Domovinski rat

Priče iz Vukovara: Psić

psiwwi

Uvijek sam jako volio pse i često se sjetim mog najpametnijeg psa s kojim sam živio 17 godina; pomislim katkad i na svog sadašnjeg psa, velikog dobermana kojeg držim u mom malom zagrebačkom stanu.

Čučim uz kuću na ničijoj zemlji, povremeno izvirim, ispalim kratak rafal i ponovo se sklonim. Sunčano poslijepodne, negdje s lijeve strane uz Ulicu dr. Mladena Stojanovića penje se tenk i tuče kuće. To je svakodnevni postupak, već pomalo postaje obred. Tenk, ili nekoliko tenkova, ili oklopni transporter, krenu iz Kaveza. Iza guzice mu je četnička pješadija i nastoje osvojiti nešto našeg položaja. Čim tenk nešto očisti, mi se moramo povući.

Postavljene mine ga nisu zaustavile ili ga ne možemo gađati ručnim bacačem (osom, zojom, ili nečim što je već taj dan bilo u jedinici). Pješadija se razmili po praznim kućama i baščama. Oprezno se kreće, uvijek u grupi, a mi ju nastojimo zaustaviti (odbiti, pobiti, razbiti). Jer kad nema iza sebe pješake, tenk je vrlo ranjiv i čim se pješadija povuče, odmah za njom odlazi tenk.

Na rastanku još jednom iz neposredne blizine granatama razara kuće. Točnije, gađa ono isto što je već uništavao, sad povlačeći se niz ulicu. Dovršava posao. Neka je kuća tvrdoglavih zidova pa je potrebno nekoliko puta proći ulicom gore-dolje (tenkovski korzo), a neka se sruši brzo. Međutim, za sve dane dok sam bio na tom dijelu Sajmišta, za tenkove je bilo »posla«. Čini se da ovaj put četnici nisu osobito poduzetni, tek oko mene i u mom pravcu nema suviše pucnjave.

Izvirim, moj kalašnjikov kratko zalaje, ponovo se zavučem za zid. Odjednom u moje krilo uskoči mali pas. Vrlo mlad i vrlo preplašen. Gura mi njuškicu pod košulju, cijelo tijelo mu se nervozno trese, šapicama i repićem se otiskuje o moje noge i najradije bi se zavukao pod moju košulju. Odlažem pušku (priznajem, idiotski potez jer su četnici u taj tren mogli doći kroz vrt) i počinjem ga milovati, tješiti, umirivati. Uvijek sam jako volio pse i često se sjetim mog najpametnijeg psa s kojim sam živio 17 godina; pomislim katkad i na svog sadašnjeg psa, velikog dobermana kojeg držim u mom malom zagrebačkom stanu.

Ovo je bio prekrasan mali psić, privinuo se uz mene i plače.

Plače baš kao uplašen čovjek. Nekako se smirio uz moje milovanje i toplinu, nisam više ni pucao da ga ne plašim, a onda su me zazvali moji borci. Valjalo se upustiti u čišćenje ničije zemlje jer napad je prestao. Kod nas se sve odvija brzo. Nagli napad, pa uspije li, onda dobro; ako smo mi jači, oni se povlače. Potom, vrlo brzo čišćenje terena, i ponovna uspostava prethodnog stanja. »Igralište« je spremno za novu utakmicu.

Nisam mogao s psom u naručju ići u čišćenje pa sam ga ostavio u dvorištu kuće uz koju sam čučao, zatvorio vrata i pokušao objasniti psu da me čeka. Čišćenje se taj dan odužilo i kad smo bili gotovi, morao sam moliti civile sa susjednog položaja da me odvedu natrag do te kuće. Ja se ipak tako dobro ne snalazim u tom njihovom kraju kojeg oni čuvaju i gdje znaju doslovno svaki kutak. Odveli me, ali psa više nije bilo. Tražio sam, zvao, zviždao, ali nisam ga našao.

Drugog dana još uvijek mi vrag nije dao mira Nagovorio sam Dadu pa smo obojica otišli u još jedno čišćenje do one kuće s nadom da možda ipak pronađem psa.
Dado nije tako lud za psima kao ja, no on voli druge vrste životinja. Htio je u Vukovaru otvoriti Zoo boutique. Prikupio je potrebne papire, izgradio betonske temelje, kupio građu, prikupio životinje, a onda je zaratilo.

Jedna granata je pogodila veliku volijeru gdje je držao ptice kojima je želio trgovati i sve pobila i do daljnjega ništa od posla. Nas smo dvojica češljali kuće (posao koji obično obavljaju petorica-šestorica) uzdajući se da je sad relativno mimo i da se u njih nije ušuljao ni jedan četnik, došli do tražene, ali psa nije bilo. Pokazalo se da je naš pokušaj sulud jer se nekoliko sati nakon našeg »češljanja« mimo te kuće uputio jedan civil (civil je samo oznaka za našeg borca koji nije u uniformi, a naoružan zajedno s nama čuva ovaj dio fronte) i tu poginuo od metka baš iz te kuće.

Danima nije bilo ni traga od mog psića i (već sam počeo o njemu misliti kao o mom) kad sam ga ugledao. Baš sam stražario, zaklonjen iza priručnog bunkera koji sam sam napravio, kad, evo on trčkara. Izjurio sam kao bez duše, odmah smo se prepoznali, ja sam nešto govorio, on šibao repićem. Sad ga nisam puštao i vratio sam se do bunkera.

Čim su me prvog dana poslali na stražu, samo stražarsko mjesto nije mi se svidjelo. Trebalo je nadgledati tri moguća pravca napada neprijatelja, a za jednog od ta tri trebalo je izvirivati prema Dalmatinskoj ulici; uz koju je neprijatelj mirno mogao tući iz svog ukopanog mitraljeza ispred Kaveza. Opasna ulica, niti stražar ima zaklon, a niti dobro vidi. Kako sam vrlo brzo uvidio da se u nas stvari rješavaju sporo, to sam odmah prionuo poslu. Lijepo sam ciglama obzidao cijeli kut kuće, a s vremenom su i drugi borci sve još malo osigurali pa smo imali sigurno zaklonište.

Unutra je bila bačva na kojoj se sjedilo, mali pult od dasaka (za noćne straže na njega sam poslagao bombe i dva električna upaljača protupješadijskih mina i tako čekao možebitni napad). Na pult sam se naslonio laktovima i zurio prema Kavezu. Odnijeli smo psa do Nade (Dadine punice kod koje smo obojica spavali). Ona ima lijepi ograđeni vrt s čvrstom ogradom kroz koju pas ne može pobjeći i to mi se mjesto činilo najsigurnijim. Uz tu ogradu su vezane i dvije male pričice, u biti beznačajne, ali koje mogu pokazati svakidašnjicu Vukovara. Naš auto smo Dado i ja uvijek parkirali iza otvorenih velikih vrtnih vrata tako da se ne gnjavimo prilikom brza odlaženja na liniju fronte.

Ta nam je otvorena vrata, kad bismo otišli na frontu (ili u normalno vrijeme ujutro nakon ustajanja ili još ranije ako bi pucnjava pokazala da je počeo jači napad), stalno zamjerao borac naše čete Drago. On je također stanovao u toj ulici, osjećao se za nju i za Nadu odgovoran, pa su ga smetala otvorena vrata. Kao, to olakšava četnicima do uđu u kuću. Stalno je prigovarao da mi izlažemo opasnosti njegovu susjedu. Nije koristilo što sam govorio da je ona ujedno moja rođakinja.

U jednom mirnijem dijelu dana pedantni Dado je išao oprati naš svakodnevni auto. Stara raga bez ijednog prozora, sva izgrebena od ludih vožnji nepostojećim ulicama. Oprati, to znači da je dodatno dovukao vodu s bunara (koji i nije bio u nekoj posebnoj blizini Nadine kuće), nakon što smo obojica dovukli svakodnevno potrebnu količinu. Potom, uobičajeni muški ritual. Krpica, spužvica, četka; trljanje, psovanje zbog neke nove ogrebotine, planiranje kako smoći novac za lakiranje. Gledao sam ga kako se muči, stenje i nisam ga razumio. Svakom njegovo veselje — ja sam pušio.

On je dodatno izlagao glavu tegleći tu vodu da bi mogao oprati auto. Ležim, odmaram se. Dado pere. I baš ga je lijepo ulickao. Istrljao, osušio krpom tako da je sav sjao. Tad je počeo jači napad, jedna je granata pogodila kuću, sjeli smo i odjurili na položaj. Auto je bio posut tankim slojem fine prašine, a do našeg štaba zaradili smo i koju novu ogrebotinu.

O autoru

Braniteljski

Portal Braniteljski.hr posvećen je i namijenjen svim braniteljima Domovinskog rata te onima koji žele naučiti nešto više o procesu koji je doveo do osamostaljenja i stvaranja neovisne Republike Hrvatske.