Dobro je znati

Slom Babinih snova, ali ne i samog Babe

abdic
Napisao/la Braniteljski

Dana 3. ožujka 2005. godine Vrhovni sud Hrvatske proglasio je Fikreta Abdića krivim za ratne zločine uz zatvorsku kaznu u od 15 godina.

Hrvatska vojska zauzima područje tzv. Republike Srpske Krajine i deblokira Bihać. Do susreta V. korpusa s Hrvatskom vojskom dolazi kod Rakovice na teritoriju Republike Hrvatske 6. kolovoza 1995. godine u 7 sati i 47 minuta.

Prva posjeta Cazinskoj krajini Alije Izetbegovića dogodila se 9. kolovoza 1995. godine, nakon probijanja obruča oko Bihaća. Tada je održao govor, koji je ovdje djelomično prikazan, a postoji u cijelosti u njegovoj autobiografskoj knjizi Sjećanja:

„I na drugim mjestima je bilo teško, ali vi ste se hrvali s tri neprijatelja. Bili ste opkoljeni čitavo vrijeme, više od 1100 dana. Mislim da mi je u ovom trenutku svaki Bošnjak zavidan što nije ovdje sa mnom. Vaš otpor i vaša borba predstavljaju malo čudo. Jednog dana neko će, neki pisci, opisati to čudo, to vaše hrvanje dugo 1100 dana protiv neprijatelja svake vrste, ali hoću to da naglasim, i protiv jedne posebne vrste neprijatelja kojeg mi ostali nismo imali. Vi ste imali izdajnike u vašim redovima. To je, što kažu, kost u grlu, kamičak u cipeli koji vam smeta da hodate. Izašli ste, hvala Bogu, na kraj s tim. S vama će biti vaš narod i tražit ćemo način da što prije spojimo dva krajiška korpusa, da više nikada ne budete ostrvo, ostrvo koje je u jednom trenutku zapljuskivano sa svih strana dušmanima. Spomenuste jedan broj od kojeg sam se stresao. 3000 ljudi, 3000 šehida. Hoću da ne vjerujem da je to tačno. Čitava Bosna posijana je zelenim humkama. Šta se može, to je taj čudni zakon, taj nedokučivi odnos između života i smrti. Narod koji nije spreman da umirujuće živi. Umiranjem se kupuje život. Mi smo taj život, to pravo na život, platili visokom cijenom.“

U okviru posjete Bihaću Alija Izetbegović boravio je u i Zagrebu te se susreo s najvišim hrvatskim državnim vrhom na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske Franjom Tuđmanom. Oni su tom prilikom razgovarali i o Fikretu Abdiću i izbjeglicama:

„Treća stvar tiče se Abdićevih paravojnih jedinica i izbjeglog stanovništva. Hrvatska strana bila je vrlo kooperativna u ovoj stvari. Dozvolila je da mi to ‘rastavimo na proste faktore’: narod koji je izbjegao iz Velike Kladuše, Abdićeva vojska i sam Abdić. Mislim da ćemo to pitanje, uz saradnju hrvatske strane, uspješno riješiti, a prije svega, da se narod koji je izbjegao i koji je unesrećen Abdićevom akcijom vrati u Kladušu. Mislim da je taj proces u toku. Radi se o deset-petnaest hiljada ljudi. I tu imamo drugačiju situaciju nego prošli put kada je bio sličan slučaj. Nadam se da će se te dobre stvari i dalje događati. Ne smijemdo tu imati nikakav euforičan stav i suviše optimizma. Politika je određena interesima. Mi možemo približno procijeniti koji su hrvatski interesi i dokle su oni spremni ići.“

Na upit dugogodišnjeg novinara i urednika BHT 1 Belmina Karamehmedović: „Šta je sa samim Abdićem? Ima li kakvih informacija o tome?“ Izetbegović odgovara: „Koliko je nama poznato, on je u rukama hrvatskih vlasti i, navodno, u nekoj vrsti kućnog pritvora. Mnogi me pitaju je li Hrvatska u ovim stvarima iskrena itd. Ne valja u politici biti odveć povjerljiv, ali ne treba biti pretjerano nepovjerljiv. Ne smijete biti ‘nevjerni Toma’ i stalno sumnjati u partnera s kojim radite, jer ćete biti potpuno paralizirani. Da bismo radili s Hrvatskom, da bismo sarađivali, mi moramo imati jednu razumnu mjeru povjerenja.“

Također je Alija dobio pitanja(e) i iz Dnevnog avaza, jednog od prodavanijih i čitanijih dnevnih novina u BiH, 1. rujna 1995. godine:

„Poslije sloma samoproglašene ‘Republike Zapadne Bosne’, koja je vjerojatno bila republika s najmanjim stažom u novijoj historiji, pružena je mogućnost za amnestiju ‘republikanaca’. Vođa te pobune, Fikret Abdić, maltene je nadohvat ruku pravde. Hoćemo li skoro zatražiti njegovo izručenje iz Hrvatske?“

Izetbegović na ovaj upit odgovara:

„Mislim da je to već učinjeno jer je odluka na parlamentu donesena.“

Fikret Abdić ipak nije bio izručen Bosni i Hercegovini, odnosno Federaciji Bosne i Hercegovine. Nastavio je voditi svoju tvrtku u Rijeci i nastanio se u Opatiji. Osnovao je stranku Demokratska narodna zajednica (DNZ) koja je 1996. godine na izborima osvojila vlast u Velikoj Kladuši. U razdoblju od 1995. do 2002. godine ne želi se vratiti u Bosnu i Hercegovinu. Dok je Alija Izetbegović bio živ, nije se vratio na područje Velike Kladuše i Cazinske krajine. Što se tiče sudskog gonjenja u Bihaću, Abdić je bio optužen za smrt 121 civila i trojice ratnih zarobljenika te za ranjavanje više od 400 civila na bihaćkom, cazinskom, bužimskom i velikokladuškom području 1993. i 1994. godine. Tek u srpnju 2002. godine Sudsko vijeće Županijskog suda u Karlovcu osudilo ga je nepravomoćnom prvostupanjskom presudom na kaznu od 20 godina zatvora, što je najteža moguća zatvorska kazna u Republici Hrvatskoj. Karlovački Županijski sud osudio je Abdića da je protivno Ustavu BiH proglasio tzv. Autonomnu Pokrajinu Zapadnu Bosnu (APZB) i kao vrhovni zapovjednik tzv. Narodne odbrane Zapadne Bosne naredio, planirao i organizirao otvaranje logora i prihvatnih centara u velikokladuškoj općini, u koje su zatvarani protivnici uspostave APZB-a.

Peteročlano vijeće Vrhovnog suda Hrvatske razmatralo je 8. veljače 2005. godine žalbu Fikreta Abdića na odluku tog suda, kojom mu je potvrđena dvadesetogodišnja zatvorska kazna Županijskog suda u Karlovcu zbog ratnog zločina počinjenog u tzv. Autonomnoj Pokrajini Zapadna Bosna od 1993. do 1995. godine.

Dana 3. ožujka 2005. godine Vrhovni sud Hrvatske donio je konačnu presudu za ratni zločin, kojom se Fikret Abdić proglašava krivim te mu je određena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 15 godina. U pulskom je zatvoru od 2007. godine.

Tijekom zatvoreničkih dana potpora liku i djelu Fikreta Abdića još je živa. Ne samo da ga nisu zaboravili, nego mu se svake godine organizirano dolazilo u posjet pred zatvor u Pulu. Dolazili su iz svih krajeva Cazinske krajine, Velike Kladuše, ali i Slovenije, Austrije te iz SAD-a. Kažu da mnogi Kladušani koji danas žive u Americi svoj godišnji odmor planiraju upravo za Babin rođendan, 29. rujna 1939. godine, kako bi mogli do Pule, ispred zatvora mu pjesmom poručiti da je još uvijek njihov Babo, veliki vođa ili kako su to na transparentu napisali: Na svijetu ima puno vođa, ali samo je jedan Fikret Abdić Babo. Posljednja masovna posjeta bila je 29. rujna 2010. godine, opet na datum njegova rođendana. Radilo se o oko 4000 ljudi, kako je Jutarnji list zabilježio. Ljudi su organizirano stigli u Pulu, s 40 autobusa i gotovo 100 automobila. Pjesmom su mu čestitali rođendan, a njihovi stihovi svima su poručili što misle o njemu. Pjevalo se: „Oj, narode, ne gubite nadu, bit će Babo u starome gradu“, „Ide Babo preko Kotoraba, za njim ide jato golubova“, „Procvjetala ljubičica plava, na krevetu njenom Babo spava“, „Kladuša je lijepa domovina, to je našeg Babe pokrajina“, „Imam prsten i na njemu slovo, to je slovo ime Fikretovo“, „Ako rodim sina ove zime, nadjenut ću mu Fikretovo ime…“ Osobno je Fikreta Abdića u zatvoru posjetio ogroman broj Kladušana, članova nevladinih udruga i njegove stranke Demokratske narodne zajednice. Svi i dalje tvrde da ga je hrvatsko pravosuđe nevinog osudilo.

Fikretu Abdiću 71. rođendan tri su dana ranije čestitali članovi obitelji: sin Ervin, kćerke Ervina, Elvira i Edina, unuci, zetovi i snahe. Elivra Abdić Jelenović nakon toga rekla je: „Babo se dobro osjeća, sretan je da smo se svi okupili jer je ovo 10 godina kako je u zatvoru.“ Prema njezinim riječima, Babo nema nikakvih primjedbi na tretman u pulskom zatvoru, ali ne koristi nijednu pogodnost. „Babo ne priznaje presudu, ne osjeća se zatvorenikom, tako ne želi koristiti pogodnosti koje može, poput slobodnih vikenda“, ustvrdila je Elvira Abdić. Kazala je kako još uvijek čekaju odluku o aplikaciji presude koju su uputili Europskom sudu za ljudska prava, a pokrenuli su i ponovni postupak pred hrvatskim pravosuđem.

Tijekom 2011. godine Fikret Abdić podnio je molbu za prijevremeno puštanje na slobodu jer je proveo u zatvoru 2/3 od predviđene kazne. Nakon prvotne odluke o odbijanju molbe, na drugom ročištu sud je odlučio da će Fikret Abdić biti pušten na slobodu u ožujku 2012. Godine. 2011. godine Fikret Abdić zamolio je svoje pristaše da ne dolaze u posjet, kako to sud ne bi okarakterizirao kao pritisak na njih. Umjesto toga, zamolio ih je da čuvaju novac za sebe ili za obnovu Agrokomerca. Kako vidimo, Fikret Abdić nije odustao od podizanja Agrokomerca, odnosno obnove gospodarskog čuda Cazinske krajine.

U petak, 9. ožujka 2012. godine, Fikret Abdić Babo pušten je iz pulskog zatvora u 9 sati. Prijevremeno je pušten jer je odslužio dvije trećine kazne, točnije deset godina i devet mjeseci, zbog počinjenog ratnog zločina na području zapadne Bosne. Dočekalo ga je oko 3000 pristaša. Nakon izlaska iz zatvora poručio je:

„Dobit ćemo bitku protiv bijede i siromaštva, zaposlit ćemo one koji mogu raditi te se odužiti onima koji imaju sramotno male mirovine, a dali su doprinos Agrokomercu. Cilj nam je podići Agrokomerc iz pepela, koji će biti bolji nego što je bio. S Udrugom nezaposlenih dioničara pokrenut ćemo veliki posao, za što svakako imam snage, pameti i sposobnosti.“

Suđenje Babi i njegovom sinu Ervinu Abdiću također je počelo na Županijskom sudu u Rijeci zbog više kaznenih djela gospodarskog kriminala, a među ostalima i protupravnog stjecanja vile u Voloskom u blizini Opatije. Nastavak razvoja situacije tek treba uslijediti…

Ostale članke o ratu u BIH možete pročitati u našoj rubrici “Dobro je znati” na linku.