Dobro je znati

Potpuno skinuta Abdićeva maska

fikret
Napisao/la Braniteljski

Nakon uspješno odrađenih (povezanih) operacija „Tigar-Sloboda ’94“ nastavljaju se borbena djelovanja s ostacima Fikretove vojske te Srpskom vojskom Krajine (SVK) i Vojskom Srpske Republike Bosne i Hercegovine (VSK) sa svim paravojnim postrojbama. 

Nakon uspješno odrađenih (povezanih) operacija „Tigar-Sloboda ’94“, kojom je 5. korpus ARBiH uspio osvojiti glavno uporište Fikretove tvorevine – Veliku Kladušu, 21. kolovoza 1994. godine, nastavit će se borbena djelovanja s ostacima Fikretove vojske te Srpskom vojskom Krajine (SVK) i Vojskom Srpske Republike Bosne i Hercegovine (VSK) sa svim paravojnim postrojbama. 

Od 13. do 20. studenog 1994. godine 5. korpus imat će žestoke borbe s navedenim vojskama jer je agresor iz RSK s ostacima Narodne odbrane Autonomne Pokrajine Zapadne Bosne (NO APZB) angažirao svoje snage i sredstva podrške na bihaćkom pravcu od Lohovskih brda pa do Tržačkih Raštela. Time je otvorio novi front na kladuškom dijelu ratišta, čiji je cilj bio zauzimanje što više teritorija općine Velika Kladuša i dijela općine Cazin, a uz to i privlačenje te vezivanje što jačih protivničkih snaga na tom dijelu ratišta. Također, cilj je bilo razvlačenje i slabljenje snaga koje su trebale braniti Bihać kao ključnu točku.

Na kladuškom pravcu djelovale su združene snage Martića i Abdića koje su bile nadomak grada. Željeli su preuzeti Veliku Kladušu, potom Bihać. Glavni zapovjednik ARBiH Rasim Delić 14. prosinca 1994. godine izjavljuje:

„Napadi na bihaćku regiju, na zonu odgovornosti Petog korpusa, oslikavaju ukupne karakteristike agresije na BiH s nekoliko aspekata. Prvo, srpsko-crnogorski agresor koristi sve raspoložive potencijale iz bivše Jugoslavije. Drugo, koristi sva nedozvoljena sredstva. Treće, uočljiva su sva negativna držanja međunarodne zajednice. Četvrto, pale su sve maske. Dakle, nakon gubljenja niza teritorija, ofanziva na Bihać trebala je biti odgovor na sve to; da se postigne neki vojnički uspjeh i „ohladi“ rukovodstvo u Sarajevu. Usput, da se iznude neprihvatljiva politička rješenja za BiH. Uz, vjerojatno, mig međunarodnih faktora, angažirani je krenuo na Bihać. Glavna podrška stigla je iz Velike Britanije i Francuske, kazuju obavještajni podaci. Ovo je prva ofanziva za koju je korišteno ljudstvo iz Hrvatske, od Vukovara do Benkovca, iz svih korpusa. Tu se krši više rezolucija UN-a, agresija se vrši s okupiranog hrvatskog teritorija, s UNPA-zona u kojima uopće ne bi smjelo biti vojnika, kamoli artiljerije i avijacije. Mi na to upozoravamo duže od godinu dana, šaljući na desetine dopisa i protesta UNPROFOR-u za BiH. Nikada nam na to nije odgovoreno. Ukupna logistička podrška stiže iz tzv. Jugoslavije. Imam informacije da do prije mjesec dana ovdje nije bilo goriva i da su bili „tanki“ s municijom, posebno artiljerijskom. Odjednom imaju sve; dovoze brojne tenkove, avione, helikoptere, vozila, dovoze ljudstvo; sve uz blagoslov UNPROFOR-a. On sam dovozio je gorivo, istovremeno opstruirajući dovoz hrane i lijekova za narod Bihaćke krajine. U važnom je momentu artiljerijom naoružani Francuski bataljon napustio regiju, a zamijenio ga je nenaoružani Bangladeški bataljon. Za izvještavanje s terena lično stiže Roseov čovjek, pukovnik Lemije, čovjek koji je svojim lažnim izvještajima medijski pomagao krahu Srebrenice i Goražda. On laže kako nema napada iz Hrvatske, stvara iluziju mira. Isti scenario kao u Goraždu, ali drastičniji.“

Ovom se izjavom itekako pokazuje stav međunarodne zajednice prema ratu u BiH, a uz to se Srbima dopušta korištenje nedozvoljenih sredstva te upadi iz okupirane RH. Vojska RSK i Narodna odbrana zauzimaju Veliku Kladušu 17. prosinca 1994. godine te nastavljaju vojna djelovanja prema položajima 5. korpusa u dijelovima velikokladuške općine. Alija Izetbegović 21. prosinca 1994. godine o padu Velike Kladuše u kuvajtskom listu El Mushtama konstatira:

„Kladušu smo nakon 45 dana teških borbi morali napustiti jer je napadana iz svih pravaca, posebno iz pravca Hrvatske, čija je granica udaljena svega 10 kilometara. Front je time nešto skraćen i sada je stabiliziran. Srpski napadači krenuli su 1. novembra velikim snagama na Bihać i govorili su da će uništiti naš 5. korpus za pet dana. Danas je 50. dan kako bitka traje, a oni ništa bitno nisu postigli. Sav narod uključio se u odbranu. Vjerujem da su najteži dani prošli i da ćemo se mi tamo, s Božjom pomoći, održati.“

U ovim trenucima dolazila je ogromna pomoć iz Zagreba, odakle su helikopterima dopremani oružje i hrana, a također su švercom pristizale ogromne količine robe. Nakon grčevite bitke dogovoren je sveobuhvatni prekid vatre.

 

SVEOBUHVATNI DOGOVOR O PREKIDU VATRE (prijepis)

Dolje potpisani predstavnici pristaju na sljedeće:

1. Garantirani prekid vatre duž svih linija sukoba koji stupa na snagu 24. 12. 1994. godine u 12:00. Opšti prekid vatre određen na početni period od 7 dana i 4 mjeseca, uz mogućnost obnavljanja prema dogovoru snaga.

2. Ako ijedna strana prekrši uslove ovog dogovora i ako se takvo kršenje potvrdi, UNPROFOR će o ovom kršenju smjesta obavijestiti SB preko generalnog sekretara UN-a. Strane će biti odgovorne za izvještavanje o bilo kakvim kršenjima jedne prema drugim i prema UNPROFORU. UNPROFOR će procijeniti tvrdnje o kršenjima, probati da ih razriješi tamo gdje je to moguće i javno objaviti rezultate svojih procjena.

3. Strane bi trebale omogućiti prolaz UNPROFOR-u, humanitarnim konvojima i timovima raspoređenim na zadacima nadgledanja prekida vatre u skladu s točkama ovog ugovora i postojećim procedurama. Strane se obavezuju na potpuno poštivanje sigurnosti i bezbjednosti UNPROFORA, humanitarnog i ostalog osoblja.

4. Strane se obavezuju da će štititi ljudska prava osoba nastanjenih na teritorijima pod njihovom kontrolom u skladu s međunarodnim standardima, kako bi se osiguralo poštovanje međunarodnog prava. Svi ljudi, bez obzira na dob, spol ili etničko porijeklo, imat će pravo da žive na mjestima po svom izboru. Situacija u pogledu ljudskih prava u svim područjima bit će međunarodno nadzirana.

5. Pregovori usmjereni na postizanje dogovora o sveobuhvatnom prekidu neprijateljstava na period ne kraći od 4 mjeseca nastavit će se odmah kada se ovaj dogovor pokaže uspješnim, s namjerom zaključivanja dogovora o prestanku neprijateljstava do 1. 1. 1995. godine. Tijekom pregovora, komandanti strana u sukobu će se sresti pod nadzorom UNPROFOR-a kako bi se odredili vojni dogovori o primjeni prekida svih borbenih dejstava duž svih linija sukoba.

23. decembar 1994. godine.
Alija Izetbegović
Radovan Karadžić

Press služba V. korpusa (pismo koje je dostavljeno ambasadorima i klubovima u zapadnoj Europi) navodi: „Budući da su informacije s područja bihaćke regije iz izvora UNPROFOR-a strogo cenzurirane, nametnula se potreba da vas, dragi naši, detaljno upoznamo sa zbivanjima na velikokladuškom prostoru te nastavku agresije na ovaj dio BiH. Peti korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine, kao što je poznato, oslobodio je Veliku Kladušu 21. 8. 1994. godine, bez žrtava i materijalnih razaranja. Rezultat je to dobro isplanirane operacije u kojoj je neprijatelju bila ostavljena mogućnost predaje i korektnog rješenja našeg međusobnog sukoba. No, četnički planovi bili su drugačiji. Stoga Abdićeva policija na silu tjera stanovništvo iz Velike Kladuše, koje potom četnici zatvaraju u logore u Batnogi i na Turnju. Kad je vojno poražen, Abdić, Vlada BiH i Predsjedništvo naše zemlje pokušavaju svim silama vratiti stanovništvo njihovim kućama.

Predsjedništvo Republike BiH donijelo je uredbu po kojoj se garantira:
– neograničena amnestija za sve one koji se vrate svojim kućama,
– potpuna osobna i materijalna sigurnost povratnika,
– niko od povratnika ne bi bio mobiliziran u Armiju R BiH do kraja rata,
– dozvoljen je ulazak civilne policije UN-a u Veliku Kladušu radi sigurnosti povratnika,
– ponuđeno je da delegacije povratnika dođu u svoja mjesta i uvjere se u iskrene namjere Vlade i Predsjedništva Republike BiH.

Sve do 16. novembra 1994. godine ovi su prijedlozi bili aktualni, mada je bilo jasno, što su prenijeli predstavnici UNHCR-a, MK CK i vojnih promatrača, da Fikret Abdić energično odbija sve prijedloge.
Kada su Kladuščani na Turnju izrazili želju da se vrate, Abdićevi ekstremisti napali su djelatnike UNHCR-a, srušili njihova vozila, a njih pritvorili.

Fikret Abdić spremao se na novi rat po naređenju kninskih četnika. Kada je uvidio da samo ratom može ostati lider i manipulirati masom, Fikret Abdić, prevarom mobiliše izbjeglice i upućuje ih na četničke poligone u Slunju, Maljevcu i Petrinji. Tada su formirane četiri brigade tzv. Narodne odbrane sa zadatkom da oslobađaju „Zapadnu Bosnu“.

Za komandante Abdić formalno postavlja već osvjedočene zločince kao što su Šerif Mustedanagić, Izet Latić, Asim Bašagić-Zenga, Ibrahim Đedović, Zumret Brkić i Dževad Kostić, dok je vrhovna komanda bila povjerena za debele pare četniku Nikoli Radiću-Kopcu.

Napad na Veliku Kladušu započeo je u zoru 16. novembra 1994. godine svim raspoloživim oruđima iz tzv. SAO Krajine. Četnici su rukovodili i dalje rukovode svim operacijama po sistemu, na najteže se zadatke šalju Abdićevi muslimani i kad osvoje kotu, na nju se penju četnici. Oni otvoreno govore: „Gdje naša čizma učepi, to je Srbija.“

Četnici su Abdićevu tzv. Narodnu odbranu upućivali na najteža ratišta na području Bihaćkog okruga. Abdićevi muslimani napadali su hrvatska naselja oko Bihaća (Skočaj, Zavalje, Vedro Polje, Žegar). Ratovali su na Grabežu i Bosanskoj Krupi, zatim na Bugaru i oko Velike Kladuše. Na taj način, četnici su malim snagama, ali razornom artiljerijom, preko Abdića nastojali ostvariti radikalan cilj – presijecanje bihaćke regije na potezu Bihaćka Krupa-Perna-Stijena-Osredak-Bugar. Više od dva mjeseca traju žestoki okršaji oko Velike Kladuše. Taj grad i njegov narod sada je definitivno uništio Fikret Abdić nerazumnom politikom, a kasnije otvorenim sadejstvom s četničkim snagama. Sam grad je u ruševinama. Izgorjela su pojedina stambena naselja, oštećeni su ili uništeni vitalni objekti i funkcije, a do sada je ubijeno preko 180 ljudi, među kojima i devetero djece.

Sada Fikret Abdić pokušava rušiti Federaciju BiH, naravno, uz pomoć četnika. Za tu svrhu potreban mu je novac, stoga šalje svoje ljude s instrukcijama po zemljama zapadne Evrope, da skupljaju novac. Znajte, to je nečasan posao i svaka marka upućena Abdiću znači novi metak u leđa našem narodu. Od Abdićeva sna o maloj državici ostalo je trenutno samo zgarište zvano „grad-država“. Od 30 hiljada ljudi, koje je on natjerao u egzodus među četnike, jedna trećina više nije među živima. Puna su groblja oko Cetingrada (parcela oko 4 dunuma, u Ponikvama, na Dubravama i Drmeljevu).
Samo u zadnjim borbama oko Velike Kladuše (29. i 30. januara) izginulo je najmanje 90 autonomaša i 15-ak četnika. Naše snage sada su sasvim blizu Velike Kladuše. Teško je predvidjeti daljnji razvoj događaja, ali jedno je sigurno – Velika Kladuša bila je i ostaće bosanskohercegovački grad!

Uz maksuz selam, upućujemo Vam najiskrenije želje da predstojeće ramazanske mubarek dane provedete u blagostanju i molitvi za BiH.

Za slobodnu Republiku Bosnu i Hercegovinu!

 

Foto: youtube.com