06252017Ned
AžuriranoPet, 29 Srp 2016 11am

banner kockice

19. listopada 1991.: svjedočanstvo vukovarskog dobrovoljca po dolasku u Zagreb

konvoj

Prenosimo tekst razgovora što ga je vukovarski dobrovoljac Aleksandar Fedorovsky vodio s novinarkom Omladinskog radija 101 u Zagrebu, 19. listopada 1991 godine u noćnim satima, odmah po dolasku prvog humanitarnog konvoja koji se s ranjenicima probio iz Vukovara. Razgovor je trajao deset minuta, a na vrpci nisu bila snimljena pitanja. Usprkos tome, njih je moguće rekonstruirati na osnovi odgovora. Cijeli razgovor objavljen je toga dana oko 21 sat, a tijekom večeri i noći je reprizirana snimka u eteri. Slijedećeg dana ujutro, nakon što se prijavilo već tristotinjak dragovoljaca, intervju s Fedorovskym, njegov svojevrsni apel, zabranjen je.

Dodatne napomene:

1. U tekstu se spominje Trnski. Misli se na Mladena Trnskog, novinara HTV-a, koji je kao pričuvni časnik u uniformi vodio krajem ljeta i početkom jeseni 91. redovitu televizijsku emisiju »Linija fronte« u kojoj je objašnjavao situaciju na ratištu.

2. 1991. godine Fedorovski je u intervjuu jedinicu iz sigurnosnih razloga nazvao „Stršljen“, no danas se može reći pravi naziv – „Osa“.

3. U razgovoru Fedorovsky dosljedno za Jugoslavensku narodnu armiju upotrebljava riječ „vandali“, ali ne kao vlastito ime, već kao oznaku značenja „barbari“, „zločinci“, „uništavači“.

Više o događaju možete pročitati u rubrici Na današnji dan.

Dobra večer! Ja sam Saša Fedorovsky. Jedan sam od dragovoljaca koji je bio u Vukovaru. Nažalost bio, zato što sam ranjen i vratio sam se konvojem u Zagreb. Onim famoznim konvojem koji je 14 — 15 sati išao po kiši.

Vandalska armija nas je „izvlačila“, podmetala tenkovske mine pod kotače. Ja sam jedan od onih koji je izvukao glavni zgoditak na lutriji, jer mu je određeno mjesto u konvoju, taj zgoditak je osigurao život. Oni koji su ostali su najvjerojatnije živi mrtvaci, nažalost, uz ovu politiku koja se vodi prema Vukovaru. Sramotna politika, prema tim ljudima koji su već toliko umorni. Nemaju popune.

A vandali svaki put dovedu nove vojnike. Kad dobiju po glavi, dovedu opet nove, a mi ostajemo uvijek isti, uvijek isti i uvijek se to ponavlja, val za valom napada. U svakom tom valu nažalost mi ginemo i ostaje nas sve manje, manje, manje. Vukovar treba i municije, treba ljude. Kad Vukovar padne, pao je veliki dio Hrvatske koji više nikad nećemo dobiti natrag. Ni Baranju. Vukovar je ključ. A Srbija mora dobiti batine da bi se vratila u svoje granice iz 1991. Inače se nikad neće vratiti.

Vukovar vam izgleda kao hrpa cigli nabacana na ulice. Tako četrdeset posto, a onih ostalih šezdeset posto su razrušene, polu razrušene kuće. Život Vukovara odvija se samo u podrumima, u skloništima i kada Vandali daju malo predaha, a to je stvarno malo, to je vrijeme koje njima odgovara. Ljudi izmile van jer moraju nakratko izaći iz podruma. Oni onda nenadano bace granate.  Prije su bacali po raznim lokacijama u gradu, a sad ide tepih. To jest na jedno mjesto po desetak granata, znači nema se šanse sakriti, nema šanse pobjeći od granate. Tu onda, civili najviše gube noge, ruke ...živote.

Svaka je lokacija svoj specifikum a na svakoj lokaciji, do sada smo, kao što znate, uspjeli odbaciti napade. Kako se držimo? Koliko dugo; to i nas interesira. Koliko dugo ćemo moći? Bilo je nekoliko puta vrlo kritično. Bilo je već tako da samo čudo te može spasiti. Čudo nas je i spašavalo. Do sada. Ili, je to naša hrabrost, da li je to Bog, zar je to slučajnost ? Vrlo je teško govoriti o tome. Uglavnom, mi smo ih uvijek vraćali uz njihove vrlo teške gubitke. Međutim, oni uvijek promijene tu jedinicu, vrate ju u Negoslavce ili u Šid, a dovedu nove koji još nemaju to iskustvo.

Onda oni srljaju, onda oni dobiju. A u svakom tom napadu je jedan, dva, pet, naših boraca manje. Sto ubijenih, što ranjenih — znači nesposobnih za borbu i sada je već vrlo teško te rupe popunjavati. I sada, ukoliko se ne uspije nove mobilizirati??!

Javnost misli da zna nešto o borbi — i ovi dečki koji hodaju Zagrebom u paradnim uniformama i misle da su jako lijepi i spremni. Oni uopće ne nalikuju na ratnike. Trebali bi pogledati kako izgledaju borci u Vukovaru. Ili gospodin Trnski, koji na televiziji paradira u svojim vojničkim čizmama. On uopće ne nalikuje na vojnika. Mislim, da to jako nakaradno izgleda ako gledate s naše strane. Jer vi nemate uniformu a borite se, a netko ima i uniformu i oružje koje ne upotrebljava, nego ga drži da bi pokazao svjetini kako on ima oružje. Kako je i on spreman dati nešto za svoju zemlju!

Oni tuku sa sto strana Vukovar i to ne štedeći. Stvarno! Mislim, na bolnicu je palo prekjučer navečer, znači noć prije tog transporta, najmanje petsto--šesto što raketa, što granata. U četrdeset pet minuta. I kad slušamo vijesti da je na neki grad palo deset granata, mislim, to je za nas kao da je netko ispričao dobar vic.

Pa ja mislim da sam vam rekao da ima toliko tih momaka koji nose kalašnjikove, koji imaju prsluke. Znate, u cijeloj mojoj jedinici koja se zove — nazvat ćemo Stršljen — da u cijeloj jedinici Stršljen ima samo jedan prsluk. I to ima, budući da je malen, čovjek koji nosi ručni bacač. On izlazi cijelim tijelom pred tenk da ga koliko-toliko zaštiti. To je jedini. A recimo »hrabri MUP-ovci« sjede u podrumima pod punom ratnom spremom. Svaki ima i kacigu i zaštitni prsluk i oprtače i nekoliko uniforma koje su uvijek svježe oprane, izglačane. A kad ih treba, nema ih. Nema ih. Ne možete ih istjerati iz podruma. Vi to možete vjerovati ili ne. Oni se čak ne ljute. Mi ih zovemo »hrabri MUP-ovci«, »hrabri MUP-ovci ne izlaze iz podruma« — oni se na to ne ljute. Oni vele, mi za osam tisuća nećemo poginuti. To je kao njihov posao. Recimo; to je jedan od morala.

Oni uopće ne nalikuju na ratnike. Trebali bi pogledati kako izgledaju borci u Vukovaru. Ili gospodin Trnski* koji na televiziji paradira u svojim vojničkim čizmama. On uopće ne nalikuje na vojnika. Mislim, to jako nakaradno izgleda ako gledate s one strane. Jer, ako vi nemate uniformu a borite se, a netko ima i uniformu i oružje koje ne upotrebljava, nego ga drži da bi pokazao svijetu kako on ima oružje, kako je on spreman dati nešto1 za svoju zemlju! Ja mislim da to ne stoji i mislim da svaki čovjek mora imati svoj osobni moral.

Ja apeliram na sve Zagrepčane, i ne samo Zagrepčane, na sve Hrvate. Cak i ne Hrvate, na sve žitelje, lojalne žitelje ove države da daju svoj dopri¬nos. Oni koji misle da se mogu boriti neka se prijave na Trg bana Jelačića u Vukovarski klub, telefon 272-787, gospodin Posavec Vladimir ili Vill Stjepan. Oni već nešto rade oko dobrovoljaca.

Ja bih molio, stvarno bih molio: u ime Vukovara, u ime te djece, u ime mojih suboraca, u ime tih očajnih, izobličenih ljudi koji sjede po podrumima i ne usude se izaći van. Molio bih Vas da se prijavite, da pomognete tom gradu. Jer gradu se može pomoći, samo treba malo hrabrosti.

A što se hrabrosti tiče, svi se mi bojimo. I ja sam se bojao kad je išao tenk na mene i bojao sam se kad je nadirala pješadija.

Ali svaki čovjek mora u sebi imati toliko snage da odbije napad straha… Priča je bilo dosta za sva vremena. Ne bi bilo dobro da se ponovi 1971. na koju smo jako gordi, a zapravo smo išli na Trg Republike dobivati batine!

Bili su prvi kad je trebalo

„Ne postoji dobar rat ili loš mir.” ~ Sun Tzu

Pratite nas na Facebooku

Najčitanije