Znakovito je to što se sastanak odvijao u prostorijama vojske, a ne u prostorijama Predsjedništva SFRJ, kako se to inače zbivalo.
Nakon mnogih (neuspjelih) pregovora, započeo je „nastavak politike drugim sredstvima“ te je srpski politički i vojni vrh imao razrađen plan za svaku republiku u Jugoslaviji. U prostorijama štaba Vrhovne komande započela je 12. ožujka 1991. trodnevna sjednica Vrhovne komande oružanih snaga, i to sa samo jednom točkom dnevnog reda – „Stanje u zemlji i zadaci Vrhovne komande oružanih snaga“. Znakovito je to što se sastanak odvijao u prostorijama vojske, a ne u prostorijama Predsjedništva SFRJ, kako se to inače zbivalo. Vojska se sve više nametala kao arbitar u rješavanju jugoslavenske krize.
General JNA, Veljko Kadijević, izvijestio je da je zemlja pred građanskim ratom te da su blokirani razgovori o političkoj budućnosti zemlje. Zatražio je uvođenje izvanrednog stanja te suspenziju svih zakona koji su u suprotnosti s Ustavom SFRJ. Vojska je imala razrađen plan za obaranje vlasti u Sloveniji i Hrvatskoj te za „izlaz iz krize“. U tom planu među ostalim piše:
„U Hrvatskoj institucionalno i politički jačati Srpsku krajinu i podržavati njeno odcjepljenje od Hrvatske (ne javno nego faktički). Organizovati masovne mitinge u Hrvatskoj protiv HDZ-a, Bosnu i Hercegovinu dići na noge za Jugoslaviju, a u Makedoniji ići na koncept Mitinga za rušenje probugarskog rukovodstva. Ići na masovne mitinge podrške u Srbiji i Crnoj Gori. Zabraniti okupljanje na Kosovu“.
Kao što je u prijašnjim tekstovima rečeno, politički i vojni vrh Srbije itekako je inzistirao na tome da se Bosna i Hercegovina što više mobilizira za ostanak u Jugoslaviji, a samim time pod kontrolom Srbije.
Posljednji američki veleposlanik u Jugoslaviji, Warren Zimmermann, na sastanku američko-jugoslavenskog ekonomskog savjeta, koji je održan u New Yorku 16. rujna 1991., izrekao je kako je Tuđman kriv što je proglasio neovisnost Hrvatske, ali i zato što ne priznaje gubitak dijela teritorija, pa se rat i dalje nastavlja. Uz to je posebno istakao kako SAD želi: „…prekid vatre, promjenu političkog sustava i izgradnju sasvim nove Jugoslavije u kojoj više neće biti Slovenije.“ Ta „nova Jugoslavija“ trebala bi biti labava konfederacija pet republika bez promjene granica. Obavezno Kosovo, Vojvodina i Srbi u Hrvatskoj „moraju dobiti punu autonomiju“. Argumentacija (koja se kasnije pokazala točnom) za takvu retoriku i politiku SAD-a, kojima je Jugoslavija itekako bila važna, glasila je: „Ode li Hrvatska iz Jugoslavije, tada će se sve raspasti. Niko više neće hteti da živi sa Srbima. Taj raspad biće praćen velikim nasiljem, a ekonomija će potpuno propasti.“
Ratna zbivanja tijekom 1991. godine ogromnim su dijelom prisutna u Hrvatskoj te zanemarivim dijelom u Sloveniji, što istovremeno direktno i indirektno utječe na stanje u Bosni Hercegovini. Potpisanim primirjem u Sarajevu, 2. siječnja 1992., dolazi do sporazuma o povlačenju JNA iz Hrvatske te stacioniranja oružanih snaga OUN-a u tzv. krajinama, UNPA zone. Za to vrijeme JNA se povlači iz Hrvatske, gdje je prethodno naoružala Srbe iz Krajine. U BiH se od proljeća 1992. godine nalazi sedam korpusa JNA, a uz to su čak iz Srbije i Crne Gore dislocirani Užički i Podgorički korpus, čime BiH postaje „bačva baruta“.
Prebacivanje korpusa u BiH moralo se odraziti i na stanje unutar same države. U Hercegovinu su 20. rujna 1991. ušli dijelovi Užičkog (37.) i Titogradskog (2.) korpusa JNA, koji su bili popunjeni rezervistima iz Srbije i Crne Gore, a dva dana prije, 18. rujna 1991., skupina Hrvata napala je vojni transport u mjestu Vinjani kraj Posušja, gdje se rasplamsala bitka uza žrtve s obje strane.
Navedeni korpusi koji su pristigli u Hercegovinu bili su glavni dio snaga koje su 1. listopada 1991. napale Dubrovnik, uništivši pri tome 22 hrvatska sela i naselja u južnoj Hercegovini, od kojih je najveće nekadašnje općinsko središte Ravno. U užarenoj atmosferi dogovorena je sjednica Vlade SR BiH 9. listopada 1991., na kojoj je prevladalo mišljenje da BiH mora ostati neutralna u ratu koji se vodi na jugoslavenskim prostorima. Pet dana nakon incidenta u Ravnom, 6. listopada, Alija Izetbegović je preko TV Sarajeva uputio javnosti proglas o neutralnosti BiH u „ratu između Srbije i Hrvatske“. Izetbegović je na navedene događaje izrekao:
„Stavit ću im svima na znanje da Bosna i Hercegovina ne želi da bude učesnik u ovom bezumnom činu. Na osnovu navedenog i onih zaključaka koje znate, odluka Predsjedništva o mobilizaciji, vaše je pravo i dužnost građana BiH, da se ne odazivate na mobilizaciju ni na poziv da učestvujete u građanskom ratu. Niste dužni, zapamtite, ništa vas ne obvezuje na to, da dižete ruke jedni na druge, da pucate jedni na druge. (…) Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat. Pomozite nam, dakle, zajedno s nama učinite sve da sačuvamo mirnu Bosnu.“
Ovo je nelogično razmišljanje i izjava u trenutku kada Hercegovina gori, a samim time teško je bilo očekivati da će se sačuvati mirna Bosna. Prema nekim tumačenjima, Izetbegović je pozvao muslimane da se ne odazivaju na mobilizaciju koju je provodila JNA pa je na taj način zapravo stao na stranu Hrvata. Izetbegović, kao predsjednik Predsjedništva SR BiH, nije mogao ostati neutralan te je nastupio kao muslimanski vođa i istovremeno pokazao empatiju i interes samo za muslimanski narod.
Alija Izetbegović izrekao je znakovitu opasku:
„Za Bosnu i Hercegovinu kaže se da je Jugoslavija u malom. Zato svaka kriza na jugoslavenskom planu snažno utiče na BiH i obrnuto. Sukobi u Hrvatskoj, usprkos prividne spremnosti umiješanih strana na prekid vatre, nastavljaju se, čak i zaoštravaju. Realna je opasnost da se oni prenesu na tlo Bosne i Hercegovine, a odatle i na Jugoslaviju. Očita su nastojanja da se prije definitivnog primirja zauzme što više teritorija i silom nametnu (ili iznude) rješenja. Armija ne djeluje da to spriječi. Po jednima neće, po drugima ne može, po trećima sama učestvuje u tome. Bilo kako, mira nema, a rezultat je očigledan“.
