Ukupno je predano 35 mrtvih tijela (28 muškaraca i 7 žena), međutim, nakon oslobođenja u Škabrnji, 26. i 27. studenog, predano je još 16 tijela (9 iz Škabrnje i 7 iz Nadina), a patološki nalazi…
Već više od 20 godina u mjesecu studenom obilježavamo dvije velike žrtve Domovinskog rata. S jedne strane, na istočnoj crti obrane – Vukovar, a s druge, pitomo mjesto u zaleđu Zadra – Škabrnju. Bitke za ta dva hrvatska mjesta vodile su se paralelno, a u oba slučaja 18. studenog 1991. god. ugasila se svaka nada o mogućem zaustavljanju srpskih napada na ta mjesta.
Nakon tromjesečne opsade Vukovar je tragično pao, a time je ujedno započela i jedna od najvećih kalvarija hrvatskog naroda u njegovoj suvremenoj povijesti. Grad heroj, simbol stradanja i razaranja, grad izgubljenih života, narušenih mladosti i ukradenih djetinjstava otad pa nadalje živi više u srcima i svijesti vlastitih ljudi nego što to radi doslovno. Već dvadesetak godina, na dan pada Grada, dugačke kolone ljudi iz svih krajeva Hrvatske, kao i hrvatski državni vrh, iskazuju počast vukovarskim žrtvama, a osobito onim ubijenim na Ovčari. Uistinu, Vukovar stoji na braniku Hrvatske.
Na isti datum, 18. studenog 1991. god., hrvatsko je tlo koljenima poljubila i ništa manje važna Škabrnja, na koju je, dan prije napada, iz Benkovca (u pravcu Zemunika) krenula kolona od 8 tenkova i 4 oklopna transportera. Nakon kombiniranog artiljerijsko-tenkovskog i pješadijskog napada iz tri pravca (dva pravca napada iz Zemunika Donjeg i jedan iz Biljana Donjih), u Škabrnju je ušla brojna pješadija, dok su narod i jedinice oružanih snaga Hrvatske bili prisiljeni na iseljavanje i povlačenje na položaje povoljnije za obranu.
Neposredno prije napada iz Škabrnje je odvedeno 15 osoba hrvatske nacionalnosti, dok su se ostali (većinom žena i djeca) smjestili u tri velika podruma. U grupama se, na tri središnje lokacije u selu, nalazilo po 40-ak osoba, uglavnom žene i djece, a nakon samo dva i pol sata bili su odvedeni u Benkovac, potom u Pristeg i na kraju u Zadar. Dok su dvije grupe stigle na odredište, trećoj se izgubio svaki trag i odvedeni su u nepoznato.
Muškarci, neke žene i starci, bili su ubijeni, a život je izgubilo i nekoliko djece. Sljedećeg dana, 19. studenog, agresori su izvršili pješadijski prodor iz Škabrnje u Nadin, a konačnih, službenih podataka o stradanjima nije bilo sve do 23. studenog. Iako je tijekom pregovora JNA dopustila ulazak određenim ovlaštenim osobama i predstavnicima Međunarodnog crvenog križa u Škabrnju i Nadin, konačna predaja izmasakriranih tijela i ubijenih žitelja dogodila se tek na Mustapanu 23. studenog 1991. god.
Ukupno je predano 35 mrtvih tijela (28 muškaraca i 7 žena), međutim, nakon oslobođenja u Škabrnji, 26. i 27. studenog, predano je još 16 tijela (9 iz Škabrnje i 7 iz Nadina), a patološki nalazi pokazali su kako su samo tri osobe poginule u trajanju borbi, dok su ostali bili hladnokrvno ubijeni, najviše iz neposredne blizine. Inače, Škabrnja je za vrijeme Domovinskog rata padala čak tri puta.
Najprije je oslobođena u akciji Maslenica, nakon koje ju je čuvalo tek nekoliko pripadnika oružanih snaga HV-a, a zatim i Otočki bataljun, koji ju je kasnije ponovno i izgubio uslijed minobacačke paljbe i pogibelji zapovjednika satnije. Do promjene situacije u Škabrnji došlo je i dolaskom 9. bojne HOS-a te njenog zapovjednika Marka Skeje. Tada se Škabrnja na punih 45 dana ponovno našla u hrvatskim rukama, međutim, samo 5 dana nakon smjene umornih vojnika 9. bojne, po treći put je pala u ruke agresora. Škabrnja je konačno oslobođena tek 5. kolovoza 1995. god. akcijom Oluja.
Dok si neki postavljaju pitanje je li, i ako jest, zašto je Škrabrnja svih ovih godina živjela u sjeni Vukovara, osobno se to nikada ne bih usudila upitati, strahujući da svakom daljnjom problematizacijom te teme slučajno ne umanjim vrijednost vukovarske žrtve. Osobno držim kako Domovinski rat nije ostavio iza sebe samo jedan grad heroj, nego, uistinu, mnoštvo njih i da je život, uzet jedan ili uzeto njih sto, život, i da kao takav, nema cijenu. I dok se danas nalazite u nezavidnoj situaciji, sjetite se da niste jedini. Ne gledajte zasebno, gledajte paralelno. Ne gledajte Vukovar pa Škabrnju. Gledajte i Vukovar i Škabrnju. Gledajte ih zajedno! Jer ipak je taj 18. studeni povezao dva kraja jedne zemlje, kako u dubokoj boli, tako i u najvećoj zapovijedi ljubavi – dati život za drugoga!
