Povijest Povjesnice postrojbi

Povjesnica 9. gardijske brigade “Vukovi”

povijesnica 9. gardijske brigade
Napisao/la Braniteljski

01. studenog 1992. godine službeno je formirana 6. gardijska brigada, kasnije 9. gardijska brigada. Za zapovjednika je imenovan pukovnik Mirko Norac, dotadašnji zapovjednik 118. brigade HV. Osnovicu postrojbe činili su vojnici, dočasnici i časnici 118. i 133. brigade HV. Odmah po osnutku brigadu su čekale teške zadaće

01. studenog 1992. godine službeno je formirana 6. gardijska brigada, kasnije 9. gardijska brigada. Za zapovjednika je imenovan pukovnik Mirko Norac, dotadašnji zapovjednik 118. brigade HV.

Osnovicu postrojbe činili su vojnici, dočasnici i časnici 118. i 133. brigade HV. Odmah po osnutku brigadu su čekale teške zadaće, jer su tijekom zime 1992/93 četničke provokacije I napadi manjih razmjera bili dio svakodnevice. Usprkos slabim uvjetima života i rada (pomanjkanje opreme koje se tada osjetilo u svim postrojbama HV-a), 9.gbr. se odmah po osnutku predstavila kao respektabilna postrojba, na koju se Hrvatska može uvijek s pravom osloniti.

Formiranje postrojbi HV-a na području općine Gospić

Ratna uvertira na području Like, koju su četnici pomno pripremali, nije se razlikovala od njihovih zlodjela kojima su bili obilježeni ljetni dani 1991. godine: upadi u hrvatska sela, nevine žrtve, prepoznatljiva ikonografija njihovih skupova, mržnja prema svemu što je hrvatsko, i si.

Kada su 05. kolovoza 1991. godine bez ikakvog povoda iz Lovinca odveli 5 civila i nakon zlostavljanja ih streljali, i najvećim je optimistima postalo jasno da nikakva tzv. JNA, niti Jugoslavija, neće spriječiti rat I agresiju na Hrvatsku. Obrazloženje za ovo kao i ostala zlodjela počinjena tih dana po cijeloj Hrvatskoj, beogradski su mediji pripisali navodnoj bojazni Srba od genocidnih Hrvata. Čak niti podatak da je jedna od lovinačkih žrtava bila stanja od 70 godina, nije bio dovoljno jasan pokazatelj da su Srbi u Hrvatskoj prešli granice razuma.

Plan četnika bio je vrlo jasan I jednostavan: slomi li se kralježnica Hrvatske – Lika, lako će biti zauzeti Dalmaciju, i sjevernije do Rijeke. Nakon podjele oružja u pravoslavnim selima općine Gospić, valjalo je samo čekati povoljan trenutak i prema planu, zauzeti Liku za 3 dana.

Koliko se otišlo daleko u planiranju govori podatak da su četnici već bili odredili policajce, predsjednike općina, direktore. Da bi se spriječio takav tijek planiranih događaja, od strane vrhovništva RH dolazi zapovijed da se formiraju oružane postrojbe od dragovoljaca. Tako se 25. kolovoza 1991. godine na tržnici pokraj Gospića okuplja mnoštvo Hrvata, da pozdravi pripadnike 25. satnije koji su se tada prvi put službeno postrojili.

Po prvi put u novijoj hrvatskoj povijesti stvara se Hrvatska vojska. Iako bez oznaka, bez odora, sa manjom količinom lakog pješačkog naoružanja, 25. satnija postaje stup stvaranja HV-a na području Gospića. Treba napomenuti da su tadašnji zapovjednici mahom danas visoki časnici HV-a, koji su se dokazali tijekom domovinskog rata.

Satnija ima prvi veći okršaj s neprijateljem 28. kolovoza 1991. godine kada na Perušić padaju prve mine i kreće preko Ličkog Osika prvi topničko – pješački napad koji je uspješno odbijen.

Nakon toga uspjeha, kod neprijatelja je stvorena velika pomutnja, tako da su po njihovim pričama protiv sebe imali tisuće specijalaca, konvoje oružja i slično. Ove su dezinformacije svakako koristile mladoj Hrvatskoj vojsci, međutim iste je trebalo materijalno potkrijepiti, tako da bi bile uvjerljivije. Izrađuje se prvi minobacač u Perušiću, ali su mine bile prevelike, pa su se smanjivale na tokarskom stroju za 2 mm. Iako su prva ispaljivanja bila neprecizna, imala su jak psihološki učinak na neprijatelja.

Poslije toga, neprijatelj namjerava slomiti ovaj dio Hrvatske, te padaju prve mine na Gospić. Sva ta događanja jasno su ukazivala na vrijeme koje dolazi: poginuli, ranjeni, kuće u plamenu, raskopane ulice. U vrijeme kada je malobrojnoj policiji i slabo naoružanoj 25. satniji bilo najteže, u Gospić, pomalo otpisani grad, stižu prve skupine dragovoljaca iz ostalih dijelova RH – Senjani, Riječani, skupine iz ratom nezahvaćenih područja koji su shvatili da se Hrvatska brani i u Gospiću. Među njima bili su: današnji general-bojnik Mirko Norac, Šmuk, braća Orešković, Tomislav Merčep, Filipović, Miro Laco, Davor i Branko Škara, i drugi kojima nisu trebali mobilizacijski pozivi.

Već 02. rujna 1991. godine formiran je operativni stožer za Liku, a od svih pridošlih i postojećih postrojbi 04. rujna formira se 118. brigada HV. Koliko je ova postrojba bila važna u vojnom, toliko je značila pučanstvu i u psihološkom smislu.

U vrijeme kad se u Bilaj (mjesto udaljeno od Gospića 2 km u smjeru Gračaca) nije moglo gotovo nikako doći, nazočnost vojnika 118. brigade bila je jamac da Gospić, Perušić i okolna mjesta ne mogu i neće pasti.

Prvim zapovijednikom 118. brigade imenovan je tada 24-godišnji Mirko Norac, koji na toj dužnosti ostaje do osnutka 6. gbr., odnosno 9. gbr.

Pripadnici i zapovjedništvo 118. brigade rano je shvatilo da se sa tzv. JNA nema što pregovarati, pa se donosi odluka o zauzimanju vojarni radi opskrbe naoružanjem, a ujedno se otklanja opasnost od napada sa dvije strane na Gospić.

Prva je “pala” vojarna u Perušiću 14.09.1991. godine, potom Podoštra i Pazariška, a onda i najveća vojarna u centru grada koja je najviše ugrožavala Gospić.

Dani koji su dolazili bili su najteži: otvoreni pješadijski napadi iz Jasikovca, silovite borbe na Alarovom brdu. Neprekidni napadi su odbijeni uz velike gubitke na strani neprijatelja, te su stvoreni uvjeti za oslobađanje žitelja Bilaja iz četničkog obruča.

“Bogorodičina Palanka”, kako se po četničkom vojvodi Šešelju trebao zvati Gospić i koji se po njihovim zamislima trebao nalaziti u Velikoj Srbiji, uspio se obraniti, a četnike protjerati na pozicije koje se nisu mijenjale do akcije “Medački džep”.

Potpisivanjem ‘Sarajevskog primirja”rat se smirio, stigle su “plave kacige”, ali su bile neučinkovite. Vrhovništvo RH je uvidjelo da se bez vojnih akcija neće osloboditi teritorij RH, pa je tijekom 1992. godine odlučeno da se formiraju profesionalne postrojbe HV koje će biti okosnica obrane i napadnih djelovanja HV.

Tijekom rujna 1992. godine počinje priprema ustroja 6. gardijske brigade – “Vukovi”, koja se službeno formira dana 01.11.1992. god., po zapovijedi ministra obrane RH. Zapovjednik postaje pukovnik Mirko Norac, a njegov zamjenik Milan Čanić – Bićo.

Brigada je od osnivanja stalno na prvoj crti bojišnice, dugoj gotovo 50 km, zajedno s pričuvnim postrojbama, 118. i 133. brigadom HV.

Prvo veće iskušenje brigada je imala u operaciji “Maslenica” u siječnju 1993. godine. Bez gubitaka, u kratkom vremenskom roku, ovladava područjem Rovanjska – Jesenice i Tulovim gredama. Za uspjehe u toj akciji brigada je pohvaljena od generala-zbora Janka Bobetka.

Po povratku u Gospić brigada nastavlja sa usavršavanjem i pripremanjem za ono što je uslijedilo u operaciji “Medački džep” kada je otklonjena izravna opasnost za Gospić i okolinu od stalnih četničkih napada iz smjera Divosela. Brigada je kao nositelj glavnog udara, sa pridodanim postrojbama na bokovima – 133. dp i SJP MUP-a, uspjela u svega 24 sata, dana 09.09.1993. godine ovladati prostorom Divosela, te dijelom pod Velebitom do područja Medka. Iako se brigada morala povući iz tog dijela na osnovi sporazuma sa UN-om, taj prostor do “Oluje” više nije predstavljao izravnu opasnost za Gospić i okolicu.

Nakon uspješno izvršene zadaće brigada se vraća stalnim zadaćama do proljeća 1994. godine, kada četnici iz smjera Ljubova ovladavaju kotom “Repetitor” koju su do tada branile postrojbe 150. dp iz Zagreba. Po dobivenoj zadaći 9. gbr. prelazi u silovit protuudar, u borbama koje su trajale oko 6 sati uspijeva odbaciti neprijatelja na njegove polazne položaje, na noseći mu velike gubitke u ljudstvu I tehnici. Neprijateljske snage su bile doslovno razbacane, ali se dalje nije išlo jer je zapovijed bila da se na dostignutu crtu postave promatrači UN-a sa zadaćom razdvajanja zaraćenih strana, međutim kasnije se shvatilo da isti pokušavaju utvrditi granicu tzv. Krajine.

Tijekom ožujka 1995. godine u 9. gbr priključuje se tadašnja 84. gardijska bojna – “Termiti”, koja postaje 2.pb 9. gbr. Isti su u tom trenutku držali položaje na Velebitu, do sudjelovanja u operaciji “Ljeto-95” t/jekom srpnja 1995. godine. U toj akciji su se iskazali uništivši oklopnu postrojbu neprijatelja, nanoseći velike gubitke u ljudstvu i tehnici.

Tijekom operacije “Oluja”9. gbr. glavninom snaga djeluje na 2. pravcu: smjerom Perušička Kosa -Ljubovo – Bunić – Podlapača – Udbina – Donji Lapac -granica sa BiH, dok 2.pb djeluje na pravcu Velebit -Gračac – Srb – granica sa BiH.

Tijekom izvršavanja te zadaće pripadnici postrojbe pred sobom su imali izuzetno težak zadatak, jer je neprijatelj snažno utvrdio područje Ljubova bunkerima i minama.

Uz sve to, njihova obrana je pukla već prvog dana naših napada. Stvorili smo preduvjet za daljnje napredovanje koje smo okončali 07.08.1995. godine, izlaskom na granicu sa BiH kod Donjeg Lapca.

Po povratku sa bojnih djelovanja do danas, brigada se stalno usavršava, te je uvijek spremna izvršiti pred nju postavljene zadaće.

Na putu stvaranja RH, kroz našu postrojbu prošlo je oko 8000 pripadnika. Najvrijednije što su mogli položiti za svoju domovinu, svoje živote, dalo je 56 pripadnika, a oko 150 ih je ranjeno. Naša je trajna zadaća da skrbimo o njihovim obiteljima i našim ranjenicima.

Mi koji smo ostali iza njih spremni smo po potrebi učiniti isto, ukoliko za to bude potrebe.

“PRIMUSINTER PARES!”

RATNI PUT

9. gardijska brigada – “Vukovi” ustrojena je iz postrojbi koje su tijekom 1991. -1992. godine branile Liku i zaustavile neprijateljsko nadiranje prema središtu Hrvatske. To su bile 118. i 133. brigada HV i dio gardista iz ostalih dijelova RH.

Brigada je službeno utemeljena 01. studenog 1992. godine, kao 6. gardijska brigada. Prvi zapovjednik bio je general-bojnik Mirko Norac, današnji zapovijednik II. ZP OS RH Đakovo.

Nedugo po osnutku brigadu su čekale teške zadaće. Zapravo, tri mjeseca po formiranju postrojbe uslijedila je akcija “Maslenica”, gdje je 9. gardijska brigada svojim uspješnim djelovanjem na pravcu Rovanjska – Jesenice – Tulove Grede, slomila otpor neprijatelja u rekordnom vremenu, što je najznačajnije bez gubitaka, ali nanoseći velike gubitke neprijatelju u ljudstvu i tehnici. Neprijatelj se uvjerio da mu se na ovom prostoru suprotstavila respektabilna vojna sila, koju više nije smio podcijenit. Za uspješno obavljenu zadaću tijekom akcije “Maslenica” general-zbora Janko Bobetko posebno pohvaljuje OKB 9.gbr., kao i cijelu brigadu na čelu sa zapovjednikom.

Po povratku u Liku, brigadu očekuju svakodnevni sukobi sa četnicima na crti bojišnice od Otočca do Gospića duge gotovo 50 km. Od skupine dragovoljaca

9.gbr. narasta u modernu postrojbu osposobljenu za Izvršavanje najsloženijih zadaća.

To se ubrzo pokazalo u akciji “Medački džep” 09.09.1993. godine, kada je u svega nekoliko sati skršen otpor četnika u potezu od s.Divosela do s.Medka, dubine oko 7 km. 9.gbr. u ovoj akciji bila je nositelj glavnog udara uz pomoć 133. brigade HV i SJP MUP-a. Osim vojnog značaja, akcija “Medački džep” imala je psihološki utjecaj u tzv. Krajini koja se poslije toga više nije mogla oporaviti.

Novo bojno djelovanje za postrojbu uslijedilo je 05. ožujka 1994. godine kada su četnici napali i zauzeli dominantnu kotu zvanu Repetitor na planinskom masivu Ljubovo i time otvorili mogućnost za daljnje napredovanje Ličkim poljem. Tada je u pomoć pričuvnim brigadama, koje su osiguravale crtu bojišnice, upućena 9.gbr. Poslije silovite bitke, zbog velikih gubitaka neprijatelj je bio prisiljen napustili zauzeto područje.
Po zapovijedi Ministra obrane gospodina Gojka Šuška, 84. gardijska bojna – “Termiti”, 09. ožujka 1995.g. prelazi u ustrojbenu strukturu 9.gbr., te preuzima naziv 2.pb 9.gbr. Ova postrojba drži crtu obrane na Velebitu, a 25.07.1995. godine sudjeluje u operaciji “Ljeto-95” za koju dobiva pismenu pohvalu od Vrhovnika OS RH i Načelnika GS OS RH.

Najveći ispit 9.gbr. bila je akcija “Oluja”, sa zadaćom zauzimanja strateški važnog položaja Ljubovo i daljnje napredovanje prema državnoj granici. Zauzeti Ljubovo značilo je slomiti tzv. Krajinu, taj masiv bio je okosnica neprijatelja i simbol njihove državnosti. Iako je naišla na jak otpor neprijatelja, 9.gbr. je uspjela ovladati Ljubovom, izbiti na komunikaciju Lički Osik -Bunić, te ostvariti daljnje napredovanje preko Bunića i Udbine ka državnoj granici. Istovremeno, složen pravac bojnog djelovanja imala je 2.pb 9.gbr koja je po ovladavanju neprijateljskih položaja na Velebitu izmještena na području Gračaca, gdje je nastavila bojna djelovanja preko Srba u pravcu državne granice sa BiH.

Nakon akcije “Oluja”postrojbe 9.gbr. dobivaju zadaće na osiguranju državne granice na samom jugu RH.

Tijekom njenog postojanja kroz postrojbu je prošlo oko 8000 pripadnika. Nažalost, 56 pripadnika položilo je svoj život na oltar Domovine, a preko 150 je ranjeno.

9.gbr. ne treba pisca povijesti, njezini su je pripadnici sami pisali, u nju su utkali sami sebe i time dokazali da im je mjesto među najboljima.

PRIMUS INTER PARES!