Vremenska distanca od 24 godine ne umanjuje svu snagu emocija s kojima hrvatski narod dočekuje 18. studeni…
Vukovarska bitka zasigurno je jedna od najvećih i najtežih bitaka Domovinskog rata. Tromjesečna opsada provedena od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih snaga rezultirala je gotovo potpunim rušenjem ovog starog baroknog grada, protjerivanjem i odvođenjem u logore nesrpskog stanovništva, dok se broj ljudskih žrtava procjenjuje između 2.900 i 3.600 poginulih.
Iako se kao službeni početak sukoba često uzima 24. kolovoz 1991., za mnoge Vukovarce rat je počeo već 2. svibnja događajima u Borovu Selu. U noći s 1. na 2. svibnja u tom selu je napadnuta policijska ophodnja, pri čemu su dva policajca lakše ranjena, a dvojica su zarobljena. Sljedeće jutro, autobus sa hrvatskim policajcima iz Vinkovaca stigao je sa ciljem da oslobodi zarobljene kolege. Autobus je dočekan u zasjedi, pri čemu je ubijeno 12, a ranjeno više od 20 policajaca. Slike ubijenih i masakriranih tijela hrvatskih policajaca ostavile su mučan dojam i zgrozile hrvatsku javnost, a u samom Vukovaru kreće ubrzano okupljanje nesrpskog stanovništva sa ciljem organizacije obrane grada.
Tijekom lipnja i srpnja grad trpi mjestimične minobacačke, a od početka kolovoza i napade teškog topništva. Do tada je JNA već operativno razvila svoje snage duž istočne Slavonije. Protjerano je nesrpsko stanovništvo iz Ćelija, Aljmaša, Erduta i Dalja, okupirana Baranja, dok su sela sa većinom srpskim stanovništvom naoružana od strane JNA i pojačana četničkim dobrovoljcima iz Srbije. Već krajem kolovoza JNA otvoreno počinje izvoditi operacije s ciljem zauzimanja samog grada, ali nailazi na neočekivano snažan otpor hrvatskih branitelja. Ono što su JNA generali zamislili kao trodnevnu operaciju pretvorilo se u tromjesečnu agoniju, koja je agresorsku silu znatno oslabila, koliko u pitanju ljudstva i tehnike toliko i u psihološkom pogledu.
Snage koje su branile Vukovar i Bogdanovce kretale su se od 1800 do 2000 branitelja, a činili su ih pripadnici MUP-a Vukovar i Varaždin, NZ Vukovara, 4. bojna 3. “A” brigade ZNG-a, skupina 1 “A” brigade ZNG-a te dobrovoljci iz raznih krajeva Hrvatske. Krajem rujna u Vukovar je stiglo i 58 pripadnika HOS-a, koji su dali izniman doprinos obrani Bogdanovaca i vukovarskog naselja Sajmište. 25. rujna 1991. godine, od pripadnika naoružanih postrojbi u Vukovaru oformljena je 204. brigada HV (u službenim dokumentima HV-a vodi se kao 124. brigada Hrvatske vojske).
Obrana grada se od samog početka sukoba nalazila u izrazito nepovoljnom položaju, s obzirom da je sa istočne strane bila naslonjena na Dunav i granicu sa Srbijom, dok je sa sjeverne i sjeverozapadne strane bila okružena selima sa pretežito srpskim stanovništvom u kojima su pobunjeni Srbi već preuzeli kontrolu. Jedini veza sa slobodnim teritorijem vodila je preko hrvatskih sela Bogdanovci, Marinci i Nuštar do Vinkovaca. Okupacijom sela Marinci 1. 10. 1991., Vukovar i Bogdanovci našli su se u potpunom okruženju neprijatelja. Iako se blokada u više navrata pokušavala probiti iz smjera Vinkovaca, neprijateljske snage razmještene na tom području bile su prevelike. Tijekom listopada napadi postaju sve snažniji.
Neprijatelj preustrojava svoje zapovjedništvo te formira svoje snage u dvije operativne grupe, Sjever i Jug. 15. listopada započeli su dotad najjači napadi na grad, neprijatelj je napao na svim pravcima – kroz gradska naselja Sajmište, Mitnica, Lužac i Borovo Naselje. Zaustavljajući prodor neprijatelja kroz Borovo Naselje, 16. listopada poginuo je Blago Zadro, zapovjednik obrane tog dijela grada. O žestini sukoba svjedoči i činjenica da je istoga dana na u borbama poginuo i major JNA Mladen Bratić, zapovjednik operativne grupe Sjever.
Početkom studenog obrana grada je već potpuno iscrpljena. Broj poginulih branitelja i civila svakodnevno je rastao, istovremeno, brojčano nadmoćan agresor stalno ubacuje svježe snage. Uspješnu obranu onemogućuje i sve veći nedostatak protuoklopnog naoružanja. 10. studenog okupirano je selo Bogdanovci, a tri dana nakon toga JNA, potpomognuta paravojnim četničkim postrojbama, kroz Lužac izbija na Priljevo uz sam Dunav, čime je obrana grada presječena na dva dijela. Time agresor kreće u završne operacije zauzimanja grada. 18. studenog prestaje organizirana obrana grada, iako je u Borovom naselju grupa branitelja unutar kombinata Borovo pružala otpor do 19. studenog. Nakon okupacije grada JNA i paravojne postrojbe započinju teror nad zarobljenim vojnicima, civilima i ranjenicima. Ubojstva, strijeljanja i mučenja provodila su se na cijelom području grada, dok se najveći organizirani i masovni zločin dogodio nad ranjenicima iz bolnice u Vukovaru i braniteljima te civilima kojih je 200 identificirano iz masovne grobnice na Ovčari. Najmlađa žrtva identificirana na Ovčari imala je 17, a najstarija 72 godine.
Vremenska distanca od 24 godine ne umanjuje svu snagu emocija s kojima hrvatski narod dočekuje 18. studeni, dan na koji se prisjećamo svih stradalih u Vukovaru i okolici. Sjećanje na Vukovar, njegovu herojsku obranu i žrtvu zauvijek će živjeti u sjećanju hrvatskog naroda.
