Na nama je da tu strahotu ne prepustimo zaboravu, da tu žrtvu ne ostavimo tamo negdje u prošlosti, zakopanu ispod zemlje, jer narod koji zaboravlja svoju prošlost slijep ide u budućnost
Današnje izricanje presuda Hrvatskoj za tužbu i Srbiji za protutužbu za genocid, to jest, odbijanje istih, ponovno je podiglo tenzije u Hrvatskoj, ali i u Srbiji. Sud je odbacio Hrvatsku tužbu za genocid protiv Srbije te kao razloge odbijanja naveo nedovoljan broj dokaza i upitni legalitet nekih dokaza (nepotpisana svjedočenja ili svjedočenja potpisana od strane policije) i činjenicu da Srbija ne može odgovarati za genocid zbog toga što prije 27. travnja 1992. nije postojala, tj. da ju prije tog datuma nije obvezivala Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.
Očekivati pozitivnu presudu bilo bi krajnje optimistično s obzirom na to da od Drugog svjetskog rata nijedna država nije optužena za genocid. No, da se moglo napraviti više, moglo se. Hrvatska pozitivnu vanjsku politiku nije vidjela, nažalost, još od smrti pokojnog predsjednika Tuđmana. A za one koji se pitaju što tu može pomoći vanjska politika, sjetimo se koliko nam je to pomoglo devedesetih.
Ova presuda je konačna, obje ju strane moraju prihvatiti. No, sud nije taj koji će odlučiti što je bilo, a što nije. Nama ne treba lekcija iz povijesti, sami smo to proživjeli, sami s tim živimo 20 godina. Na nama je da tu strahotu ne prepustimo zaboravu, da tu žrtvu ne ostavimo tamo negdje u prošlosti, zakopanu ispod zemlje, jer narod koji zaboravlja svoju prošlost slijep ide u budućnost.
Današnji događaji dali su srpskim političarima krila. Odmah su se počeli razbacivati izjavama kako je Hrvatska počinila genocid, od Medačkog džepa do Oluje. Iako je njihova protutužba za genocid odbijena, ipak imaju razloga za slavlje jer su se i ovaj put izvukli od kazne.
Počinjen je zločin nad Hrvatima, no Srbija za to ne može odgovarati i još uz to (izjava Nikolića) :„Međunarodni sud je utvrdio da su vlasti Republike Hrvatske bile svjesne da će vojna akcija Oluja dovesti do protjerivanja civilnog stanovništva“ (izvor: http://www.vecernji.hr/hrvatska/mediji-u-srbiji-nitko-kriv-za-genocid-987716). I sada likuju. A Hrvatska šuti kao što je i šutila na izjave Nikolića o srpskom Vukovaru. Dok se u Beogradu na stadionu pali hrvatska zastava, mi pričamo o nekom pomirenju, o koraku naprijed u međunarodnim odnosima sa Srbijom. Zar stvarno mislimo da Srbija imalo smatra da je kriva za strahote rata?
I zašto uopće očekujemo potvrdu od drugih, kada su kod nas branitelji „rušitelji ustavnopravnog poretka“, a domoljubi „klerofašisti“?!
A grobovi i dalje šute. Nestali i dalje čekaju da budu nađeni. Tko će im dati mir? Tko će poginulom podati počast, a nestalom grob? Političari? Hm, nekako sumnjam u to. To ćemo im dati mi, ti i ja, svakom svijećom na obljetnicu pada Vukovara, Škabrnje, izvješenom zastavom na Dan neovisnosti, Dan pobjede i Dan državnosti, pričanjem o herojima na čijim kostima počiva ova domovina. Ti i ja, sjećanjem za njih.
