06252017Ned
AžuriranoPet, 29 Srp 2016 11am

banner kockice

Dogodilo se na današnji dan

15. siječnja 1998.: Završetak mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja

reintegracijapodunavlja

Datum 15. siječnja znakovit je i važan u hrvatskoj povijesti. Tog je dana 1992. godine Hrvatska međunarodno priznata kao neovisna i samostalna država od većine zemalja Europske zajednice i nekih svjetskih država. Treba naglasiti da je u trenutku međunarodnog priznanja, trećina teritorija Republike Hrvatske bila pod okupacijom JNA i pobunjenih lokalnih Srba i uklopljena u tzv. Republiku Srpsku Krajinu.

Nakon zaustavljanja velikosrpske agresije i međunarodnog priznanja, sljedeći je veliki cilj hrvatske političke vlasti bio vratiti puni suverenitet i integritet cjelokupnog hrvatskog teritorija. Točno šest godina poslije međunarodnog priznanja, 15.siječnja 1998. godine Republika Hrvatska je službeno vratila i posljednji dio okupiranog teritorija pod svoj državno-pravni poredak što je značilo povratak na istočnu granicu na Dunavu i konačni kraj tzv. Republike Srpske Krajine (RSK), tj. njenog istočnog dijela Srpske oblasti istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srem, a time i kraj projekta Velika Srbija.

Taj proces nije bio rezultat jednog političkog akta ili dogovora nego se o rješavanju statusa okupiranog hrvatskog Podunavlja počelo intenzivnije razgovarati i pregovarati nakon oslobodilačke akcije Hrvatske vojske Oluje te akcija u Bosni i Hercegovini Južni potez i Maestral. Nakon navedenih akcija i preoblikovanja granica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, promijenio se i osnovni diskurs politike Srba u Hrvatskoj te vlasti u Srbiji prema hrvatskoj državnoj vlasti i Međunarodnoj zajednici.

Naime, do oslobodilačkih akcija Hrvatske vojske u ljeto 1995. godine, politika vodstva Republike Srpske Krajine, prema Hrvatskoj se temeljila na odbijanju ikakvog sporazuma s hrvatskom državnom vlasti koji će biti ispod njihova minimalnog zahtjeva, odnosno. ocjepljenje od Republike Hrvatske i dobivanje neovisnosti. U jesen 1995. godine promjenom geostrateških pozicija na prostoru bivše Jugoslavije, promijenila se politika vlade RSK, odnosno njenog ostatka u istočnoj Slavoniji, prema hrvatskoj vlasti.

Uzrok promjene jest bojazan Srba u novu akciju Hrvatske vojske oslobođenja istočnog okupiranog dijela Hrvatske, a i Miloševićevo odbijanje vojne pomoći pobunjenim Srbima zbog potrebe o skidanju nametnutih sankcija SR Jugoslaviji od strane Međunarodne zajednice i strah od oko desetak tisuća novih potencijalnih izbjeglica iz Hrvatske u Srbiju. Time su lokalni Srbi pristali na održavanje niza pregovora s hrvatskom stranom o rješavanju statusa hrvatskog Podunavlja, uz sponzorstvo UN-a.

Pregovori o hrvatskom Podunavlju službeno su uvršteni i u pregovore u Daytonu što znači da je hrvatska Vlada htjela izjednačiti važnost Podunavlja s rješavanjem pitanja Bosne i Hercegovine. U pregovorima se pokrenulo pitanje mirne reintegracije preostalog okupiranog područja pa je tako Tuđman otklonio svaku drugu mogućnost. Dolaskom u Dayton 8.studenog odgovorio je na pitanje novinara kako će Hrvatska reagirati ako Srbi odbiju plan mirne reintegracije:

„Sjetite se onog što je prethodilo operacijama Bljesak i Oluja. Mi nudimo miroljubivo rješenje. Podržavamo mirovne prijedloge. Ali, ako ne uspije, bit ćemo prisiljeni osloboditi ostatak hrvatskog teritorija. Taj je teritorij okupiran već četiri godine.“

Tuđmanov govor nije bio bez osnova pošto su hrvatske vojne snage već bile u pripravnosti za oslobodilačku akciju hrvatskog Podunavlja, a informacije nizozemskog veleposlanstva u Zagrebu su govorile o početku akcije najkasnije 11. i 12. studenog. Između Tuđmana i Miloševića postignut je 11.studenog dogovor pa se planirana akcija odgodila.

Ostalo je dogovoriti dužinu mandata UN-ovih snaga na prostoru hrvatskog Podunavlja, tj. duljinu prijelaznog razdoblja do uspostave hrvatske vlasti na navedenom prostoru. Temeljni sporazum konačno je dogovoren i potpisan 12.studenog 1995. godine u Erdutu, a potpisali su ga Hrvoje Šarinić u ime hrvatske Vlade te Milan Milutinović u ime srpske strane, uz prisustvo američkog veleposlanika u Zagrebu Petera Galbraighta te posebnog predstavnika glavnog tajnika UN-a Thorvalda Stoltenberga.

Njime je uspostavljena mirovna misija UNTAES-a te prijelazni period od 12 mjeseci, uz moguće produženje na još 12 mjeseci na zahtjev jedne strane. Osim toga, uspostavljena je Prijelazna uprava na čelu s američkim generalom Jacquesom Kleinom, što pokazuje da su Amerikanci bili jako zainteresirani u uspješnu misiju UN-a u hrvatskom Podunavlju. Prijelazna uprava je trebala jamčiti pravo na povratak prognanim osobama, jednaka prava svih i funkcioniranje javnih službi. Imala je i zadaću obučiti i uspostaviti prijelaznu policiju u kojoj se nalazilo hrvatsko i srpsko stanovništvo, reintegracija školstva, zdravstva, prometne i komunalne infrastrukture.

Nakon završetka prijelaznog razdoblja, trebali su se raspisati lokalni izbori za gradove, općine i županije. U prvih šest mjeseci mirne reintegracije provedena je demilitarizacija područja (razoružanje brojnog i dobro opremljenog srpskog korpusa) što je bio jedan od osnovnih ciljeva Prijelazne uprave. Garancija za povratak hrvatskih prognanika jesu bili izbori održani 13.travnja 1997. godine.

Lokalni Srbi su dosta optimistično dočekali 1997. glede predstojećih izbora. Naime, Srbi su vjerovali da će na popisu birača u hrvatskom Podunavlju biti samo ono stanovništvo s trenutnim boravištem na tom prostoru jer bi tim scenarijem imali većinu i pobjedu na lokalnim izborima. Shodno tome, pitanje je kako bi dalje tekao proces mirne reintegracije i kako bi se njihovi čelnici postavili u odnosu prema Prijelaznoj upravi budući da je do izbora 1997. godine dolazilo do mnogih incidenata od strane lokalnih Srba.

Jedan takav dogodio se na Badnjak 1996. godine kada je služena sveta misa u crkvi sv. Ivana Kapistrana u Iloku, na kojoj su sudjelovali predstavnici Prijelazne uprave na čelu s Jacquesom Kleinom te predstavnici hrvatske Vlade. Ispred crkve skupio se velik broj lokalnih Srba koji su provocirali vikanjem raznih homofobnih uzvika te bacajući kamenje na crkvu. Pred kraj svete mise nekoliko Srba je upalo u crkvu i potrčalo za vjernicima imajući u rukama kamenje i oštre predmete.

Nekoliko dana prije navedenog incidenta Ilok je bio obljepljen plakatima u kojima se pozivalo „braću Srbe“ da spriječe održavanje svete mise jer u „naš Ilok dolazi 100 ozloglašenih ustaša sa Kraljevićem Stipanom (gradonačelnik Iloka) na čelu“ što govori o dobroj organiziranosti lokalnih Srba te da su pokušavali na sve načine minirati rad i napore Prijelazne uprave u mirnoj reintegraciji. Hrvatska Vlada je u razgovoru s predstavnicima Prijelazne uprave dogovorila da će biračko pravo imati svi oni koji su po popisu stanovništva iz 1991. godine imali prebivalište u hrvatskom Podunavlju.

Taj podatak su srpske vlasti nevoljko prihvatile budući da je njime omogućeno glasovanje prognanika za lokalne izbore u okupiranom području. U velikoj većini mjesta hrvatske su stranke dobile većinu i time pravo na uspostavljanje legalne vlasti u Podunavlju. Ovaj čin je bio korak do uspostavljanja punopravnog državno-pravnog poretka na navedenom području Republike Hrvatske.

Treba napomenuti i golemu ulogu američke diplomacije u mirnom procesu prijelaza vlasti u hrvatske ruke, preko svoje uprave u sklopu mirovne misije UN-a budući da su misijom UNTAES napravili odmak od dotadašnjih neuspješnih misija UN-a u Hrvatskoj tijekom rata (UNPROFOR, UNCRO). Mirnom reintegracijom stvoreni su uvjeti i za masovniji povratak hrvatskih prognanika svojim domovima koji se dogodio 1998. godine. Službeni završetak procesa mirne reintegracije dogodio se 15.siječnja 1998. u Borovu, svečanim činom predaje uprave hrvatskog Podunavlja iz nadležnosti UN-a pod ingerenciju hrvatskih vlasti.

Bili su prvi kad je trebalo

„Ne postoji dobar rat ili loš mir.” ~ Sun Tzu

Pratite nas na Facebooku

Najčitanije