06252017Ned
AžuriranoPet, 29 Srp 2016 11am

banner kockice

Julienne Eden Bušić - Penelopa koja je plovila sa svojim Odisejom

busici

U nastavku vam u cijelosti prenostimo članak Damira Pešorde, novinara HRsvijet.net:

Pisati o Julienne Eden Bušić samo je naoko lako. Svi koji o njoj pišu rado posežu za prispodobom o Penelopi kada opisuju njezin i Taikov odnos. Međutim, ta je prispodoba, koliko god bila efektna, samo djelomično točna.

Naime, Julienne nipošto nije samo vjerna žena koja strpljivo čeka svoga Odiseja da se vrati sa svojih lutanja morima, ona je sa svojim Odisejem najopasniji dio puta plovila i preživjela sve one pogibelji koje je i on preživio: i nesiguran revolucionarni život boraca za nacionalnu ideju, i spektakularnu otmicu, i teški zatvor. Kad su tuđom voljom na dugo vrijeme bili razdvojeni, ona nije samo vjerno čekala nego se nastavila boriti za slobodu svoga muža i – što je možda još vrjednije i veličanstvenije – za ideju zbog koje je Zvonko robijao. Stoga se može reći da ona utjelovljuje vrline Penelope s jedne strane i Ivane Orleanske s druge strane.

U osobnom kontaktu Julie je toliko neposredna, topla i jednostavna da svi koji je poznaju i druže se s njom ne osjećaju, da tako kažem, taj pritisak njezine veličine i izuzetnosti, a ono što posebno plijeni kod nje jest potpuni izostanak gorčine zbog teškog životnog puta i bilo kakve taštine. Takav je bio i Zvonko, srdačan i vedar, jednostavan i dobrohotan kao da nikada nikakvu nevolju ni gorčinu nije iskusio. I kad vidimo i osjetimo koliki nas beznačajni sa svojom neznatnošću gnjave i traže da im priznamo neke samo njima poznate zasluge i žrtve, onda to dvoje ljudi pred nama izrastaju kao bića iz neke druge dimenzije. U kojoj sebičnost, taština i sitničavost ne postoje.

Zvonka više nema među nama. Otišao je tamo gdje se ''zanavjek grede'', po svom izboru, prije reda. Kao što je kao dječak jednog ljeta pregazio Biokovo samo da vidi što je iza. Julie je ostala da pozavršava stvari od ovoga svijeta. Neke od njih su uređivanje Zvonkina groba na Mirogoju, izdavanje knjige njegovih sjećanja, osnutak Zaklade Zvonko Bušić Taik itd. Tom popisu treba pridodati i otkrivanje spomenika Zvonku Bušiću 5. rujna u Rovanjskoj. Spomenik je djelo akademskog slikara Maroja Batića, a prikazuje Zvonka na klupi kako sjedi u dijaloškoj pozi, poluokrenut zamišljenom sugovorniku. Na samoj svečanosti otkrivanja spomenika okupio se velik broj Zvonkovih prijatelja i poštovatelja. Ni kratkotrajni, ali snažni pljusak nije uspio pokvariti prigodnu svečanost. Mi koji smo ga bolje poznavali šalili smo se poslije da se na taj način on našalio s nama.

No, koliko god Julie bila samozatajna i posvećena sređivanju Zvonkove ostavštine, ne treba zaboraviti činjenicu da njezino djelo također zaslužuje pozornost hrvatske javnosti. Ona je, ne samo vjerna Zvonkina partnerica i suborac, nego i vrsna autorica triju romana kojima je zadužila hrvatsku književnost. Prva dva romana (Ljubavnici i luđaci, Tvoja i moja krv) autobiografske su naravi i u njima autorica govori o jednoj velikoj ljubavi i borbi za ideju hrvatske nacionalne države, o zanosu i patnji, od sudbonosnog susreta sa Zvonkom u Beču do gorkog tamnovanja, razdvojenosti i iščekivanja. Ovim romanima Julienne Eden Bušić je zapravo predšasnica tzv. autobiografske proze koja je u hrvatskoj književnosti postala izuzetno popularna tijekom devedesetih i kasnije.

Živa glava je treći roman Julienne Eden Bušić. U tom romanu autorica progovara o stradanjima jedne Hrvatice u okupiranom Vukovaru, ali i o čudnovatoj neučinkovitosti suvremenog hrvatskog pravosuđa u kažnjavanju srpski zločina tijekom Domovinskog rata. Iako tematski različit od prva dva romana (Ljubavnici i luđaci, Tvoja i moja krv), ovaj roman nosi sve ostale prepoznatljive značajke njezina rukopisa. A glavno obilježje njezina književnog rukopisa jest da je to književnost koja izrasta iz stvarnosti, iz života. Iz strasti, životne i stvaralačke. Takva, strastvena i beskompromisna, autorica unosi dašak američke svježine u hrvatsku književnost. Pokazujući tako da tzv. stvarnosna proza, kakvom se hoće prikazati suvremena hrvatska proza, može izrastati uistinu iz autentične stvarnosti, a ne samo iz fingirane stvarnosti zagrebačkih ili splitskih kafića.

Svojim životom i radom Julienne Eden Bušić, rodom Amerikanka, a izborom Hrvatica, zadužila je Hrvatsku, no Hrvatska joj se za sada nije odužila na adekvatan način. Njezina imena nema u raznim izborima osobe godine, nema ga kada se dijele književne nagrade ili društvena priznanja. Naprotiv, u takvim prigodama obično se barata imenima nekih besprizornih ljudi koji su veći dio svoga mizernog života uložili u nanošenje štete Hrvatskoj. Ali što se može, to je trenutna hrvatska stvarnost. Koju ćemo, uvjeren sam, uskoro promijeniti!

Julienne Eden Bušić je iznimno zadovoljna radom mladog akademskog kipara Maroje Batić koji je izradio Taikov spomenik koji krasi novu rivu u Rovanjskoj:

Cijelo vrijeme mi nedostaje taj fizički dodir, ne mogu ga zagrliti, ne mogu ga držati za ruku, osjetit tu stvarnu prisutnost, a sada mi je puno lakše jer ''sjedi'' kraj mene, i mogu sve to... Imam osjećaj da mi se na neki način vratio jer je kip remek-djelo. Mladi akademski kipar Maroje Batić nikada nije vidio Zvonka uživo, nije ga upoznao, ali nekako ga je shvatio u duši, a rezultat tog shvaćanja je veličanstveni nam Zvonkov "povratak". Poza je jedna od Zvonkovih najčešćih poza, kako sjedi i razgovara s ljudima. Intimni je to kip, na razini ljudi, nije visoko u zraku, nedostupan čovjeku, nego na razini zemlje, prolaznika, šetača, kao da Zvonko pozove sve da dođu s njim raspravljati, sjediti, čavrljati… A on je uistinu bio takav, uvijek otvoren prema ljudima, dostupan. Jednostavno sam oduševljena, dobila sam utjehu koja mi je falila.

Slijede nove aktivnosti - sa Zakladom Zvonko Bušić Taik:

Sada ćemo polako arhivirati Zvonkove spise da bi istraživačima bili dostupni, istodobno prevodim Zvonkove memoare, Zdravo oko - Sjecanja, na engleski i nadam se da ćemo ih moći do kraja godine objaviti u Americi. Što se tiče rada na humanitarnom planu, planiramo nastaviti po cijeloj Hrvatskoj naše glazbeno-terapijske radionice, koje vodi profesorica glazbe Eve Kirchmayer Bilić. Jer glazba je lijek koji ponekada djeluje bolje od tableta. I puno je zdravija! O svemu se tomu, kao i dosada, može se više vidjeti na našoj Facebook stranici: Zaklada Zvonko Busic Taik.

 

Bili su prvi kad je trebalo

„Ne postoji dobar rat ili loš mir.” ~ Sun Tzu

Pratite nas na Facebooku

Najčitanije