Domovinski rat

Agresija na hrvatsko Poneretvlje u Domovinskom ratu – I. dio

Napisao/la Ivana Njavro

Dolina Neretve imala je zasebnu ratnu sudbinu, koja se značajno razlikovala od ratnih zbivanja u Republici Hrvatskoj. Za lakše razumijevanje ovog specifičnog područja, bitno je u početku naglasiti najvažnije obilježje tog geografski značajnog područja, a to je izloženost dvostrukom političkom utjecaju: događanjima u Republici Hrvatskoj izazvanih velikosrpskom agresijom te događanjima u Bosni i Hercegovini, tj. u istočnoj Hercegovini. Strateška važnost još je značajnija kada se uzmu u obzir sve poveznice s prirodnim zaleđem, zbog čega se glavnina ratnih događanja u dolini Neretve odvijala upravo u razdoblju od ožujka do lipnja 1992. godine – u vrijeme kada je počelo postupno smirivanje na većini hrvatskih bojišnica, ali se intenzivirala srbijanska agresija na Bosnu i Hercegovinu.

Specifičnost područja doline Neretve

Velikosrpski agresor pristupio je tom prostoru ne obazirući se na trenutne državne granice, jasno dajući do znanja da se radi o području predviđenom za osvajanje. Isto tako, kako bismo potpuno razumjeli i zaokružili ovu temu, često možemo isključiti zbivanja u ostatku Hrvatske, a dati zasluženu dimenziju događanjima u Bosni i Hercegovini, posebno istočnoj Hercegovini. S obzirom na to da je agresor pristupao cijelom području kao jedinstvenom teritoriju kojeg će željeti integrirati, hrvatska obrana bila je prisiljena slično reagirati i djelovati izvan granica Republike Hrvatske. Također je potrebno Domovinski rat u hrvatskom Poneretvlju promotriti u svjetlu srbijansko-crnogorske agresije na dubrovačkom području i ono ima gotovo organsku vezu upravo s ovim dijelom Hrvatske. Zbog svega navedenog, potrebno je problematiku Domovinskog rata u dolini Neretve opisati na osobit način i ona ostaje otvoren predmet znanstvenih istraživanja koja će moći zauzeti još objektivniji stav, s obzirom na blisku i tešku prošlost te subjektivni dojam kojeg imamo svi mi koji smo te događaje djelomično osjetili i na vlastitoj koži.

Što se tiče narodnosnog sastava stanovništva, ovaj kraj spada pod najhomogenije dijelove RH. Hrvatsko stanovništvo apsolutna je većina na cijelom području, izuzevši sela Glušce i Mihalj. Godine 1991. u tadašnjoj općini Metković obitavalo je 22818 stanovnika, od čega 21292 Hrvata. U tadašnjoj općini Ploče živjelo je 13008 stanovnika, od čega 11091 Hrvat. Identičan sastav seže stoljećima unazad. Ipak, taj je kraj oduvijek bio uvršten u svim velikosrpskim planovima kao njihov sastavni dio.

Najava velikosrpske agresije na Poneretvlje 1990. godine

Usprkos tome što su se tijekom Drugog svjetskog rata uglavnom borili na četničkoj strani, Srbi Poneretvlja i u novoj su Jugoslaviji uspjeli obnoviti privilegiran položaj kakav su imali i prije rata. Posebice je to bilo izraženo zbog toga što su Srbi u Poneretvlju bili neznatna manjina (3.6%), ali su zauzimali najvažnije rukovodeće položaje u državnoj upravi, pravosuđu i gospodarstvu. U razdoblju pred demokratske promjene 1990. godine, Srbi su bili predsjednik suda, direktor SDK, direktor banke, direktor javnog komunalnog poduzeća, javnog pravobraniteljstva i načelnik milicije. Eskaliranje srbijanskih nacionalističkih gibanja, kao i strah od gubitka privilegiranih pozicija, bili su glavni razlog zbog kojeg su Srbi u Poneretvlju negativno dočekali prve višestranačke demokratske izbore u Hrvatskoj te konstituiranje demokratski izabrane lokalne i državne vlasti. Srbi su počeli braniti svojoj djeci odlazak u školu zbog navodne «ugroženosti», a Srbi mještani Metkovića išli su na spavanje u Glušce (većinsko srpsko selo).

Nekoliko dana prije nego što je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) preuzela vlast u Hrvatskoj, JNA je 22. svibnja 1990. oduzela cjelokupno oružje Teritorijalne obrane (TO) Hrvatske i pohranila ga u svoja skladišta. Naredbu je izdao načelnik Generalštaba Oružanih snaga SFRJ od 14. svibnja 1990. «radi sigurnog smještanja i čuvanja naoružanja i municije Teritorijalne obrane». Bilo je to grubo miješanje u međurepubličke odnose jer su za TO, prema Ustavu Jugoslavije, bile nadležne republike. Oružje TO u Metkoviću oteto je istog dana te je odvezeno u vojno skladište Male bare uz obrazloženje da navodno ne postoje primjereni uvjeti za skladištenje u Metkoviću. Rukovoditelji TO dobili su mogućnost da jednom tjedno obiđu naoružanje i uvjere se da je na mjestu, ali je to bilo samo zbog «uspavljivanja» onih snaga koje su se tome protivile. Oko doline Neretve bilo je u to doba niz iznimno snažnih garnizona JNA (Mostar, Čapljina, Ploče, Trebinje, Bileća) odakle se mogla očekivati oružana intervencija. Dodatna bojazan bila je militarizacija Srba istočne Hercegovine u neposrednoj blizini tri čapljinska sela – Prebilovaca, Tasovčića i Klepaca, koji su počeli ugrožavati normalan život. Donoseći u rujnu 1991. godine odluku o raspuštanju štabova TO-a i otpuštanju njihovih radnika, predsjednik Franjo Tuđman zbog opravdanog je nepovjerenja u zapovjedni kadar njihov rad ocijenio kao «odbijanje suradnje s legalnim organima Republike Hrvatske u poslovima obrane.»

Osnutak prvih obrambenih postrojbi u dolini Neretve

Pogoršanje političko-vojne situacije u prvim mjesecima 1991. (afera Špegelj, Krvavi plitvički Uskrs, velikosrpska pobuna u Slavoniji…) pokazalo je vrhovništvu Hrvatske da treba hitno promijeniti organizaciju obrane. Postalo je očito da MUP ne može sam snositi obranu te se počela realizirati ideja o stvaranju hrvatske vojske u klasičnom smislu. Tako je donesena odluka o osnivanju Zbora narodne garde Hrvatske, koji je postao jezgra iz koje je nastala Hrvatska vojska. U konačnici su osnovane prve obrambene postrojbe i u Poneretvlju, ali više u sklopu razvoja i osnutka postrojbi u Dalmaciji.

Formiranje oružanih postrojbi ZNG-a u Dalmaciji počelo je 14. travnja 1991. Nedugo nakon toga, dogovoreno je osnivanje postrojbi po općinama te je općina Metković bila zadužena osnovati jednu aktivnu satniju koja bi imala stotinjak boraca. Odlučeno je da se u općini Ploče u tom trenutku, a zbog znatno teže političko-sigurnosne situacije, pokuša osnovati pričuvna satnija ZNG-a.

Sastav dragovoljaca koji su ušli u prve neretvanske obrambene postrojbe bio je vrlo šarolik. Osim domicilnog stanovništva, bilo je tu dosta mladića iz Hercegovine, a kasnije su dragovoljno pristupili i pripadnici redovnog sastava JNA koji su napustili vojarne. Problem nije bio u odazivu, već u opremanju oružjem i uniformama. Da bi se naoružali, općinska delegacija otišla je u Zagreb u Ministarstvo obrane, ali za vrijeme rata nikad se ništa nije dobilo za svoje postrojbe, već se bilo potrebno osloniti na svoje snage i snalažljivost. Kao vojarna za prvu satniju pripremljene su stambene barake poduzeća «Beton» u Metkoviću, koje su prilagođene i opremljene za vojnike.

Prema planu za daljnji razvoj postrojbi na hrvatskom jugu, određeno je da se za to područje formira 116. brigada, a njezino je zapovjedništvo trebalo biti u Metkoviću. Sukladno tome, satnija je ušla u sastav bojne Dubrovnik, a kasnije u sklop četvrte gardijske brigade ZNG-a iz Splita. Dokaz pravodobnosti priprema je i činjenica da je 7. svibnja 1991. u Metkoviću prvi put proglašena opća opasnost zbog blokada sustava veza i dojava o kretanju jugovojske iz Mostara dolinom Neretve prema Metkoviću.

Operacije «Zbrojevka», «Pšenica» i «Barut»

Usprkos svim komplikacijama pri osnutku obrambenih postrojbi u Pločama, grad je tijekom kolovoza i rujna postao izvorištem onog što je braniteljima najviše trebalo u tom kritičnom trenutku, a to je oružje. S obzirom na rasplamsavanje rata u sjevernoj Dalmaciji, postao je sve očitiji nesrazmjer u naoružanju između agresora i branitelja, stoga je i najmanja količina oružja bila dragocjena. Luka Ploče kao izvozni portal oružja i opreme Jugoslavije bila je hrvatskim braniteljima veoma bitna. U suradnji s direktorom luke Ploče Ivicom Pavlovićem organiziran je niz akcija oduzimanja oružja i ratnog materijala.

Prva akcija hrvatskih postrojbi u Poneretvlju, pod nazivom «Zbrojevka», izvedena je tijekom noći s 22. na 23. srpnja 1991. Hrvatska strana dobila je informaciju da se u terminalu za specijalni teret u luci Ploče nalazi pohranjen vojni transport oružja namijenjenog izvozu za Indiju. Radilo se o 2000 strojopušaka – čeških zbrojevki, te 126 tona streljiva (oko 5.5 tona metaka) 7.62 m/m. Trebalo je postupati oprezno jer je oružje bilo uskladišteno unutar žičanom ogradom ograđenog prostora Luke te osigurano čuvarima. Noć prije akcije u kojoj je izvučen cijeli teret, izvršena je «probna krađa» kako bi se vidjela reakcija. Tom prigodom izneseno je 157 pušaka i nešto municije. Na ovo otimanje nije bilo nikakve reakcije. Kako je utvrđeno da je osiguranje slabo, odlučeno je da se izvrši otimanje cijelog kontingenta. Cjelokupni teret bez problema je ukrcan u kamione te odmah otpremljen hrvatskim postrojbama ZNG-a od Dubrovnika do Zadra. Obrani Ploča i Mekovića, područja za koje je ocijenjeno da trenutno nije izravno ugroženo, ostavljeno je 120 pušaka i manje količine streljiva. Bio je to prvi kontingent u naoružavanju hrvatske vojske, tada tek u osnivanju.

Usprkos tome, pristupilo se izvršavanju novih akcija. Tako je sredinom kolovoza operacijom «Pšenica», iz skladišta u luci uzeto 5000 tona pšenice i otpremljeno u Albaniju u zamjenu za oružje. Akcija «Barut» izvršena je koncem kolovoza. Ovaj put radilo se o 560 tona nitroglicerinskog baruta sa željezničke kompozicije u Pločama te je odvezen u 60 teretnih vozila. Poslije je poslužio za izradu prvih projektila zemaljskog topništva na području Dalmaciji. Ovo naoružanje u velikoj je mjeri podiglo moral kod svih pripadnika hrvatskih obrambenih snaga. Iako se radilo o izuzetno malim količinama u usporedbi s JNA, omogućilo je postrojbama da krenu u akcije zaustavljanja prodora iz Dalmatinske zagore prema obali. Postajalo je sve očitije da se jedini put spasa hrvatskog naroda proteže kroz skladišta oružja u vojarnama JNA.

FOTOwww.metkovic.hr

  1. Raguž, J. Hrvatsko Poneretvlje u Domovinskom ratu. Metković: Ogranak matice hrvatske Metković; 2004.
  2. Jurić, I. Spomen-knjiga poginulim Neretvanima u Domovinskom ratu. Metković: Ogranak matice hrvatske Metković; 2001.