06242017Sub
AžuriranoPet, 29 Srp 2016 11am

banner kockice

Tribina „Djeca rata – nečujni krik“

1
IMG 0609
IMG 0622
IMG 0623
IMG 0626
IMG 0647
IMG 0674
IMG 0682

U Novoj Gradiški 5. prosinca 2015. godine održana je tribina „Djeca rata – nečujni krik“ u organizaciji Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata.

Udruga je po prvi put organizirala ovaj projekt, u sklopu kojeg je anonimno anketirano 138 djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja. Izradu ankete, analizu i prezentaciju rezultata na tribini proveli su dipl. psihologinja Emina Simunić i hrvatski branitelj s certifikatom psihoterapeuta Robert Štrk, koji duži niz godina surađuje s udrugom.

Anketa je obuhvaćala tri vremenska perioda: ratno razdoblje; razdoblje neposredno nakon rata i odrastanje te na kraju i današnje vrijeme u kojemu su se osvrnuli na ratna događanja, godišnja obilježavanja značajnih datuma ili iznijeti neke podatke o njihovom trenutnom životu, roditeljskim ulogama itd.

Podaci iz ankete ukazali su na niz predrasuda s kojima su se susretali za vrijeme odrastanja, a koje su za posljedicu imale razvoj osjećaja manje vrijednosti, beznađa, nesvrhovitosti vlastitog života, srama i krivnje zbog onoga što im se dogodilo tijekom ratnih zbivanja:

„Ismijavali su nas zbog drugačijeg naglaska i života u hotelu. Neki ljudi smatrali su nas sirotinjom, koja laže da je u svom gradu imala kuću i sve ostalo potrebno za normalan život.“

 

„Neki profesori i učenici u srednjoj školi govorili su mi da je blago meni kolike novce dobivam. Nisu me zvali pogrdnim imenima, ali su me etiketirali, kao da sam privilegirana, jer su me svi gledali kroz novac i povlastice, što me jako vrijeđalo.“

Daljnjom analizom dobivenih podataka uočeno je da su neki od sudionika uz pomoć svojih najbližih, obitelji, prijatelja te stručnu pomoć uspjeli razviti adekvatne načine nošenja sa ratnim traumatskim sjećanjima i tako dati smisao onome što se dogodilo, odgajajući vlastitu djecu prema vrijednostima nenasilja, mira i ponosa prema žrtvi njihovih djedova i baka u stvaranju Republike Hrvatske.

„Ponosna sam na svog roditelja, što je imao hrabrosti ostaviti svoju obitelj i otići na bojište za našu slobodu i slobodu hrvatskih građana.“

 

„Koliko god je situacija s gubitkom roditelja bila teška i bolna, toliko me je gurala prema naprijed i davala mi snage da izdržim sve negativne situacije. Danas o tome razgovorom s obitelji i prijateljima i kroz sve lakše prolazim.“

 

„Pogledam svoju djecu i to mi daje snagu da nastavim dalje.“

S druge pak strane, uočava se značajan broj onih kod koji je izostala podrška, kako okoline, tako i stručnih osoba. Suočeni sa stavom društva prema kojemu su „populacija s povlasticama“, ne mogu razviti adekvatan način nošenja s ratnim sjećanjima, pronaći smisao u onome što se događalo u prošlosti. Zbog toga nerijetko razvijaju osjećaje ogorčenosti, ljutnje i nepravde koji im narušavaju kvalitetu trenutnog života i onemogućuju gradnju bolje budućnosti.

„Jako me boli, etiketirani smo zbog ´sitnih privilegija i visokih mirovina´, a nitko ne misli na naša ukradena djetinjstva i na žrtvu koju smo i mi kao djeca morali podnijeti za stvaranje naše države. Mi te povlastice nismo željeli.“

 

„Smatram da je moj otac donio ispravnu namjeru i da je odluku da pođe u rat donio sa mišlju o budućnosti naše obitelji. Da je danas živ i da zna u kakvoj je situaciji Hrvatska i kako se društvo odnosi prema stradalničkoj i braniteljskoj populaciji smatram da bi bio duboko razočaran, kao što sam i ja razočarana. No, svejedno sam ponosna na svog oca i sve branitelje.“

Podaci dobiveni provedenim istraživanjem pružili su nam uvid u trenutnu situaciju i životne izazove pred kojima se nalaze djeca poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, ali i otvorili mogućnost za razvoj i primjenu različitih oblika pružanja psihosocijalne podrške, zaključila je Emina Simunić.

U drugom dijelu tribine, svoja zapažanja u analiziranju ankete i radu s djecom poginulih i nestalih hrvatskih branitelja iznio je Robert Štrk, koji je naglasio važnost uvođenja boljeg sustava psihološke pomoći, odnosno izostanak iste, gdje se ovakvim oblicima pomoći trebalo pristupiti neposredno nakon ratnih zbivanja, kada su sjećanja bila „svježa“ i kada se problem mogao rješavati puno efikasnije.

Ono što je istaknuo, kao dugogodišnji suradnik Udruge, je nužnost međusobnog druženja i okupljanja ratnih stradalnika, pogotovo djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, jer se upravo na takvim susretima može puno postići – kroz svakodnevne razgovore, ali i otvaranje onih ratnih sjećanja pojedinaca.

Svoja zapažanja u radu s djecom poginulih i nestalih hrvatskih branitelja iznijela je i dogradonačelnica grada Nove Gradiške, gospođa Ljiljana Lukačević, koja je godinama bila voditeljica tima za psihosocijalnu pomoć u Novoj Gradiški. Upravo oni su odmah nakon rata pristupili raznim oblicima terapija i savjetovanja, i to 1996. godine, sa djecom poginulih i nestalih hrvatskih branitelja s kojima se radili preko 200 radionica. U svojem radu obuhvatili su i djecu – izbjeglice iz Vukovara, njihove obitelji, udovice i roditelje poginulih hrvatskih branitelja te djecu – izbjeglice iz Vojvodine.

Također, istaknula je da se danas ponosna na sve one koji su tada bili djeca, a danas već odrasli ljudi, neki sa vlastitom djecom. Upravo ovakva okupljanja daju nam svima snagu da idemo dalje te nas potiču da budemo jači.

Zadnji dio predavanja odradila je dipl. psiholog Emina Simunić, koja se osvrnula na vrlo uspješan oblik terapija sa silovanim ženama iz Domovinskog rata. Upravo takav oblik terapija za njih se pokazao iznimno korisnim i uspješnim i smatra kako bi se sličan način mogao provoditi i među populacijom djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata, ali i svih ostalih ratnih stradalnika i branitelja.

Ovaj projekt i rezultati anketa otvorili su nam nove mogućnosti u stvaranju projekata, žao nam je da institucije nisu prepoznale važnost ove tribine, čiji rezultati bi svima pomogli u stvaranju boljeg sustava pomoći od strane institucija. Ono što ćemo mi ispred udruge nastaviti provoditi su svakako grupne i individualne psihološke radionice, a sve s ciljem kako bi smo pomogli našoj populaciji – zaključila je voditeljica tribine, Sandra Milić.

Nakon održane tribine i domjenka, okupljeni su položili vijenac za sve poginule i nestale hrvatske branitelje i civile kod centralnog spomenika.

 

Bili su prvi kad je trebalo

„Ne postoji dobar rat ili loš mir.” ~ Sun Tzu

Pratite nas na Facebooku

Najčitanije