Novosti

Prosvjed branitelja u Savskoj 66 – neke refleksije 2

tudjman

Predstavljanju niza od šest knjiga o korespondenciji pokojnog prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, na kojem je svoje nadahnuto izlaganje imao i dr. Ivo Lučić.

Prije nekog vremena  bio sam na predstavljanju niza od šest knjiga o korespondenciji pokojnog prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, na kojem je svoje nadahnuto izlaganje imao i dr. Ivo Lučić.

Prenosim za ovu priliku u cijelosti to izlaganje s obzirom na to da u svojoj suštini objašnjava onima koji još uvijek ne znaju zbog čega smo još uvijek tu… u Savskoj 66…

Kraj „detuđmanizacije“, odnosno „dehrvatizacije“ Hrvatske

Objavljivanjem knjige Franje Tuđmana „Bespuća povijesne zbiljnosti“ sredinom 1989. godine srušen je mit o „milijun ubijenih u Jasenovcu“ i tobožnjoj „hrvatskoj genocidnosti“, čime su stvorene pretpostavke za osamostaljenje Republike Hrvatske. Brojni „egzorcisti“ – kako je Vlado Gotovac još u ožujku 1981. u otvorenom pismu Juri Biliću nazivao one koji su „ravnodušni prema istini izgonili demon ustaštva iz opsjednutih Hrvata“ – ostali su razoružani. Podjela na poslušne i „zločince“ prestala je vrijediti, a Hrvati su opet počeli postavljati svoje, a ne tuđe političke zahtjeve i ciljeve.

Oslobađajućom presudom generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču te izborom Kolinde Grabar Kitarović za predsjednicu Republike Hrvatske završio je proces „detuđmanizacije“, kako je nazvan još jedan, ovaj put petnaestogodišnji političko-egzorcistički obred nad „opsjednutim Hrvatima“. Bio je to proces ne samo „detuđmanizacije“, odnosno poništenja Tuđmanove političke ostavštine, nego i „dehrvatizacije“ Hrvatske – poništenja hrvatskih tradicionalnih vrijednosti i sadržaja.

Unutar glavnog procesa „detuđmanizacije“ odvijao se i sporedni proces navodnog „suočavanja s mračnom stranom hrvatske prošlosti“, i to na način da se ta „mračna strana“ prikaže što mračnijom, sprječavajući ili barem otežavajući uvid u glavnu „svijetlu stranu“ hrvatske povijesti. Govorilo se o „mračnim“ devedesetima, a slavile su se „svijetle“ socijalističke osamdesete godine. Hrvatstvo je (opet) bilo svedeno na pet godina rata i povezano sa zlima koja su se u ratu dogodila, a u prvi plan, na pijedestal političkih vrijednosti i ljudskih prava, postavljena je jugoslavenština, odnosno „regija“ – taj arkadijski prostor koji naseljavaju „naši narodi“ koji govore „našim jezicima“.

Proces „detuđmanizacije“, „dehrvatizacije“ i zamračenja Hrvatske simbolično završava objavom šest knjiga Tuđmanova arhiva. Hrvatska je prestala biti samo puka administrativna jedinica i zajednica poreznih obveznika i postala je domovina hrvatskom narodu i svim svojim državljanima, odnosno građanima. Time Hrvatska prestaje biti „slučajna država“, „apsurdna nacija“ i stanište „ustaških zmija“, odnosno neželjena i neperspektivna država kakvom je „detuđmanizatori“ ne samo opisuju, nego je, svjesno ili nesvjesno, takvom s pozicija vlasti i moći čine. Nesposobna politička elita formirana unutar maglovitih iluzija jugoslavenskih socijalističkih osamdesetih godina prošloga stoljeća teško se nosi s izazovima i zahtjevima današnjeg vremena unutar potpuno novog europskog konteksta.

Izlaz traže u sve žešćim i besmislenijim sukobima, stvarajući nove i produbljujući stare ideološke i svake druge podjele u društvu. Nedostatak vizije nadoknađuju povratkom u „svijetlu prošlost“ prepunu „boljeg života“, „demokracije“ i „antifašizma“, postavljajući takve društvene odnose u kojima će oni imati vlast i društvenu moć.

O Tuđmanu i njegovoj politici svakako treba govoriti i kritično, detektirati i analizirati pogreške i propuste, ali ne onako kako su to radili „detuđmanizatori“, izvan konteksta i na temelju selektivne građe i „svjedočenja“ (samo) njegovih političkih protivnika i osobnih neprijatelja. Ovom prigodom samo bih povukao paralelu između Tuđmanove politike i vrijednosti za koje se on zalagao te politike njegovih protivnika, odnosno „detuđmanizatora“.

Tuđmanova vizije Hrvatske temeljila se na zajedništvu domovinske i iseljene Hrvatske te Hrvata iz BiH i susjednih zemalja. Tuđman je Hrvatsku vidio kao „regionalnu silu“, a u Ustav je unio odredbu o zabrani: „…pokretanja postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku“.

Detuđmanizatori protive se bilo kakvom hrvatskom zajedništvu, a najviše onom s iseljenom Hrvatskom koju tradicionalno smatraju „neprijateljskom političkom emigracijom“. Jednako tako političkim protivnicima, pa i neprijateljima, drže Hrvate koji su ostali izvan granica avnojske Hrvatske, onih iz BiH, Boke i Srijema. Oni su prihvaćeni jedino kao eventualni suputnici u politici „detuđmanizacije“, odnosno suradnici na poslu „dehrvatizacije“ Hrvatske i njezinom protuustavnom uključivanju u „region“. Upravo je „region“ poželjan okvir za Hrvatsku kakvu je vide „detuđmanizatori“ – poželjno je „regionalno“, a ne hrvatsko zajedništvo, pa je važno učiniti sve kako Hrvatska ne bi ojačala i nadrasla „regionalni“ okvir, odnosno, ne daj, Bože, postala „regionalna sila“.

Tuđmanova vizija Hrvatske puna je optimizma i vjere, on vidi Hrvatsku kao srednjoeuropsku državu po svemu jednaku sa svojim susjedima Slovenijom, Italijom, Mađarskom; gospodarski, kulturno i politički povezanu s Austrijom i Njemačkom, ali i Sjedinjenim Američkim Državama. „Detuđmanizatori“ vide Hrvatsku u „regiji“, u zapadnom Balkanu zajedno sa Srbijom, Crnom Gorom, Makedonijom, Bosnom i Hercegovinom, Albanijom i Kosovom, baš onako kako taj prostor vide i one države koje su Hrvatskoj najnesklonije i koje su joj konstanto pravile probleme za vrijeme osamostaljenja, međunarodnog priznanja, oslobađanja teritorija, ulaska u NATO i Europsku uniju…

Tuđman je bio partizan i antifašist, ali mu to nije smetalo da bude demokrat i hrvatski rodoljub te da se suprotstavi jugoslavenskom boljševizmu i antihrvatstvu. „Detuđmanizatori“ najčešće nisu bili partizani, a „antifašizam“ su uglavnom prihvatili tek kao projugoslavensko/antihrvatsko boljševičko oružje za borbu protiv hrvatskog rodoljublja i diskreditaciju hrvatskog nacionalizma.

Tuđman je uz biste hrvatskih velikana u svome uredu zadržao i bistu Josipa Broza Tita kao odgovor na optužbe i napade na J. B. Tita koji su početkom devedesetih dolazili iz Beograda. Naime, J. B. Tito je u to vrijeme iz Srbije bio napadan zbog federalizma, odnosno konfederalnih elemenata koje je unio u Ustav SFRJ, a koji su olakšali Hrvatskoj put k osamostaljenju.

„Detuđmanizatori“ veličaju Josipa Broza Tita kao jugoslavenskog komunističkog vođu, doživotnog predsjednika SFRJ i simbol „bolje prošlosti“ te ga ističu kao suprotnost Tuđmanu. Jedno od prvih pitanja kojima „detuđmanizatori“ testiraju svoje sugovornike je „Tito ili Tuđman“, što u konačnici ne znači ništa drugo nego „Jugoslavija ili Hrvatska“, odnosno „Region ili Hrvatska“. Tuđmanov moto bio je: „Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što“, dok se „detuđmanizatori“ uglavnom drže formulacije: „Sve od Hrvatske, Hrvatsku nipošto“.

Proces „detuđmanizacije“ nije uspio, što otvara mogućnost hrvatskom narodu i svim građanima Republike Hrvatske da prihvate temeljne vrijednosti na kojima je Hrvatska osamostaljena, obranjena i oslobođena te da Republika Hrvatska postane prosperitetna demokratska država slobodnih i zadovoljnih građana. Što se tiče istine o prvome hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu i njegovoj politici, ona će se pisati na temelju gradiva iz njegova arhiva čije će korištenje biti osnovni test ozbiljnosti i vjerodostojnosti.

 

O autoru

Braniteljski

Portal Braniteljski.hr posvećen je i namijenjen svim braniteljima Domovinskog rata te onima koji žele naučiti nešto više o procesu koji je doveo do osamostaljenja i stvaranja neovisne Republike Hrvatske.