Dobro je znati Domovinski rat

Sunja: važnost obrane mjesta i uloga generala Slobodana Praljka

Napisao/la Braniteljski

Sunja, mjesto na dodiru Posavine i Banovine, bila je poprište mukotrpnih borbi tijekom Domovinskog rata. Dana 27. srpnja 1991. započela je velikosrpska agresija na Sunju noćnim minobacačkim napadom. Zahvaljujući junačkoj obrani hrvatskih branitelja na čelu s generalom Slobodanom Praljkom, nikad nije pala u srpske ruke. Sunja je bila opkoljena s tri strane, a jedina veza s ostatkom svijeta bila je skela koja je išla preko Save. Sunja je bila jedino mjesto na desnoj obali Save kojim su upravljali hrvatski branitelji i HV.

Okolnosti

Velikosrpske snage u operaciji Žalac (Žaoka), kojoj je ciljno područje bila Banovina, u srpnju 1991. krenuli su s napadima na  Glinu, Topusko, Viduševac, Prekope, Hrvatsku Kostajnicu, Zamlače, Strugu, Mučane, Kuljane, Kozibrod, Pounje i Majur. Nakon krvavih borbi pobunjeni Srbi iz okolnih sela potpuno su opkolili Sunju, a kao jedina veza s ostatkom Hrvatske ostala je skela na rijeci Savi. Sunju su isprva branili slabo naoružani mještani i lokalna policija.

Strateška važnost Sunje

Sunja je bila izuzetno strateški važna. Velik broj vojnika, pogotovo s područja Zagreba, bio je za cijelog rata smješten u okolici Sunje i upravo ta činjenica sprječavala je Srbe da pokrenu neka veća ofanzivna djelovanja. Ako bi upotrijebili sve svoje snage na napad na Sunju, mogao im se dogoditi napad s boka iz pravca Komareva. Također, vezivanje neprijateljskih snaga bio je dio hrvatske obrambene strategije jer velikosrpske snage koje su držale Sunju u okruženju nisu mogle napadati druga hrvatska okolna mjesta. Zatim, hrvatski položaji u Sunji prekidali su važne neprijateljske komunikacije, cestovne i željezničke, jer je Sunja bila veliko čvorište željezničkih pruga za Bosnu i Srbiju. Sunja je bila kost u grlu samoproglašene SAO Krajine jer je predstavljala stalnu opasnost kao mogući mostobran za napad hrvatskih snaga duboko u njihovom teritoriju, što se kasnije i dogodilo, i to u Oluji, kad su sa sunjskog područja u napad na srpske položaje uvedene brigade HV-a.

Uloga generala Praljka

Slobodan Praljak u Sunju je došao 3. rujna 1991. i na dužnosti zapovjednika obrane ostao do veljače 1992. Do njegovog dolaska obrana je bila neorganizirana, bez smjera djelovanja, rasporeda vojnika i eventualnog plana protunapada. O stanju stvari do rujna 1991. u Haagu je, tijekom suđenja Slobodanu Praljku, kao svjedok obrane govorio Željko Stojaković, branitelj Sunje:

Pokušalo se to u stvari nešto organizirati. Mi nismo imali nekakvo ime, nego zvalo se Obrana Sunje. Bili su tu i nekakvi zapovjednici imenovani, i njihovi zamjenici, ali ništa dalje od toga. Onda se to upravljalo iz jednog centra. Sad ćemo ovdje malo se parkirati pa pucati, i tako. Tako da, u biti, nekakve prave obrane nije ni bilo. Prava obrana je stvarno organizirana – izgradnja bunkera i te stvari – to je počelo s Praljkom. Prije toga je to bilo ono: staneš iza neke kuće i sad si tu, onako više-manje stihijski. Izgubljeni, izgubljeni smo bili više-manje. Neizvjesnost. Teško je to danas objasniti. Mi danas gledamo filmove s američkim marincima, ja ih uopće ne mogu gledati jer to nema veze s ovim što smo mi doživljavali. Kod nas je tamo malo i običaj, da ne kažem, puca se uglavnom u svatovima… Onda odjednom počne pucati netko s namjerom da te ubije. Pa nikom nama nije bilo jasno o čemu se tu radi. Trebalo mi je ipak malo vremena da uopće shvatimo što se događa.“

General Praljak vojnički je organizirao obranu, fortifikacijski učvrstio liniju obrane, organizirao logistiku i osjetno poboljšao uvjete života ne samo branitelja, nego i mještana Sunje. Neposredno nakon dolaska organizirao je i dolazak Umjetničke satnije, u kojoj su uz umjetnike bili i brojni zagrebački intelektualci. Naime, Hrvatska su umjetnička društva koncem ljeta 1991. godine utemeljila Zbor hrvatskih umjetnika. U tom su razdoblju brojni hrvatski umjetnici dragovoljno htjeli braniti Hrvatsku od velikosrpske agresije. Osnovala se Satnija hrvatskih umjetnika, a sam Zbor hrvatskih umjetnika postao je dijelom ZNG-a.

Po dolasku u Sunju, Praljak je bio pukovnik, zatim je unaprijeđen u čin brigadira, a zbog zasluga u obrani Sunje, kasnije je unaprijeđen u čin generala-bojnika. Osim što je svojim vojnim umijećem zauvijek zadužio mještane Sunje i sunjskog područja, znakovito je ovdje spomenuti i onu ljudsku stranu Slobodana Praljka. Citiramo iskaz s haaškog suđenja ranije navedenog Stojakovića:

Nikada nije bilo razlike – ako mislite na to da je on radio razliku po nacionalnoj osnovi – on to nikada nije radio. Jednom prilikom, kako god bilo, slučajno ili namjerno, tamo je bila zapaljena srpska kuća od nekog tipa koji je isto kidnuo tamo preko pruge i ratovao na drugoj strani. Je ili nije, nemam pojma. Otišao je i to je samo počelo gorjeti. Praljak je vrištao. Odmah je poslao vatrogasce, i to su morali ugasiti i zaustaviti. Znam da je tamo galamio na sve zapovjednike, da se to ne smije događati – takve stvari. On je bio hrabar čovjek. Ne znam što se događa u njemu, ne znam je li on uopće stranački opredijeljen niti me se to tiče – međutim, on nije gledao na ništa. On je gledao na posao koji se mora odraditi. Za njega je to bilo sve.“

Tekst: Ivana Njavro

Foto: sites.google.com