Dobro je znati

Sukobi oko nastavka Jugoslavije na Skupštini SR BiH

bosnaujugoslaviji
Napisao/la Braniteljski

Zastupnici nacionalnih stranaka uspjeli su se sukobiti već na prvim sjednicama Skupštine, i to najprije zbog jezika, pisma (identiteta) te sadržaja svečane izjave.

Prva zajednička sjednica izabrane višestranačke Skupštine SR BiH održana je 20. prosinca 1990. godine. Zastupnici nacionalnih stranaka uspjeli su se sukobiti već na prvim sjednicama Skupštine, i to najprije zbog jezika, pisma (identiteta) te sadržaja svečane izjave. Pri tome su srpski zastupnici tražili radne materijale tiskane na ćirilici, hrvatski zastupnici na hrvatskom jeziku, dok su muslimanski zastupnici tražili na latinici, ali „s poštovanjem bosanskohercegovačke specifičnosti“.

Najviše polemika bilo je oko odnosa prema Jugoslaviji – srpski zastupnici tražili su da bude što jača i centraliziranija Jugoslavija, hrvatski zastupnici (uglavnom) su negirali bilo kakav oblik Jugoslavije, dok su se muslimanski zastupnici izjašnjavali za Jugoslaviju, ali pod uvjetom da BiH ima isti status kao i ostale republike u njoj. Sudbina BiH u tom je trenutku bila itekako neizvjesna te je bilo logično da muslimanska elita podrži Jugoslaviju u njenom održavanju.

Artikuliraju se mnogi radikalni istupi bosansko-hercegovačkih muslimana u javnosti, ali prolaze manje zapaženo, zbog agresivnije i agilnije srpske retorike. Treba izdvojiti izjavu dopredsjednika SDA, suđenog pripadnika Mladih muslimana Omera Behmena, koji je izjavio da je molio generale JNA da izvrše vojni puč i spase Jugoslaviju. Treba navesti i izjavu Ejupa Ganića, nedavno odlikovanog za „Red kneza Branimira s ogrlicom“, koju mu je uručio sada već bivši predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović. On je tvrdio:

„Muslimanima najviše odgovara Jugoslavija. Muslimani su po cijeloj Jugoslaviji. U Srbiji ima muslimana, u Sandžaku, ima ih u Zagrebu. U Zagrebu muslimani imaju grandiozan islamski centar. Ipak, Muslimani po mom mišljenju nisu bliži zapadnoj opciji“.

Izjava Alije Izetbegovića itekako je važna zbog kasnijih događanja, ali i konteksta kada je izrečena, s obzirom na to da ju je naveo u završnoj riječi na suđenju održanom u Sarajevu 1983. godine. U njoj je naglasio:

„Kada je riječ o Jugoslaviji, mogu reći da sam je volio kao što se voli svoja zemlja, volio sam to ime Jugoslavija, volio sam njen lik na karti“.

U siječnju 1991. grupa muslimanskih intelektualaca javno je objavila „Rezoluciju muslimanskih intelektualaca Bosne i Hercegovine“. U njoj su iznijeli stajalište da je: „Opstanak i razvoj svih muslimana u Jugoslaviji neodvojiv od opstanka i razvoja suvremene demokratske države Bosne i Hercegovine“ te da razvoj demokratske i pravedne jugoslavenske zajednice smatraju bitnim preduvjetom svog opstanka i razvoja.

Suprotstavljeni stavovi muslimanske i hrvatske elite oko nastavka i uloge Jugoslavije nisu bili dobar temelj za gradnju partnerskih odnosa. Splet ovih okolnosti artikulira dugogodišnji politički emigrant, suosnivač SDA, a nakon raskola u stranci vođa Muslimanske bošnjačke organizacije (MBO) Adil Zulfikarpašić:

„Nama nije opasno po naš opstanak da se Hrvati osjećaju ugroženima, iako nam to nije politički oportuno i pametno. Ali životno nam je opasno da se Srbi osjećaju ugroženima i da Srbi smatraju da s nama ne mogu živjeti“.

S druge strane, srpski nacionalisti osjećali su da je njihov privelegirani položaj itekako ugrožen. Do 1990. potpuno su ovladali Savezom komunista i državnim institucijama u SR Srbiji, Crnoj Gori i Vojvodini te su uz to imali glavnu riječ u JNA i na Kosovu, velik utjecaj u SR BiH i nešto manji u SR Hrvatskoj.

Oni nisu u punoj mjeri mogli ostvariti svoje interese i ambicije preko postojećih jugoslavenskih institucija i u sklopu ustavnopravnih rješenja te su prema tome zagovarali politiku „građanske države“ ili su se pozivali na „pravo naroda na samoopredjeljenje“. Upravo su na taj način uspjeli ubrzati proces raspada Federacije, koji je tekao paralelno s procesom raspada ostalih komunističkih ideoloških konstrukcija.

Jugoslavenski vojnopartijski vrh nije napuštao komunističku ideologiju i nije prihvaćao rješenja koja su dovodila u pitanje „jedinstvo države“, za razliku od ostalih istočnoeuropskih i srednjoeuropskih zemalja. Vrijeme je odmicalo, a moglo se sve jasnije nazirati da se jugoslavenska kriza neće moći riješiti mirnim putem te su događaji koji su uslijedili pokazali svu nemoć i neodrživost koalicije suprotstavljenih političko-nacionalnih programa.