Vukovar je postao ne samo prvi grad koji je razoren nakon Drugog svjetskog rata, nego i jasan primjer nepoštivanja tadašnjeg europskog vrijednosnog sustava o nužnosti integracije i suživota.
Bitka za Vukovar, kao i posljedice njegovog zauzimanja od strane vojnih postrojbi SFRJ (Jugoslavenske narodne armije – JNA) te paravojnih postrojbi, predstavljala je vrhunac krvavog raspada SFRJ. Važnost Vukovara, promatrano iz međunarodnog konteksta, upravo je činjenica da su događaji nakon njegovog zauzimanja od strane JNA bili medijski popraćeni diljem svijeta.
Drugim riječima, prizor ulaska JNA u Vukovar nije bio nepoznat događaj o kojem se naknadno saznalo, nego scena trenutno zabilježena od strane utjecajnih međunarodnih televizijskih kuća. Spomenuta činjenica, dala je Vukovaru, kao i čitavom ratu na području bivše SFRJ dodatnu, medijsku dimenziju.
Važnost Vukovara, uvjetovana navedenom okolnošću, najjasnije se izražavala kroz često spominjanu tvrdnju prema kojoj je pad Vukovara uvjetovao izmjenu stava međunarodne zajednice prema Hrvatskoj i njezino priznanje. Premda spomenuta tvrdnja nije u potpunosti točna, ona je vrlo jasna ilustracija u kojoj je mjeri Vukovar bio važan za međunarodnu percepciju rata na području bivše SFRJ.
Medijska dimenzija događaja u Vukovaru i, susljedno tome, međunarodno značenje Vukovara bitno su utjecali na promjenu percepcije glede određivanja vremenskog roka priznanja. S obzirom na to da je Vukovar bio najočitiji primjer karaktera srbijanskih ratnih ciljeva, i pitanja u kojoj mjeri odgađanje priznanja ide na ruku takvim ciljevima, njemačka diplomacija imala je ključni argument u prilog svojoj odlučnosti za što skorijim priznanjem. Vukovar, slavonski gradić do tada uglavnom nepoznat na međunarodnoj razini, internacionalizacijom krize na području SFRJ postao je jednim od simbola rata te je, kao takav, bitno pridonio senzibiliziranju međunarodne javnosti u korist Hrvatske.
Tvrdnje hrvatskog vodstva kako je Jugoslavija, uslijed zadnjih događaja, posve neodrživa, dobile su time jasan dokaz. Vukovar je postao ne samo prvi grad koji je razoren nakon Drugog svjetskog rata, nego i jasan primjer nepoštivanja tadašnjeg europskog vrijednosnog sustava o nužnosti integracije i suživota. Naime, u vrijeme kada se Europa, mirnim razdruživanjem Sovjetskog Saveza, institucionalno integrirala, grad u državi koja je očekivala međunarodno priznanje od EZ i nekoliko puta tražila upućivanje mirovnih postrojbi UN bio je brutalno razaran. Na taj način, Hrvatska je u očima međunarodne javnosti dobila karakter žrtve.
Nakon što je još u siječnju 1991. godine američka diplomacija upozorila vrh JNA i srbijansko vodstvo da održavanje SFRJ putem sile nije prihvatljivo, njihovi su interesi znatno reducirani. Također, nakon neuspjelog puča u Sovjetskom Savezu i izravnim uključivanjem EZ, uz američku javnu potporu, tijekom krize u Sloveniji početkom srpnja, događaji u SFRJ postali su internacionalizirani u pravom smislu riječi.
Usprkos tome, srbijansko vodstvo nije odustalo od potpore srpskim pobunjenicima u Hrvatskoj, oslonjenim na logističku podršku JNA. Posredstvom JNA, srbijansko vodstvo bilo je usmjereno na ostvarivanje lokalnih ciljeva, a ne na izravnu konfrontaciju s Hrvatskom. O tome svjedoči i činjenica da mobilizacija u Srbiji tijekom jeseni 1991. godine nije provedena, te da Republici Hrvatskoj službeno nije objavljen rat.
Lokalni ciljevi srbijanskog vodstva u Hrvatskoj odnosili su se na zauzimanja mjesta u kojima je srpsko pučanstvo imalo većinski ili barem nemali udio u ukupnom stanovništvu. Takav stav polazio je od javne retorike srbijanskog vodstva, koje je na svim sjednicama međunarodne konferencije pod Carringtonovim vodstvom tvrdilo da zastupa jugoslavenske interese, protiveći se “secesionistima i separatistima”.
Suprotno ovom javno izraženom stavu, srbijansko vodstvo nije imalo jednak stav prema republikama koje su se željele izdvojiti iz SFRJ. Stupanj zainteresiranosti za njihov “ostanak u zajedničkoj jugoslavenskoj državi”, bio je uvjetovan postotkom srpskog pučanstva u pojedinim republikama SFRJ. Sukladno tome, odcjepljenje Slovenije i Makedonije prošlo je relativno mirno, dok je u Hrvatskoj i, poglavito, u BiH rat bio izuzetno žestok. Vojne akcije JNA na području Hrvatske i, kasnije, na području BiH mogle su se zaustaviti jedino međunarodnom vojnom intervencijom. S obzirom da je ona, sve do 1994. godine, izostala, rat je nastavljen. U praktičnom smislu, termin “međunarodna vojna intervencija” odnosio se na aktivno američko vojno učešće.
Opsada, razaranje i zauzimanje Vukovara koje je JNA provodila u tromjesečnom razdoblju u drugoj polovici 1991. godine dio je onog vremenskog razdoblja tijekom kojeg je kriza na području SFRJ bila u potpunosti internacionalizirana. O toj okolnosti jasno svjedoči i činjenice da su strane televizijske kuće pratile događaje na terenu i o njima informirale međunarodnu javnost. U vojno-teritorijalnoj podjeli teritorija SFRJ, Vukovar je bio dio 1. vojne oblasti sa sjedištem u Beogradu, za razliku od Slovenije i većeg dijela Hrvatske koje su bile dio 5. vojne oblasti.
Manji sukobi oko Vukovara JNA je s lokalnim hrvatskim postrojbama imala od kraja kolovoza, a operacija zauzimanja Vukovara počela je 30. rujna. 1. listopada JNA je odsjekla Vukovar od Vinkovaca, a do sredine listopada zauzela Ilok i preostala sela u zaleđu Vukovara i Vinkovaca. Samo zauzimanje Vukovara neočekivano se produžilo te je on zauzet tek 18. studenoga, dok je njegova gradska četvrt Borovo Naselje zauzeto dan kasnije, 19. studenoga. Time je prestala organizirana obrana grada. Nakon toga je više od 200 hrvatskih ranjenika JNA odvela iz gradske bolnice i poubijala.
Zbog dugotrajnosti opsade i medijskog popraćenosti događaja od strane međunarodne javnosti, Vukovar je postao simbol rata u Hrvatskoj, te je u znatnoj mjeri doprinio senzibiliziranju međunarodne javnosti. Usprkos tome, s obzirom na to da je međunarodna zajednica sustavno odgađala međunarodno priznanje Hrvatske, zauzimanje Vukovara i likvidacije hrvatskih vojnika i civila koje je JNA tamo izvršila, okarakterizirane su kao ratni zločin izvršen tijekom “građanskog rata”. Da je Hrvatska u trenutku kada je JNA zauzela Vukovar i njegovu okolicu bila međunarodno priznata država, ratni zločini izvršeni na vukovarskom području imali bi karakter popratnih akata međudržavne agresije.
Odgađanje međunarodnog priznanja Hrvatske koje se provodilo u ime straha od daljnje eskalacije sukoba, poglavito u BiH, naknadno se pokazalo kao abolicija za ključne aktere zauzimanja Vukovara i tamošnje počinjene zločine. Za zločine počinjene u Vukovaru Međunarodni kazneni sud u Haagu za bivšu Jugoslaviju (ICTY) podigao je optužnice protiv nižih časnika, dok vojni vrh na čelu s Veljkom Kadijevićem nije spomenut.
Republika Hrvatska kao samostalna i suverena država priznata je od strane zemalja-članica EZ 15. siječnja 1992. godine, nepuna dva mjeseca nakon što je JNA zauzela Vukovar i izvršila ratni zločin nad tamošnjim zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima. Unutar granica u kojima je Hrvatsko međunarodno priznata nalazio se i Vukovar zajedno s okolnim područjima.
