju…
Svaki dan
Kad šetam parkom u osvitu dana
I kad udahnem taj svježi zrak,
Njušim ju…
Svaki dan
Kad dotaknem tlo zemlje svoje
I kad se igram na njoj
I kad se sjetim podrijetla svog
I svoje prošlosti,
svoga djetinstva…
Osjećam ju… U dubini srca svog.

Pjesmu “Moja Hrvatska” napisao je Roko Burilo u 7. razredu. Danas je Roko 17-godišnji mladić i sin je hrvatskog branitelja Anđelka Burila. Upravo on, Anđelko Burilo, u našoj rubrici “Priče ratnika”, svjedoči o svojem putu u slobodu, o suočavanju s ratnim vihorom ranih 90-ih, kao i o ratnim posljedicama.

  • Recite nam nešto o sebi i opišite nam malo svoj trenutni život?

Moje ime je Anđelko Burilo. Dolazim iz mjesta Bapska kod Iloka, a rođen sam u Vukovaru,  Roditelji su mi iz Dalmacije, otac iz Garjaka, selo Burilo, a majka iz Ježevića, selo Božinovići. Doselili su se u Slavoniju za vrijeme izgradnje hidroelektrane Peruča kada se većina stanovništva morala odseliti. Sretno sam oženjen i otac četvoro djece. Završetkom rata ostao sam u Hrvatskoj vojsci do 2001. godine, kada  dolaskom Račanove vlasti dobivam odluku o umirovljenju. Danas sam aktivist za prava branitelja i za promicanje pozitivne slike o Domovinskom ratu. Član sam Udruge veterana zagrebačkih branitelja Vukovara i djelujem u Zboru udruga hrvatskih gardijskih postrojbi Ukratko; ja sam jednostavan i sretan čovjek.

  • Kada ste se uključili u Domovinski rat i koja je bila Vaša motivacija za pristupanje braniteljskim postrojbama?

Kada je počeo Domovinski rat, imao sam 22 godine. Prateći događaje koji su se zbivali 1991., znao sam da to neće završiti dobro, odnosno da neće završiti samo od sebe i da moram nešto učiniti. Okidač je bio pokolj u Borovu Selu, kada su Srbi mučki ubili dvanaest hrvatskih redarstvenika. Tada sam se dragovoljno prijavio u Zbor narodne garde koji se formirao na Opatovcu. Tada sam bio zaposlen u “Gradnji Osijek”,  šefa sam zamolio mogu li otići sa službenim kombijem firme prijaviti se u dragovoljce. Dao mi je ključeve istog trenutka i poželio sreću. Tako sam od samoga početka sudjelovao u obrani Vukovara.

  • Na kojem položaju ste bili u Vukovaru? Kako je izgledao bliski susret s neprijateljskom vatrom?

Dopala me kultna Trokatnica. Ona je bila od izuzetne važnosti jer je smo s nje imali pregled od Orlovače do Crepulje i pregled cijele čistine. Ranjen sam prvi put 14. rujna, prilikom općeg napada na Vukovar. Taj dan je poginuo moj prijatelj i veliki domoljub; Ante Vrbat. Poginuo je na Trpinjskoj cesti. Sjeo je za upravljač kombija s nama četvoricom, iz Banijske, Ličke prema Trpinjskoj cesti, jer smo krenuli u ispomoć Blagi Zadri i dečkima. Da mogu mijenjati svoj život za njegov, sad bi to učinio. Ja sam završio u bolnici, doktor Juraj Njavro me je liječio. I ja ću, kao i mnogi drugi prije mene, ovim putem reći sve najbolje o tom čovjeku. Bio je izuzetno pozitivna osoba i u svim tim teškim trenucima za nas ranjenike, održavao pozitivan duh. Na dan 3.10., iako ne još potpuno zdrav i spreman, izašao sam iz bolnice i isti dan se vratio (smijeh). Dr. Njavro me, nanovo ranjenog, opet preuzeo i našalio se da mi tako i treba (smijeh). Nakon ovoga, bio sam poslan u Borovo Naselje s Marinkom Antunovićem Bosancem.

  • Kakve su posljedice ranjavanja?

U prvom ranjavanju gelerima su mi ozlijeđene noge, a jedan geler završava u blizini pluća  (nije izvađen). U drugom geler me pogađa u lopaticu, a u trećem ranjavanju sam okrznut u lijevu stranu glave. Imam 40 % invalidnosti. To su fizičke posljedice, a one druge… treba se okružiti obitelji i dobrim prijateljima i sve se lakše podnosi. Da je bilo lako doći do ovoga gdje sam danas? Nije. Znao bih noćima ne spavati pa bih se dizao i trčao satima po gradu. To je bio moj ispušni ventil. Glasni žamor, iznenadna buka i  sve je to djelovalo stresno, na sve sam reagirao s visokom pozornošću i nemirom jer tako sam naučio tijekom rata.

  • Koja ste sve bojišta prošli?

 Osim obrane Vukovara, dakle istočnog bojišta, nakon pada grada, ostatak Domovinskog rata prolazim južna bojišta: Zadar, Mostar, Livno, Kupres i sudjelujem u akciji Bljesak.

  • Spomenuli ste na početku da ste od prvih dana velikosrpske agresije bili u Vukovaru? Jeste li ikad pomislili da ostatak Hrvatske kao da ne mari što se događa na istoku zemlje i da vam Zagreb okreće leđa?

Da. Imali smo dojam da smo ostavljeni i zaboravljeni. Tad su nam svi bili krivi. Pazite, to je bilo doba bez mobitela i brze komunikacije, a iako je bilo doba telefonskih veza i faksa, mi smo bili odsječeni komunikacijski već početkom listopadu 1991. Do nas su teško dopirale točne informacije o tome stiže li nam pomoć, dolazi li municija prema nama, kakvo je stanje na drugim hrvatskim bojištima.

  • Što o tome mislite danas kad imate širu sliku?

Nakon proboja, u studenom 1991., Marko Babić i Ivan Kapular otišli su u Banske dvore, direktno kod predsjednika Tuđmana. Pokazalo se točnim ono što mi tada nismo u Vukovaru znali. Pomoć se pokušavala probiti do nas, ali bezuspješno. Najdalje dokud je oružje stizalo bili su Stari Mikanovci. Često se danas čuje floskula “Dok se u Vukovaru krvarilo, u Zagrebu se pila kava”. To je pomalo nepravedno. Istom logikom možemo reći da se oružje prvo čulo u Borovu naselju, dok se tada u svibnju 1991. pila kava u Vukovaru. Shvaćate što želim reći.

  • Jedinstvo koje se osjeća među braniteljima je teško objasniti, no možete li nam to malo približiti?

Jedan izvanredni splet okolnosti nas je spojio. Nije svakodnevica da se čovjek bori oružjem za svoj dom, obitelj i na kraju krajeva za svoj život. U takvim uvjetima, suborci ti postanu tvoja desna ruka, braća. Jednostavno, kad vidite da se svi bore za istu stvar i za iste ideale, vrlo brzo počmete vjerovati jedni drugima i naučiti se povjeriti život nekome s kim ste donedavno bili poznanici ili stranci. Ovim putem želim naglasiti da Vukovar nisu branili sami Vukovarci, bilo je pregršt momaka iz Međimurja, Dalmacije, Varaždina, Hercegovine, Zagorja, Like… svi su jednako zaslužni za svaki dan obrane Vukovara.

  • Pamtite li neku anegdotu s vašim suborcima?

Uff, bilo je toga (smijeh). Mi smo se često zezali, smijali, bili smo uglavnom pozitivni. Rat je nešto najlošije što se čovjeku može dogoditi i baš zato smo očuvali pozitivan duh da ne pokleknemo. Spomenuo bih u ovom kontekstu jednu situaciju dok smo držali stražu na Trokatnici. Da bi malo dignuli moral braniteljima, pala nam je ideja da postavimo glazbu i puštamo hrvatske domoljubne pjesme. Zvučnike i razglas smo stavili u kukuruz. Dečki su iz Borova kombinata dovukli 400 m kabla. Svaki put kad bi oni (pobunjeni Srbi, srpska paravojska i JNA) krenuli u napad, mi bi raspalili našu glazbu da ih ometemo. Kasnije smo svako jutro u 5 ujutro puštali glasno glazbu i budili ih, a mi bi pjevali.

“Rat je nešto najlošije što se čovjeku može dogoditi i baš zato smo očuvali pozitivan duh da ne pokleknemo.”

  • Je li neki od vaših suboraca na vama ostavio poseban trag da bi ga ovim putem izdvojili?

More je hrabrih ljudi, heroja koje sam upoznao tijekom Domovinskog rata. Ali evo mogu reći da bi to bio Marko Babić – on je bio pravi fighter i  imao je karizmu. Bio je i ostat će ikona kako obrane Vukovara, tako i promicanja vrijednosti Domovinskog rata sve do svoje smrti.

  • Kakvi su odnosi s ljudima s kojima ste bili u ratu, jeste li s nekim od “braće po oružju” prijatelji i danas?

Budući da sam prilično aktivan po braniteljskim udrugama, tako se nerijetko znam susretati sa suborcima. Izdvojio bi Antu Deura. Mi smo sve skupa prošli i danas se često čujemo i održavamo prijateljski odnos sve ove godine.

  •  I za kraj; što poručujete  mladima u Hrvatskoj?

Naučite cijeniti žrtvu hrvatskih branitelja za slobodnu i neovisnu državu koju danas imate. Zahvalnost se osjeća samo onda kada čovjek u svom srcu ima dovoljno ljubavi za svoju obitelj, prijatelje, domovinu. Ne sramite se toga tko ste i odakle potječete. Jednostavno budi čovjek i dostojanstveno predstavljaj sebe i svoju Domovinu. Slobodu ne shvaćaj olako i nikad ne odustaj od borbe za Domovinu. Samo je jedna.

 

 

 

FOTO – Privatna kolekcija Anđelka Burila (na slici Anđelko Burilo i Ante Vrbat)

O autoru

Ivana Njavro

Rođena 25.09.1989.u Metkoviću, prvostupnica je filozofije i magistrica povijesti. Voli pse, kavu i psihološke trilere. Od 2014. djeluje na portalu kao novinarka i spisateljica članaka povijesne tematike. U rujnu 2018. postaje urednica portala braniteljski.hr.