Domovinski rat Povijest

Agresija na hrvatsko Poneretvlje u Domovinskom ratu – III. dio

Napisao/la Ivana Njavro

Nakon prvog i drugog dijela o događanjima u hrvatskom Poneretvlju tijekom Domovinskog rata, u nastavku donosimo novi, treći dio.

Početkom proljeća 1992. godine, teške borbe u Hercegovini, bombardiranje Širokog Brijega i ogroman broj izbjeglica unijeli su veliku uznemirenost u dolini Neretve. Svima je bilo jasno da je pravi rat dospio neposredno pred njihov prag. Velik broj stanovnika Metkovića i pograničnih sela napustio je svoje domove i otišao u smjeru Splita, Makarske i Ploča.

Da bi umirio uplašeno pučanstvo, zapovjednik 116. brigade, tada pukovnik Nedjeljko Obradović, uputio je javni proglas da su «sve postrojbe Hrvatske vojske u dolini Neretve potpuno pripravne odgovoriti na bilo kakav borbeni izazov».  I premda je to bila istina, hrvatske postrojbe nisu u tom trenutku mogle spriječiti teška zračna i artiljerijska razaranja kojima je Poneretvlje bilo izloženo iduća tri mjeseca. Topnički i zračni napadi tijekom 1992. godine predstavljali su svakodnevicu nad gradovima doline Neretve – Metkovićem, Opuzenom i Pločama.

Međutim, iako su često bili izloženi razaranjima agresorske vojske, gradovi hrvatskog Poneretvlja nikad nisu pali u srpske ruke. Razlog tomu je zaleđe – Hercegovina. Ipak, nakon tih uzastopnih napada, veći dio preostalog civilnog stanovništva odlučio se na odlazak iz grada, a Vlada je proglasila Metković ratom ugroženim područjem, pa su izbjegli Neretvani dobili status prognanika, što im je djelomično olakšalo život (zdravstvena zaštita, novčana i druga pomoć) u mjestima zbjega (Makarska, Split, Rijeka, Zagreb i dr.).

Stanje na bojišnici travanj-lipanj 1992.

Dok je Poneretvlje razarano gotovo svakodnevnim zračno-artiljerijskim napadima, u neposrednom susjedstvu, u Čapljini, izvedena je najspektakularnija vojna operacija rata na Neretvi – zračni desant na čapljinsku vojarnu i izvlačenje ljudi iz nje. Tijekom druge polovice travnja agresor i hrvatska obrana obavljale su intenzivne pripreme – agresor za prijelaz preko Neretve i ovladavanje zapadnom Hercegovinom i hrvatskim Poneretvljem, a hrvatske snage za obranu od tog napada. U sklopu tih priprema donesena je odluka o zauzimanju najjačeg uporišta na zapadnoj obali Neretve – čapljinske vojarne.

Taj ogromni kompleks obuhvaćao je gotovo trećinu gradskog područja i predstavljao je veliku prijetnju obrani, a iz nje su dva puta gradu nanesena teška razaranja. Stoga je zapovjednik HVO-a tog sektora, general-bojnik Slobodan Praljak, donio odluku o napadu na vojarnu. Branilo ju je oko 200 vojnika s 28 različitih artiljerijskih oruđa jačih od 8 mm, dva tenka te više protuavionskih topova. Prije samog napada vođeni su pregovori u kojima je predložena predaja pri kojoj bi svi vojnici i časnici s osobnim naoružanjem mogli slobodno i bez zapreke napustiti vojarnu. Zapovjednik vojarne potpukovnik Milomir Božović odbio je tu ponudu inzistirajući da garnizon ostane u gradu. U tom stavu imao je punu potporu, kao i naredbu zapovjednika Hercegovačkog korpusa generala Momčila Perišića.

Da bi povećao pritisak na vojarnu, HVO joj je isključio vodu, struju i potpuno je blokirao. Dio časnika pobunio se stavu svojeg zapovjednik te su se zalagali za izlaz iz objekta. Zbog tog je u vojarni izbio otvoreni sukob tijekom kojeg je 17. travnja ubijen poručnik Dragan Bajramović, zagovornik mirnog napuštanja objekta. Ostatak pristalica povlačenja je pritvoreno. Uvidjevši da neće biti ništa od pregovora, otpočeo je napad u noći sa 17. na 18. travnja.

Praljak se odlučio na napad s relativno malim brojem snaga te su u prvom naletu poginula trojica pripadnika HVO-a, dok je jedan neprijateljski vojnik zarobljen. Postoji teorija da je taj napad bio više vrsta određenog pritiska da se napusti vojarna. U prilog tome ide i činjenica da je nakon tog napada nastalo dvodnevno zatišje i ponovni pregovori. U vojarnu su ušli pripadnici EZ-a i obitelji vojnika, ali su pregovori bili bezuspješni, iako je unutra bilo poginulih vojnika. O tome da se časnici žele predati, a ne i Božović, izvijestili su pripadnici EZ-a, koji su isti dan napustili vojarnu.

Nakon toga, HVO je izveo snažan napad na vojarnu, tijekom kojeg se veći dio objekta zapalio, zbog čega su se vojnici povukli u podzemne hodnike vojarne. Uslijed te situacije, u mostarsku zrakoplovnu bazu pristigla je postrojba 63. padobranska brigada iz Niša, koja je trebala biti podrška u desantu na izvođenje vojnika iz vojarne. Da se u Čapljini sprema nešto «ozbiljno» obznanio je i general Perišić uputivši 20. travnja ultimatum HVO-u da prestane napadati vojarnu i da joj se pusti voda, inače će Čapljina biti sravnjena sa zemljom.

Budući da su još jedni pregovori propali, 22. travnja u popodnevnim satima nastavljen je napad na vojarnu, a istovremeno je nastavljeno i teško razaranje tog grada. Idućeg dana nad gradom su se pojavili zrakoplovi za izviđanje stanja za predviđeni desant. Oko 16:50 s istočne obale počeo je dotad najžešći artiljerijski napad na Čapljinu. Kako je to izgledalo u gradu, svjedoči zapovjednik obrane grada Antun Luburić: «U deset do pet je počeo takav napad da se i nebo i zemlja otvorila. Ja sam u ovome ratu od početka, ali takvo nešto nisam doživio… Avioni, helikopteri, VBR-i, za deset minuta je palo oko 300 granata na ovaj predio koji smo držali». Dok je grad gorio, počeli su zračni napadi po položajima hrvatske obrane. U posvemašnjem kaosu koji je vladao, postrojbe PZO-a ipak su otvorile vatru po zrakoplovima te oborili dva. Dok je trajao napad zrakoplova, počeo je i helikopterski desant na vojarnu. Osam velikih helikoptera MI-8 sletjelo je u krug vojarne i odmah počelo ukrcavanje ljudstva. Nakon nešto više od deset minuta, hrvatska obrana pustila je da helikopteri uzlete i neometano napuste vojarnu. Desant je završen.

Uskoro su hrvatske snage ušle u vojarnu i pronašle 22 civila i 26 vojnika koji nisu željeli biti evakuirani. Neprijatelj nije pokušao uništiti oružje pri bijegu pa je pronađena zavidna količina borbenih sredstava. Bila je to prva vojarna u BiH koju su branitelji zauzeli. Postavlja se pitanje je li sve to bilo vrijedno, posebno za agresorsku stranu kojoj se nudio miran odlazak iz vojarne uz osobno naoružanje. Na kraju su pretrpjeli velike štete, a izvukli su isključivo ljude. Pretpostavlja se da vodstvo JNA nije vjerovalo kako hrvatske snage ne bi napale vojnike pri izlasku, zbog čega su inzistirali na desantu.

Istodobno s porazom koji je pretrpjela JNA, na Južnom bojištu počinje povlačenje dotadašnjih postrojbi JNA iz BiH. Međunarodnim priznanjem neovisnosti BiH, postaje upitan njihov ostanak u BiH. U travnju se JNA formalno i dalje predstavlja kao snaga koja ne sudjeluje u ratu, koji se navodno vodi između Srba i druga dva naroda u BiH. Uspješnim zaustavljanjem neprijateljske ofenzive krajem travnja i povlačenjem snaga Podgoričkog korpusa s područja istočne Hercegovine i dubrovačkog primorja tijekom svibnja 1992., nastala je promjena na Južnoj bojišnici. Snage agresorskog Hercegovačkog korpusa bile su znatno slabije, a preuzele su po dubini velik teritorij. Istodobno je u SRJ nastala potpuna reorganizacija vojnih snaga. S druge strane, na kupreško-tomislavgradsko-livanjskoj bojišnici došlo je do stabilizacije crte bojišnice.

U takvom pozitivnom ozračju za hrvatske postrojbe, zapovjednik bojišta Janko Bobetko ocijenio je da je pogodan trenutak za izvođenje akcije oslobađanja hrvatskog juga. Stoga je za početak akcije određen 18. svibnja, dan prije krajnjeg roka do kojeg je Podgorički korpus morao napustiti područje BiH i predati ga Hercegovačkom korpusu. Kao udarne snage određene su 1. i 4. brigada, te 116. neretvanska brigada HV-a, a postrojbe 112., 113., 114. brigade trebale su se s postrojbama HVO-a Neum i Čapljina uvezivati oko ove tri brigade. Cjelokupna akcija odvijala se prema planu.

Već prvog dana, 18. svibnja, na sjevernom pravcu oslobođen je Drijen, a 20. svibnja niz hrvatskih sela Popova polja. Na južnom smjeru, 1. brigada vrlo brzo deblokirala je Pelješac i nastavila prodor k istoku. Na području Slanog agresor je pružio čvrst otpor pa je borba trajala sve do 25. svibnja, kada je konačno oslobođeno i Slano. Sutradan su se neprijateljske postrojbe iz okolice Dubrovnika bez borbe povukle na sjever.

28. svibnja u Popovu polju oslobođeno je Ravno, a 4. lipnja Zavala. Na sjevernom smjeru, gdje je bila angažirana 116. brigada, postrojbe su napredovale iz dva smjera, iz Hutova cestom preko Trnčine te forsiranjem rijeke Trebišnjice, koje je pod vodstvom pokojnog generala Matijaša izvela 4. brigada. Zajedničkim snagama osvojen je masiv Velje Međe na kojem je neprijatelj pružao snažan otpor. Ipak, najveći otpor hrvatskim snagama pružen je oko kote Lisac i taj je pothvat imao iznimnu važnost za cijelu Hrvatsku, pri čemu je oslobođen je veliki teritorij između Bistrine, Hutova i Dubrovnika. Time je Dubrovnik ponovno povezan s ostatkom Hrvatske te je oslobođeno južno hrvatsko narodnosno područje. U sjeni tog uspjeha ostalo je napredovanje 116. brigade iz smjera Stolova prema Stocu, čime su stvoreni preduvjeti za novu vojnu akciju, koja će Poneretvlje osloboditi srpske prijetnje.

REFERENCE:

  1. Raguž, J. Hrvatsko Poneretvlje u Domovinskom ratu. Metković: Ogranak matice hrvatske Metković; 2004.
  2. Jurić, I. Spomen-knjiga poginulim Neretvanima u Domovinskom ratu. Metković: Ogranak matice hrvatske Metković; 2001.