Priče ratnika

Neven Mikulandra, pripadnik specijalne policije Jastrebovi: “Kada smo imali jedinstvo, mogli smo sve”

nm2
Napisao/la Braniteljski

U sklopu rubrike Priče ratnika intervjuirali smo Nevena Mikulandru, pripadnika specijalne policije…

U sklopu rubrike Priče ratnika intervjuirali smo Nevena Mikulandru, pripadnika specijalne policije Jastrebovi iz Šibenika, koji je sudjelovao u važnim događajima tijekom Domovinskog rata. Pročitajte više o njegovom ratnom putu, ali i sadašnjoj aktivnosti, u sljedećim redovima.

Ispričajte nam kako je počela vaša služba za vrijeme Domovinskog rata.

Od 21. travnja 1991. godine sam pripadnik Jastrebova, a inače sam došao u redarstvene snage 5.8.1990. Imao sam 25 godina kada sam krenuo u rat. Nakon dolaska u Svetošimunsku 5.8., pristupanju prvom Hrvatskom redarstveniku, nakon male do-obuke, krenulo se u osnivanje jedinica za posebne namjene pa se 7.9. osnovala Antiteroristička jedinica Lučko, 20. i 22.9. Jedinica za posebne namjene Tuškanac i oko kraja 9. mjeseca Jedinica za posebne namjene Rakitje iz kojih su kasnije osnovane gardijske brigade i prve vojne oružane formacije Republike Hrvatske.

Prvi zadatci koje smo imali bile su čuvanje ustavnog poretka novoizabrane države na čelu sa dr. Franjom Tuđmanom, čuvanje Sabora, Vlade, pratnja ministra obrane i čuvanje objekata od državne važnosti. U početku je bilo oko 300, 350 ljudi koji su bili u Zagrebu i moram reći da kada smo došli u postrojbu, nismo imali niti grb niti zvijezdu. Početkom 10. Mjeseca došla su hrvatska obilježja i upravo su te postrojbe koje su vršila osiguranja prve ih nosile, a isto tako te postrojbe su sudjelovale u prvim akcijama koje su bile policijske redarstvene akcije, u biti pod jedinicama za posebne namjene (Plitvice, Pakrac i to) i antiteroristička jedinica Lučko koje su bile udarne snage ostalih pričuvnih snaga policije. Nakon toga su se osnovale jedinice za posebne namjene Kumrovac i ostale.

Prije nego što krenemo dalje sa ratnim putom, možete li mi reći što vas je ponukalo da se uključite u Domovinski rat i jeste li prije toga imali kakvog vojnog iskustva, osim odluženog vojnog roka, vjerojatno u JNA?

Ponukala me kao što je i svakog drugog čovjeka ponukalo – domoljublje. Domoljublje i stvaranje samostalne hrvatske države, svaki normalni građanin trebao je tako pristupiti. Ja sam prije toga bio pomorac na dugoj plovidbi i bila mi je izuzetna čast da dođem ovdje i stupim u prve postrojbe koje su osnovane. Vojnog iskustva je bilo nešto malo jer sam odslužio vojni rok od 14 mjeseci. Kako sam služio u inženjeriji vrlo dobro sam bio upućen u mine, protutenkovske i minama svih ostalih vrsta, pošto se ajmo reći nastojalo da nešto naučimo što bi mogli kasnije prenijeti na druge. Danas zamjeram što nam djeca ne idu u vojsku i što je to ukinuto.

Sada možemo nastaviti sa ratnim putem. Rekli smo, prvo je bila jedinica za posebne namjene Tuškanac…

Nakon djelovanja četničkih formacija na dijelu Šibensko-kninske županije, zatražio sam premještaj kako bi bio najbliže kući, iako se svugdje u Hrvatskoj tako osjećam. Vratio sam se 19.4.1991. godine, a pokojni Marinko Kardum se vratio iz Rakitja 17.4. iste godine. Znači, nas dvojica smo došli u vremenu od dva dana u postrojbu jedinice za posebne namjene, a kasnije ona postaje specijalna jedinica policije ”Jastrebovi” – Šibenik sa čisto vojnim djelovanjem.

Moram naglasiti da je to prva postrojba van postrojba Zagreba u Republici Hrvatskoj. Osnovana je baš zbog djelovanja četničkih snaga na sjeveroistočnom području Šibenske županije, Knina i na području Skradina i skradinskog zaleđa, jer se tada već uvelike četnici zaustavljali auta, bacali stabla na ceste, znači radili barikade. Po odluci vrhovnog zapovjednika dr. Franje Tuđmana, poslan je Vlado Rainger kao zapovjednik da uspostavi jedinicu za posebne namjene koja je došla iz Lučkog. Znači, bilo je uspostavljeno odmah nekih 15 dana nakon Lučkoga, osnovao se jedan vod jedinice za posebne namjene sastavljen od 80% ljudi koji su se vratili nakon minimalne obuke u Svetošimunskoj, obuke za prvog hrvatskog redarstvenika.

Oni su se vratili po svojim županijama i oni su bili prvi pripadnici tih naših formacija u jačini jednoga voda. Nakon mog dolaska u jedinicu za posebne namjene, prva stvar koja je bila jest akcija uspostave policijske postaje u mjesto Kijevo, u sadašnjoj Šibensko-kninskoj županiji, u mjestu koje je bilo okruženo sa svih strana: sa jedne strane Civljani, sa druge Knin, hrvatsko stanovništvo se našlo u okruženju. Mi smo došli u to okruženje, po zapovjedi sa snagama; jedan vod postrojbe Jastrebovi i jedan vod postrojbe Bat – Split, sa zapovjednikom Josipom Bučićem. Došli smo u Kijevo da damo sigurnost mještanima koji su bili slabo naoružani, pretežno pješadijskim naoružanjem, i da uspostavimo već spomenutu policijsku postaju, to jest stavimo na nju tablu.

Cijelu noć spuštali smo se u samo mjesto preko Kozjaka. Vodili su nas naši djelatnici koji su bili rođeni u Kijevu poput Ivana Vujića. Prvo što smo vidjeli kada smo izišli na put je bio pinzgauer (terensko vojno vozilo s pogonom na svih šest kotača, op.a.) i poručnik vojne policije bivše jugoslavenske četničke vojske. Oni su bili zaprepašteni i činilo se da je on više zakočio i stao jer nije znao tko dolazi. Oni su stali i okrenuli se put Knina da obavjeste svoje stanovništvo te su krenuli put Kijeva.

Nakon dva sata, došli su sa tri ili četiri tenka, par transportera s dosta ročne vojske te nešto pješaštva. Potpukovnik koji ih je doveo je zatražio od zapovjednika Bučića razgovor. Nakon razgovora je zatražio jednostrani ultimatum: da odložimo oružje, okrenemo leđa i da se pokorimo, što je naš zapovjednik odbio i rekao:”Ovdje ja zapovjedam, gospodine potpukovniče”. Vladala je iznimna prisebnost naših ljudi, ali i njihovih. Da je došlo do i malog incidenta, to mjesto bi bilo ispunjeno mnogim žrtvama. Tamo je bilo mnogo civila i da smo se upustili u sukob, mi tu ne bi izgubili, ali bi bio veliki broj mrtvih. Na ovaj način smo i saznali da je blizina Knina i broj korpusa koje su oni imali smješteni diktiralo i da je trenutno ta utvrda neobranjiva.

Nakon ovog razgovora im je došla zapovjed da razmjeste tenkove i transportere na prilazima Kijevu i s jedne i s druge strane. U tome razmještanju, oni su uporno vršili provokaciju sa okolnih brda, otkuda su i pucali. Oružje nije imalo toliki veliki domet, a oni su bili na udaljenosti kojih 800 – 900 metara, no znali su koju granatu baciti. Mi smo bili dosta prisebni, radili smo svoj posao i oduzeli smo nekoliko komada naoružanja u pretresima automobila. Nakon par dana, negdje oko vremena kada su se događale stvari u Borovu selu, u posjet je došao Vladimir Šeks kao potpredsjednik Sabora te načelnik PU splitske te Bebić.

Oni su došli s helikopterom, a helikopter je bio pogođen s dva ili tri metka pješadijskog naoružanja. Mehaničar iz kasnije IV. gardijske brigade je uspio pokrpati cijevi u helikopteru kako bi se svi oni mogli sigurno vratiti; naše postrojbe su tako osigurale sigurno dizanje helikoptera, s obzirom da se Kijevo nalazimo u jami i bilo je izloženo neprijateljima. Da bi to sve prošlo sigurno, morali smo napraviti neke preduvjete, poput zauzimanja tih vrhova kako bi se helikopter mogao nesmetano dići. Tada je došlo do prvog sukoba, to je možda i prvi sukob u Dalmaciji, između pripadnika specijalne policije i četničkih postrojba. Oni su izgubili nekoliko svojih pripadnika, dok naše postrojbe nisu imale nijednu poginulu osobu.

Kako su vas dočekali mještani koji su tada bili u okruženju prije vašeg dolaska? To im je vjerojatno bio prvi susret s Hrvatskom vojskom.

Ljudi iz okruženja su nas odmah prihvatili i sve je bilo kao u hotelima; imali smo ručak; sve ono što se imalo, sve je bilo u upotrebi. Imali smo za tuširati se i za jesti, a spavali smo u policijskoj postaji. Ti mještani, oko 200 mlađih, nam se pridružilo, a tako su postali i pripadnici naših postrojbi; specijalne policije i gardijskih brigada. Dakle, doček smo imali kao da smo u hotelu.

Nakon dolaska iz Kijeva, uslijedio je niz akcija i pretres sela na dijelu naše županije oko Skradina. U tom području smo od sigurnog padanja sela spasili lokalno stanovništvo u selu Pavasovići, gdje smo izvršili pretres i našli veći broj naoružanja. Nikola Vukušić, načelnik policije, ima velike zasluge za ovaj rad jer nam je izlazio u susret koliko god je mogao. U sedmom mjesecu 1991. godine imali smo okršaje u selu Plastovo, a 2.8. smo ušli u Veliku Glavu, gdje je prvi put na ovom području upotrijebljena avijacija Jugoslavenske vojske. Po ulasku u selu smo napravili kompletni pregled i pretres, no stanovnici su se već povukli od tamo. Mi smo s vozilima napravili obuhvat sela i napravili liniju koju smo kasnije predali Hrvatskoj vojsci.

Kada ste spomenuli avijaciju Jugoslavenske vojske, vaši suborci su nam rekli da imate zanimljivu priču sa avijacijom.

Dok sam bio u Zagrebu na Tuškancu, bio sam upoznat sa naoružanjem koje mi dolje nismo ni imali. Početkom sedmog mjeseca smo bili smješteni u hotelu Miran u Pirovcu i dobili smo pošiljku od 200 zolja i tri sanduka prve generacije raketa Strela-2M sistema zemlja-zrak ruske proizvodnje. Iako su one danas zastarjele, u onom momentu i avijacija je bila zastarjela. Ova raketa se navodi na toplinu, ručno se spaljuje, imate napajač koji u pogon uključujete okretanjem i sve traje 40 sekundi. U tom vremenu morate na parametru imati cilj u zahvatu. Nakon svega toga se upali zelena lampa, što je znak da je raketa spremna za lansiranje i ona izlijeće brzinom 450 metara u sekundi i prati cilj do nekih desetak sekundi. Za ove avione tipa Jastreb, koje su Jugoslavenska vojska pretežno upotrijebljavali, mislim da je to bilo pogubno sa ovih dominantnih kota i pozicija koje smo držali u Šibenskom zaleđu. S obzirom da su oni morali smanjiti brzinu leta da bi izvršili napade, nama je to bila prilika za lansiranje raketa. Kada smo dobili te pošiljke, ja sam prihvatio taj dio sa pokojnim Mladenom Šimićem, koji se dosta razumio u naoružanje i išao na posebne tečajeve.

Uz nas su bili i Željko Mejić, Loić i pokojni Drago Šumer. Šumer je inače došao u našu postrojbu kao ranjenik, bio je ranjen u zasjedi s 2. gardijskom brigadom oko sisačkog područja; inače je pobjegao iz Samobora, gdje je bio stacioniran sa Jugoslavenskom vojskom. On se, dakle, našoj postrojbi priključio sa zavojem u ruci, a poginuo je na Velebitu 1994. godine. Nikola Vukušić, kao načelnik uprave, je dao našim postrojbama specijalne policije da branimo to područje prve linije, a radi se o području Bićina, Velike Glave i Dubravice. Naša zadaća je bila braniti ova područja od naleta četničkih snaga. To se sve događalo u samo nekoliko dana, pred sam napad na grad Šibenik, a nekih previranja nije ni bilo jer se sve znalo – vrlo vjerojatno su oni znali da mi imamo rakete zemlja-zrak, a u daljinskim izviđanjima nismo imali nikakvih doticaja s tim zrakoplovima. Uskoro smo bili povučeni sa linije skradinskog zaleđa, te smo preusmjereni za obranu grada Šibenika na dio Žaborića i Grebošnice.

U blizini su bile dvije vojarne pune srpskih dragovoljaca. Na području Jeletovca je bilo još jedno skladište, manja vojarna, te smo iza toga na brdu uveli kote, otkuda smo kontrolirali prolaz – kasnije se ova taktika pokazala vrlo dobrom, jer smo primali obavijesti o dolasku neprijatelja tim prolazom; moram zahvaliti svima koji su radili ovaj obavještajni posao jer smo bili jako dobro informirani o događanjima. Neprijateljski naleti su išli s mora u dosta niskom letu, od otoka Žirja i Primoštena preko malog otočića Seblo gdje su oni dolazili, kružili oko Šibenika i tvornice lakih metala te ih napadali. Mi smo došli na poziciju 16.9.1991. ujutro, dobili smo četiri rakete, a kada su ugledali naše vozilo, lokalni stanovnici su nam uspostavili dotok hrane iz svojih kuća do nas. Drago Šumera, otac Frane Šumere, nam se pridružio sa svojim oružjem iz 2. gardijske brigade i bio je s nama cijelo vrijeme trajanja akcije Meduza 4, protuzrakoplovne skupine.

Imali smo i Meduzu 1, 2, 3. Imali smo i protuavionske topove i sve što se moglo naći u tom vremenu. Pokojni Drago je ostao s nama cijelo vrijeme. Oko 9, pola 10 ujutro bio je prelet neprijateljskog zrakoplova, ali iz područja Rogoznice, Primoštena prema nama. Nisam uspio dobiti zahvat jer su išli prema hotelskom naselju Solaris. Nakon dva i pol sata je bio drugi nalet u paru dva aviona tipa Jastreb stare proizvodnje. Bilo je to 17. rujna 1991. godine u 12:05 minuta. Tu sam dobio zahvat i upalila se zelena lampa, raketa je popratila zadani cilj između dva brda i nakon 3 – 4 sekunde sam čuo eksploziju. Goran Grgoričin i Nikola Vukušić iz uprave su odmah zvali da je meta pogođena i to je bilo to. Bio je to prvi pogođeni zrakoplov na tom području. Još je nekoliko zrakoplova nastradalo.

Vidimo da ste sada puni emocija, možete li nam reći kakve ste emocije imali tada? Kako se osjećate danas kada se sjetite svih ljudi i doživljaja?

Lako je pričati s nekime tko je proživio slične stvari, ali s drugim ljudima… Drugi ljudi to nekako ne razumiju. Ljudi nisu svjesni što imamo, imamo hrvatsku državu koja je napokon samostalna. Kakva je, takva je, naša je. Sto puta da se rodim, sto puta bi bio tamo gdje sam bio i s ljudima s kojima sam bio. Ne samo iz Republike Hrvatske, nego i iz Herceg Bosne. U Zagrebu je nakon svega čak 30% ljudi bilo iz, primjerice, Tomislavgrada, Šuice, Širokoga.. To su ljudi koji su se borili s nama i ja taj dio isto smatram svojom zemljom.

Možete li se sjetiti kakav je osjećaj bio onoga trenutka kada su javili da je pao zrakoplov i da ste vi taj koji ga je srušio?

Teško je reći kakav je osjećaj bio. Znate ono kada se nešto događa na licu mjesta i kada se natječete u nečemu, pa vam sve kasnije dođe u glavu? Ništa spektakularno, to je bila ipak raketa i radilo se o udaljenosti. Kao instruktor specijalističke obuke prošao sam i taktičku obuku i mogu reći da nije isto tući sa zoljom na razmaku od 150 metara i gađati cilj, odnosno metu na 4500 metara udaljenosti. Na 150 metara baratate ručnim oklopnim sustavom, morate svoj život puno više izložiti nego kada baratate vođenom raketom.

Zasigurno je bila velika stvar boriti se protiv sedme sile svijeta tada (Jugoslavenske vojske), gledano kako hrvatska vojska nije imala jako naoružanje, odnosno snalazila se na sve različite načine.

Nije Jugoslavenska vojska bila tolika sila koliko se pričalo. Ljudi pod vodstvom pokojnog predsjednika Tuđmana su zajedno s njim imali viziju kako stvoriti hrvatsku državu, kako je voditi i urediti. Hrvati su kroz tisuću godina povijesti dokazali kako su oduvijek bili dobri ratnici u tuđim postrojbama. Kada smo imali zajedništvo 1995. – 1996. godine mogli smo sve. Čini se da su neki ljudi sistematski radili na rušenju toga zajedništva i da čine sve da se to zaboravi, kao da je to nebitno. Žalosno je kada se ne cijene žrtve i preživjeli i hrvatski narod općenito.

Vratimo se sada na ostatak ratnog puta, što se zbivalo nakon rušenja zrakoplova?

Nakon pobjede u rujanskoj bitci koja se dogodila u našoj županiji, to je bila značajna prekretnica. Važno je za istaknuti kako su sve linije koje su držali branitelji bile teške i ona linija u Gospiću nije bila ništa lakša od one u Osijeku, pa naposlijetku i ove u blizini Šibenika. Naša postrojba je krenula dalje s obukom, svaki dan smo provodili na obuci, a usputno su nam dolazila i nova naoružanja i novi ljudi. Redom smo učestvovali u svim drugim akcijama. Došla je akcija Miljevci u kojoj nismo bili direktno pozvani od strane Hrvatske vojske, ali smo mi nakon prolaska akcije čistili teren, blokirali puteve i slično, jer smo bili puno bolje obučeni od temeljnih snaga policije. Nakon te akcije dolazi akcija krajem 1992. godine na jugu Hrvatske, kod Cavtata i Jelanice te Crne Gore, gdje smo imali sukobe i sa četnicima iz Hercegovine.

Potom Maslenica u prvom mjesecu 1993. godine, pa Medački džep 7. rujna 1993. godine, akcija Bljesak, akcija Oluja. 5. kolovoza smo se spojili sa oklopnom bojnom 4. gardijske brigade na području mjesta Ostrić, oni su došli iz pravca Knina, a mi iz pravca Gračaca. Na putu od Gračaca smo naišli na nekoliko neprijateljskih grupa, no nisu imale formaciju već su bile razbježane na sve strane, pa smo uništili 2 – 3 neprijateljske grupe. U mjestu Sučević, na spajanju ceste Knin – Lapac – Gračac smo napravili polukružnu obranu područja. Mi smo znali da oni idu, no oni nisu znali gdje smo mi jer nismo bili u kontaktu.

Njihov satnik sa vojnikom nam je prišao, pozdravili smo se. U to vrijeme je došao tenk, slikali smo se zajedno i ta slika je dan danas u mojoj kući, a bila je ovo ljeto i u dnevnim novinama. Nakon spajanja smo ostali na tom mjestu još par sati i nastojali smo nešto skuhati da ne bi stalno bili na suhim obrocima, no nismo uspjeli to dovršiti jer smo dobili zadatak da odemo na područje Lapca. Prenoćili smo u mjestu gdje je bilo topništvo specijalne policije, a sutradan smo dobili zapovijed da zauzmemo položaj uz rijeku Unu te smo se smjestili kraj Kulen Vakufa, gdje smo ostali do 8. kolovoza. Nakon toga smo se povukli natrag u Šibenik, a prostor je preuzela jedna pukovnija.

Uz sve bolne uspomene koje se vežu uz rat, što je ostalo trajno?

Nemam nekih bolnih uspomena, bolno je jedino kada se sjetiš tih ljudi kojih danas više nema, a koji su bili mladi – Predrag Šumera je bio ’72. godište, mali Boće, pokojni Marinko Kardum… Sve te ljude koje sam poznavao danas više nema. Žrtva nikada nije bila uzaludna, mislim da je to bio naš posao i dužnost, sami smo se, među ostalim, svrstali u te udarne postrojbe koje su postojale i koje nikada do kraja nisu bile popunjene, ma koliko god mi pozivali ljude preko medija i televizije. Sve je ionako bilo na dragovoljnoj bazi, ali svakako se treba istaknuti kako smo imali izrazito dobru selekciju u to vrijeme.

Nijedna postrojba ne može biti jača od one koja stupi u rat i radi sve u hodu. Mi često nismo imali dovoljno snage, ali smo vrlo dobro improvizirali. Ne treba se puno učiti ako se ima srca i hrabrosti. Ono što su neki radili 10, 15 godina, mi smo to naučili u hodu. Jedno je držati predavanje o nečemu, a drugo je probati uživo. Mi smo imali moral i bili smo spremni na toliku žrtvu. Po meni, domovina je na prvom mjestu, obitelj na drugom a vjera na trećem.

Kakvi su odnosi s ljudima s kojima ste bili u ratu, jesu li se stvorile neke posebne veze sa suborcima, jesu li te veze drugačije od onih prijateljstava prije rata?

Mislim da su veze u ratu drugačije i da su neraskidive. Mi smo u osmom mjesecu 1995. godine zajedno slavili, doduše bilo bi nam draže da je i istočna Slavonija uzeta vojnim putem, jer da se uzelo vojno, ne bi se moralo danas gledati postupke ljudi u Borovu Selu i sve ovo što se u zadnje vrijeme dešava u Vukovaru. Znamo da u ostalim područjima koja su oslobođena, poput Knina, situacija nije ista kao što je tamo.

Tamo se događa da je srpska zastava rastvorena i vijori, dok je hrvatska zastava zamotana. Slažem se s nekim izjavama u kojima se komentiralo kako su oni gosti. Zašto, zato što domaćin nikada ne napada domaćina i ne otima mu stvari. Može se u politici pričati što god se želi, ali mišljenje nekog političara ne zastupa većinu, a tome svjedoči i narod.

Spomenuli ste dosta gardijskih brigadi i specijalnu policiju. Što mislite o odnosu Hrvatske vojske i policije u ovom trenutku prema tim brigadama? Koliko imamo informacija, te brigade skoro više ni ne postoje u sustavu Hrvatske vojske.

Mislim da je to najveća sramota hrvatske vlasti. Volio bih danas da moje dijete ide 3 – 6 mjeseci služiti vojni rok u Hrvatsku vojsku jer se ne trebamo mi danas toliko uzdati u sustave i kojekakve tvorevine, da će tebe netko braniti. Ako se nisi spreman sam braniti, neće te niti nitko drugi obraniti. Svakako treba vratiti vojni rok. Napravljena druga greška i prema specijalnoj policiji, koja je mogla biti ostavljena za neke prilike poput elementarnih nepogoda, za civilne stvari i za vojnu uporabu. Ako već nije mogla ostati postrojba od 2,500 – 3000 ljudi, mogla je ostati postrojba od 1200 ljudi.

Isto tako i gardijske brigade; danas su Pauci smješteni u Kninu, par brigada je spojeno… Kroz povijest tih brigada koje su napravljene, morale su opstati u nekom organizacijskom smislu, pa makar i u smanjenom obujmu, da nose to slavno ime. Neće hrvatska država propasti zbog toga što će ostaviti osam, devet brigada sa 700 ljudi na životu te će njima isplaćivati plaću, ona je propada zbog pljačkanja.

Što mislite o potezu Hrvatske vojske kada je ukinula imena tih brigada?

Pa mi danas imamo ratne zastave, ali ratne zastave čine sjećanje, no kontinuitet brigadi pod tim slavnim imenima je definitivno trebao ostati. No čini se da vladajućim elitama nije važan spomen na Domovinski rat i da im hrvatski branitelji čine samo smetnju.

Zašto se išlo na opciju, na neki način, sustavnog ponižavanja branitelja i rušenje slike o njima? Čini se da je od kraja rata krenuo neki loš odnos prema hrvatskom branitelju.

Smatram da je to možda iscenirano od strane neke grupe ljudi koja je bila pritajena tijekom rata. Prijašnju vladajuću infrastrukturu u staroj državi je zanimao lagodan život i uživanje i nije ih bilo briga, no prenamjenom svega su se uspješno infiltrirali u sve državne firme danas. Sustavno se uništavalo, a onaj koji je ekonomski slab, s njim se može manipulirati i prisiljavati ga na nešto što ne želi. Samo oni jaki i neovisni mogu opstati samostalno. Moram se opet taknuti politike jer mi, branitelji, tu najviše negodujemo. Nije sa zapada došlo sve dobro, a mi smo svakakve vrijednosti prihvatili i nekako smo odbacili svoje vrijednosti i tradiciju.

Sada kada ste se dotaknuli politike, često se zamjera braniteljima što se ranije nisu uključili na političku scenu. U zadnje vrijeme se može primjetiti da su se branitelji ponovno pokrenuli, možete i svojim primjerom posvjedočiti kako ste pokušali ponovno doprinijeti ovome društvu, no što mislite o ponovnom uključivanju i priključenju hrvatskim branitelja u činjenju dobra hrvatskom društvu?

Branitelji su naivno ispali iz igre, mislili smo nakon oslobađanja da je sve završeno, no tek je onda sve počelo. Trebali smo se odmah uključili, prepustili smo sve ljudima koji nisu ni bili na ratištu. Kao što je rekao ministar Vekić, kada se bude govorilo, govorit će najviše onaj koji treba najmanje govoriti. Oni su nama pričali svašta, oni su nama prodavali, ali su i kupovali naše pojedince, čak i ljude koji su dali veliki doprinose, pa je ispalo da su se stavili u nečiju interesnu sferu. To je mali broj ljudi.

Oni su sustavno nastojali spriječiti svako veće okupljanje branitelja. Ima dovoljno pametnih ljudi koji bi uspjeli okupiti i svoje obitelji i preuzeti odgovornost sastavljanja vlasti i ove države. Ima dovoljno školovanih i mladih ljudi koji su neopterećeni povješću komunizma i koji bi mogli sa ljudima koji su branili ovu zemlju napraviti puno, neokaljani sa sadašnjim političkim opcijama koje se nude. Svatko tko se ne uklapa u opciju biva isključen iz nje, a ne mora biti tako.

Branitelji trebaju malo progledati i uvidjeti da si ne smiju mazati oči tuđim obećanjima. Trebamo naći sebe i ljude koji trebaju držati do vrijednosti. Ljuti me što televizija ne posvećuje dovoljno pozornosti akcijama i Domovinskom ratu, a daljnju prošlost stavljaju u prvi plan. Trebamo mi napisati svoju prošlost koja je nastala na temeljima braniteljskih leđa.

Što vas je ponukalo da krenete političkim putem i da budete predsjednik općinskog vijeća u Bilicama?

Prije nepunih osam godina sam krenuo lokalnom politikom. Sudjelovao sam u stvaranju općine Bilice zajedno sa desetak ljudi, bio sam predsjednik inicijativnog odbora za osnivanje, ali inicijativu za osnivanje dala je Vesna Slavica što moram istaknuti jer se uvijek treba istaknuti pojedinca koji je nešto napravio. Da bi se to ostvarilo, Vesna je napravila referendum za odcjepljenje, da bi se preispitalo kako stanovništvo diše i želi li to.

Referendum je prošao, a zahvaljujući tome sada imamo vlastiti proračun i akte po kojima djelujemo i krojimo bolju budućnost. Nastojali smo uvijek da se nešto radi i da ima pomaka i napretka. Skrojili smo vijeće i surađujemo sa drugima, napravili smo dosta za mjesto od 2500 stanovnika, uvijek nastojimo sudjelovati u humanitarnim akcijama, uključujemo pripadnike Udruge specijalne policije u akcije uređivanja plaži i sadnji drvoreda… Svatko tko želi napredovati, mora početi od sebe i od mjesta u kojemu živi.

Za kraj bi molio sve ljude koji u ovoj državi obnašaju funkcije da se na mjestima stradanja hrvatskog naroda prigodno poklone i da preispitaju svoje vrijednosti i ono na čemu je nastala Hrvatska. Mi imamo državu i branimo njene interese, no ako se ovako nastavi, mi ćemo za 60 – 70 godina imati duplo manje ljudi i za koga ćemo je onda čuvati? Oni koji su stvarali državu i njihova djeca se trebaju uključiti u politički život i raditi na boljoj budućnosti, a vladajući nas trebaju cijeniti, a ne smatrati nas hrvatske hranitelje, neprijateljima.

nm1nm3nm4nm5nm6

Leave a Comment