Domovinski rat Na današnji dan

Vojno-redarstvena operacija „Otkos 10“

zapadnaslavonija oslobodjenje
Napisao/la Braniteljski

Srpska agresija na Hrvatsku, koja se otvoreno provodila od ljeta 1991., imala je za cilj presijecanje hrvatskog teritorija i okupaciju Hrvatske, odnosno onih dijelova koje je velikosrpska politika željela pripojiti planiranoj jedinstvenoj velikosrpskoj državi. Vojno redarstvena operacija “Otkos 10”, provedena na području zapadnoslavonskog bojišta, bila je uspješna te su njenom provedbom oslobođeni okupirani dijelovi Bilogore.

Operacija “Otkos 10” izrealizirana je u dvije faze. Prva je započela 31. listopada i trajala do 4. studenog, a druga, naziva “Ledina”, započela je 5. prosinca 1991. Ovu operaciju, iako značajnu, malo su obradili znanstvenici i mediji. U nastojanjima da se to promijeni, dajem svoj doprinos ovim člankom.

 

Djelovanje pobunjenih Srba

JNA, zahvaljujući vojnoj nadmoći, do kraja 1991. okupirala je gotovo trećinu teritorija Republike Hrvatske. Prostor zapadne Slavonije bio je vrlo važan za realizaciju velikosrpskih planova. Znajući da je povezanost istočne Slavonije sa Zagrebom uvjet opstanka Republike Hrvatske, cilj agresora bio je odvajanje istočne Slavonije od Zagreba. Tako bi se neprijateljske snage spojile sa snagama koje su napadale s istoka i zajednički krenule prema unutrašnjosti Hrvatske. Srpska pobuna na području grubišnopoljske općine započela je prosrpskim nametanjem neutemeljenog osjećaja ugroženosti kako bi se postigla homogenizacija srpskog stanovništva. Autori “Grubišnopoljske kronike” navode izvještaj JNA o stanju na istočnim područjima općine iz kojih možemo vidjeti kako je nametanje osjećaja ugroženosti Srba dovelo do pripravnosti stanovništva:

U selima Bilogore naseljenim srpskim življem organizovano se stražari danju, a noću se te straže pojačavaju. Narod je spreman da se brani od nasrtaja i maltretiranja “specijalaca” (posebnih jedinica Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske).

Iz ovog je primjera jasno vidljivo kako od kolektivne psihoze pa do posezanja za oružjem nije bilo potrebno mnogo. Prostor Grubišnog Polja svojom je površinom u potpunosti pripadao području zamišljene Velike Srbije, zbog čega je bilo bitno da bude pod kontrolom JNA. Događanja na području grubišnopoljske općine jasno potvrđuju da je JNA bila ključna stavka u procesu stvaranja vojne sile pobunjenih hrvatskih Srba. Naime, JNA je u suradnji s pripadnicima SDS-a, u razdoblju od svibnja do kolovoza 1991., provela akciju opremanja pobunjenog stanovništva vojnom opremom i oružjem. Nije stala samo na tome, već je davala i vojnu obuku pobunjenicima. Cilj pobunjenog srpskog stanovništva na ovom području bio je stavljanje pod kontrolu gotovo svih srpskih naselja Bilogore, što je većinom i postignuto do kraja rujna 1991.

Što se tiče hrvatske obrane, zbog vidljive opasnosti oformljen je “Štab odreda narodne zaštite”. Štab je imao zadaću koordinirati rad svih ogranaka HDZ-a i HDS-a na području općine u suradnji sa zapovjednikom policijske postaje. Pobornici dviju hrvatskih stranaka, uz suradnju lokalnih policijskih snaga, stvorili su uvjete za ustroj 57. samostalnog bataljuna ZNG na području općine.

Hrvatske obrambene snage nisu bile u stanju zaustaviti širenje oružane pobune u dijelu općine koja je brojala većinsko srpsko stanovništvo. Kao rezultat, stvorio se istureni zapadni krak samoproglašene Srpske autonomne oblasti Zapadna Slavonija. Daljni cilj pobunjeničkog napadačkog djelovanja bilo je zauzimanje gradskih središta zapadnoslavonskog prostora, zbog čega se napad usmjerio na samo općinsko središte, Grubišno Polje. Otvoreni napad na Grubišno Polje proveden je 17. kolovoza 1991.

 

Pripreme za operaciju i njezini ciljevi

Kao i svugdje na hrvatskim bojištima u to vrijeme, veliki problem hrvatskih snaga bio je manjak oružja. Spas se nazirao u okupaciji i zauzimanju vojarni JNA koje su bile pune oružje, streljiva i ratne opreme. To se i dogodilo zauzimanjem vojarne u Virovitici, Daruvaru i Križevcima. S takvom podlogom, hrvatske obrambene snage bile su spremne uzvratiti udarac. Obranom Ivanovog Sela zaustavljeno je napredovanje pobunjenika na najvažnijem dijelu ratišta, jugoistočnom području grubišnopoljske općine.

Zahvaljujući ustroju hrvatskih postrojbi i podršci koju su branitelji imali u cjelokupnom pučanstvu, rodila se ideja o oslobađanju Bilogore. Iako se akcija odmah u startu suočila s brojnim problemima kao što su nedovoljna osposobljenost branitelja u korištenju borbene tehnike, nekoordiniranost među postrojbama itd., dana 4. listopada 1991. zapovjednik II. operativne zone Bjelovar, pukovnik Miroslav Jerzečić, izdao je “Zapovijed za djelovanje protiv terorista”. Zapovjednikom operacije “Otkos 10” imenovan je pukovnik Franjo Kovačević. Cilj akcije bio je povezivanje sa snagama Druge operativne zone Bjelovar, skraćivanje zapadnoslavonskog bojišta i rasterećenje hrvatske obrane u području Operativne grupe “Posavina”, na novskoj i novogradiškoj bojišnici.

 

Tijek operacije

Minimalnim odnosom snaga u hrvatsku korist, i uz potpunu premoć neprijatelja u zrakoplovstvu, operacija je izvođena, prema planu i zapovijedi, istovremenim napadnim djelovanjima duž cijele bojišnice. Snažnom topničkom pripremom uz istovremene kombinirane pješačke napade po utvrđenom neprijatelju uzduž polukružne osnovice, 31. listopada 1991. u 6.00 sati otpočela je operacija oslobađanja okupirane Bilogore, Otkos 10.

Prema zapovijedi, hrvatske snage napredovale su iz triju smjerova: sa sjevera iz Virovitice, s juga iz Grubišnog Polja te sa zapada iz Bjelovara. Neprijatelj je snažan otpor pružao na području sela Lončarica, koje je teškim naporom oslobođeno četvrtog dana. Slamanjem otpora nakon gotovo tri mjeseca prometnica Virovitica – Grubišno Polje stavljena je pod nadzor hrvatskih snaga. Na glavnom smjeru napada Grubišno Polje – Gornja Rašenica – Dapčevački Brđani srpske su postrojbe pružale iznimno jak otpor. Petog, završnog dana borbenih djelovanja u sjevernom smjeru oslobodilačke operacije “Otkos 10”, snage 57. samostalnoga bataljuna Grubišno Polje i 52. samostalnoga bataljuna Daruvar uz pomoć policijskih postrojbi uspostavile su novu crtu obrane: Munije – Turčević Polje – Dijakovac i oslobodile dotad okupirano područje općine Grubišno Polje.

Ovi uspjesi hrvatskih branitelja označili su provedbu prve faze oslobodilačke operacije Otkos 10. Druga faza operacije obustavljena je zbog Mirovne konferencije o Jugoslaviji održane u Haagu 5. studenog, na kojoj je postignut dogovor o prekidu borbenih djelovanja. Budući da srpske postrojbe nisu poštovale primirje, nastavak operacije “Otkos 10” je zakazan za početak prosinca. Uz snage iz prve faze borbama su se priključili i 55. samostalni bataljun ZNG Bjelovar i postrojba Podravske Slatine uz puni udio 52. samostalnog bataljuna ZNG Daruvar. Drugom fazom operacije “Otkos 10” radnog naziva “Ledina” planirano je odsijecanje neprijateljskih snaga na crtama Virovitica – Jasenaš – Miokovićevo Polje – Turčević Polje – Bastajski Brđani – Veliki Bastaji. U desetodnevnim su borbama hrvatske snage realizirale sve točke zapovijedi i učvrstile crte obrane. Ovladavanjem prometnicom Veliki Bastaji – Koreničani – Miokovićevo operacija “Otkos 10” je završena.

 

Rezultat

Operacijom je ukupno oslobođeno oko 900 km² (u prvoj fazi oko 300 km² te u drugoj 600 km²) tada okupiranog područja Republike Hrvatske. Zahvaljujući uspjehu hrvatskih branitelja, crta obrane znatno je skraćena, a oružane snage prebačene su na nove bojišnice prema jugoistoku. Isto tako treba spomenuti otvaranje prometnice Grubišno Polje  Virovitica koja je bila od velike važnosti sve do svibnja 1995., odnosno do završetka operacije „Bljesak“.

Uspjeh operacije “Otkos 10” nije značio samo vraćanje okupiranog teritorija već i vraćanje morala hrvatskoj vojsci, koja je u to vrijeme bila sastavljena uglavnom od još uvijek neiskusnih dragovoljaca, i hrvatskom narodu, koji je u to vrijeme trpio najveće zamahe srpske agresije, uoči sloma Vukovara. Za agresora se neočekivanim pokazao jak otpor hrvatskih branitelja, što je znatno usporilo njegovo napredovanje.