Udruge

Ratni put 1. gardijske brigade HVO-a „Ante Bruno Bušić“ (1 dio)

busici1
Napisao/la Braniteljski

U nastavku pročitajte prvi dio ratnog puta 1. gardijske brigade HVO-a „Ante Bruno Bušić“

Krajem veljače 1992. godine na područje zapadne Hercegovine dolazi skupina pripadnika bojne „Zrinski“, jedne od najelitnijih postojbi Hrvatske vojske. Nekoliko dana kasnije, početkom ožujka, osniva se bojna „Knez Branimir“, preteča „Bušića“ kojom je zapovijedao Slavko Grubišić. 

Bojna je brojala četiri satnije; u Posušju, Ljubuškom, Širokom Brijegu i Uskoplju, a upravo su „Zrinski“ bili instruktori i prvi zapovjednici tih satnija.
U  prvim danima travnja 1992. satnija iz Širokog Brijega ojačava obranu sela Kruševo kod Mostara, čime ustvari započinje ratni put „Bušića“. Upravo te borbe s tzv. „JNA“ za većinu su pripadnika „Bušića“ bile vatreno krštenje i uvod u najteže zadatke s kojima su se kasnije susretali. Početkom travnja „Bušići“ (satnije iz Širokog Brijega, Posušja i Ljubuškog) dolaze i na područje Livna, na kojem su organizirali crtu obrane prema Kupresu na dijelu Osinj –  Glavica – Cincar, a osim oko Cincara, bili su i na prijevoju Korićina, planini Goliji i području oko sela Strupnića. Istovremeno, satnija iz Uskoplja angažirana je na području općine Konjic, a kasnije i na području Bugojna, gdje zaustavlja srpski prodor iz Donjeg Vakufa i uspostavlja crtu obrane.
 
Jačanjem bojnih djelovanja te povećanjem potrebe za jednom obučenom, opremljenom i visoko mobilnom postrojbom, bojna „Knez Branimir“ preustrojena je 18. svibnja 1992. godine u pukovniju “Ante Bruno Bušić”, koja je predstavljala „prvu jezgru Herceg-bosanske vojske“. 
Pukovnija je svečanu prisegu položila na dan svetog Ante, 13. lipnja 1992. godine. Pukovnija je imala četiri bojne – posušku “Vitez Damir Martić”, širokobriješku “Ivica Jelčić Čarls”, livanjsku “Ferdo Sučić” i uskopaljsku “Zvonko Krajina”, a jačanjem borbi u srednjoj Bosni, donesena je odluka o osnutku bojne u Žepču, koja je nosila naziv “Andrija Tadić”. Svaka bojna nosila je naziv po poginulom pripadniku postrojbe.
 
Prvi sukob s muslimanima dogodio se 20. lipnja 1992., kada u Uskoplju bošnjačke snage postavljaju punktove na kojima su zaustavljali i maltretirali Hrvate. Tada su muslimani zauzeli i punkt HVO-a „Karamustafiće“. „Bušići“ iz Uskoplja vraćaju punkt, a u borbi je poginuo Zvonko Krajina čije je ime uskopaljska bojna uskoro počela nositi.
Obuka i tereni smjenjivali su se u kontinuitetu; livanjsko bojište, mostarsko, središnja Bosna, Jajce, Zavidovići i okolica Žepča. Čitava 1992. godina protekla je u napadnim operacijama, koje su Bušići, kako ih je hrvatski narod nazvao i prepoznavao, odrađivali visokoprofesionalno i uspješno. Jedna od takvih operacija bila je i operacija „Bura“ u studenom. Cilj operacije bio je pokušaj oslobođenja Podveležja i cijelog prostora između Mostara i Dubravske visoravni, odnosno brdske masive u istočnoj Hercegovini odakle je djelovalo srpsko topništvo, a zatim protjerati velikosrpske snage prema Hrgudu i dalje od Podveležja. „Bušići“ se u operaciji ističu osvajanjem kote 694 – Gnjilo brdo, koju je Armija BiH nekoliko puta neuspješno pokušala zauzeti i koju se smatralo neosvojivom.
 
Došla je 1993., a zategnuti odnosi između HVO-a i Armije BiH, bošnjačke i hrvatske politike, dovela je do novog, još krvavijeg rata. I opet su Bušići bili u prvome redu. 
Uskoplje, Bugojno, Konjic, Mostar, Žepče, Travnik, smjenjivale su se bitke, pobjede, ali je rastao i broj poginulih. Te godine obljetnica postrojbe nije obilježena. 
 
Pripadnici „Bušića“ često kažu kako su borbe za Bokševicu na ljeto 1993. godine bile najteži dio njihova ratnoga puta. Vod pukovnije iz Livna 9. svibnja poslan je u selo Kostajnica (općina Kojnic) na smjenu. Zadaću nisu izvršili jer je taj dan pala Bokševica, planina uz Jablaničko jezero s koje se nadzirala Jablanica i prometnica prema Konjicu. Vod „Bušića“ uspijeva vratiti Bokševicu, no prepušta je mjesnim snagama koje se ubrzo nakon toga povlače. 
Pukovnija je potom angažirala sve bojne osim one iz Žepča da ponovno, sada već drugi put, vrate Bokševicu. „Bušići“ su napali 14. svibnja i ovladali Jelovom Glavom, Bukovicom i Mirićima, a četiri dana kasnije Bokševica je ponovo zauzeta.
 
Nakon što je Pukovnija smijenjena s položaja da odmori ljudstvo, Bokševica ponovo pada u ruke Armije BiH, a „Bušići“ po treći put dobivaju zadaću da vrate iste položaje. Napad je pokrenut 10. lipnja, a ovaj put Armiji BiH bio je pridodan elitni odred „Zulfikar“. Unatoč tome što ostale postrojbe angažirane u vraćanje Bokševice nisu uspjele probiti crte obrane Armije BiH, „Bušići“ su probili i nastavili sami uz velike gubitke. Dan kasnije Bokševica je ponovo zauzeta. Sve se ponavlja, „Bušići“ odlaze na odmor, a Bokševica 20. lipnja ponovo pada u ruke Armije BiH. 
 
Ponovo stiže zapovijed da se Bokševica zauzme. Za ponovno vraćanje angažirana je skupina sastavljena od različitih postrojbi, a četvrti napad HVO-a na Bokševicu započeo je 4.srpnja. Samo „Bušići“ uspijevaju probiti neprijateljsku obranu i akcija se bez uspjeha završava dan kasnije. 
busici4
busici3
 
busici5
busici6
busici2