Na temeljima Crkve

U Kninskoj krajini prije više od dva desetljeća zveckalo je oružje, ali i oruđe. Ratovalo se, radilo oko kuća, gradilo. Svako malo neka gradina, kamenja i previše. A dobar kamen kuću gradi. A neki, mislili su, i državu. Još bolje ako je već netko kamen pripremio, isklesao, izbrusio. Taman ulegne kako treba, pa po onoj, kamen po kamen – palača. Pa još ako ti tko nadođe sa strane, pripomogne, dokaže da je to sve ionako tvoje i da se sve vraća prvotnom vlasniku, tim lakše.

Naime, tijekom 1993. i 1994. arheolog s katedre za arheologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, doktor znanosti Đorđe Janković (1947.-2016.), ujedno i potpredsjednik Sveslovenskog saveza, vršio je istraživanja u Republici Srpskoj (oko Drvara) i Republici Srpskoj Krajini, a predmet istraživanja bili su srednjovjekovni grobovi Srba – „gromile“. U svom razgovoru za krajinske novine „Srpski glas“ od 20. kolovoza 1994. objasnio je svoja gledišta i postignuća te ciljeve istraživanja.

Uz financijsku pomoć Ministarstva za kulturu Srbije i uz suradnju Muzeja Kninske krajine u Kninu istraživao je gromile na području pod srpskom okupacijom oko Knina, Ramljana, Vrbnika, napomenuvši u intervjuu: „A ovih dana na njih smo naišli i u Uzdolju (kod) sv. Luke“. Smatrao je da će istraživanje gromila na tom području biti „jedan od najvažnijih  rezultata, jer su one važne za utvrđivanje vremena naseljavanja Srba i drugih naroda na ovo područje.

I tako je vrli arheolog iznio još neke tvrdnje o Slavenima, Srbima, pokapanju pokojnika, te tko je, što i kako gradio na prostorima Pounja i sjeverne Dalmacije. Nije mu izmakla ni pojava stećaka, koju, naravno, veže za srpsko-pravoslavno stanovništvo, u čemu vidi kontinuitet, kao i gradnju crkvi s polukružnom apsidom. Za te građevine tvrdio je da se učestalije pojavljuju na tlu srednjovjekovne Srbije, nego starohrvatske države. Novinaru Svemiru Popoviću rekao je među ostalim: „…utvrdit ćemo jesmo li se prije naselili na Unu, pa se širili na sever, ili na područje Knina pa se pomerili na Unu…“. Za ovaj pothvat dobili su izvjesna sredstva kod saveznog Ministarstva (tadašnje SR Jugoslavije) za nauku pa se već od 1994. kanilo započeti istraživanja preko Filozofskog fakulteta u Beogradu, gdje je Janković tada bio docent.

Ubrzo je, odnosno dva mjeseca kasnije, tiskan letak (depilijan) s naslovom „Vekovni kontinuitet Srba na kninskom Kosovu – crkva sv. Luke na Uzdolju“, i to s „blagoslovom njegova preosveštenstva vladike dalmatinskog Longina“. Već prve rečenice teksta govore o potrebi da se ispravi tvrdnja o počecima srpske države s Nemanjićima i dolasku Srba u Kninsku krajinu za vrijeme osmanskih osvajačkih pohoda. A potom piše: „Crkva sv. Luke … pokazalo se da je sagrađena u vreme kad je hrvatska država nestajala, a srpska država ponovo ujedinjena pod kraljevima Mihailom i Konstantinom Bodinom doživljavala nov uspon“ (Prilog 1. Članak iz “Srpskog glasa”).

Eto, što reći, navedeni dukljanski vladari Mihael i Konstantin Bodin iz 11. stoljeća postadoše srpski državnici, iako da stvar bude nevjerojatnija, bizantski izvori navode kako je Bodin po zapovijedi svog oca Mihaela predvodio vojsku sastavljenu od „Dukljana i Hrvata“ (u grčkom izvorniku Dioclenses et Chorobatos). Crkva svetog Luke trebala je dakle postati jedan od ključnih dokaza da je i Kninska krajina krajem 11. stoljeća bila u sastavu Srbije!

Da besmislica bude veća, među dokaze koji potvrđuju ovu tezu navedeni su i spomenici „ćirilićno-glagoljski natpis s Kapitula“ i zabat iz Biskupije s „vizantijskim likom Presvete Bogorodice“. Početak srpskog obitavanja na navedenim prostorima trebale su potvrditi srpske gromile od 7. do 9. stoljeća, u doba kad Srbi još nisu ni prihvatili u potpunosti kršćanstvo pa su spaljivali pokojnike. U letku nadalje piše i ovo: „Dakle, Srbi se pored očigledno starog svetilišta u Uzdolju sahranjuju bez prekida već od 7. stoljeća“.

Ambicijama tu nije bio kraj, već su namjeravali obnoviti crkvu svetog Luke u izvornom obliku, valjda po onoj poznatoj ratnoj izjavi, „izgradit ćemo ljepši i stariji Dubrovnik“ (Prilog 2. Nacrt crkve). Ova crkva izričito je predstavljena kao jedna od „naših najstarijih crkva na zapadu“ te je nakon obnove imala poslužiti odgoju ili bolje rečeno preodgoju novih naraštaja: „…naša deca će učiti prošlost ovog naroda, na očiglednim primerima naše vekovne kulture, i na sačuvanoj baštini“. Iza letka je stajala Skupština općine Knin, Muzej grada Knina, Zavičajni klub Kninske krajine (Beograd), Mjesna zajednica Uzdolje i Sveslovenski savez (Beograd).

Arheolog Janković sabrao je i prikazao svoje napore, shvaćanja i tumačenja ranosrednjovjekovne povijesti u monografiji „Srbija i Pomorje od 7. do 10. stoljeća“ (Slika 1) s naslovnicom na kojoj je ni više ni manje nego Višeslavova krstionica. U knjizi na stranici 209. nastavlja tvrdnje iz prikazanog letka, uz izvjesnu ogradu: „Proučavanje hrvatskih arheoloških tragova u vreme njenog uključivanja u sklop Srbije pod kraljevima Mihailom i Konstantinom Bodinom izlazi iz zadataka ove knjige“, no karte u knjizi dovoljno govore o razmjerima misaonih težnji ovog znanstvenika (Slika 2).

 (Slika 1. Naslovnica monografije “Srpsko pomorje od 7. do 9. stoljeća”)

(Slika 2. Karta iz Jankovićeve monografije)

Što kriju ruševine crkve sv. Luke znanstveno je opisano u radovima hrvatskih znanstvenika: Janka Beloševića početkom 70-ih, te 90-ih godina 20. stoljeća – Vedrane Delonge, Miljenka Jurkovića, Ljubomira Gudelja, Nikole Jakšića, dok o etničkim skupinama i identitetima govori rad Gorana Bilogrivića (1). Treba istaknuti da je doba vladavine kneza Branimira (879.-892.) najplodniji period izgradnje crkava u kneževini Hrvatskoj. Koncem 19. stoljeća u ruševinama crkve svetog Luke pronađena je oltarna pregrada s natpisom kneza Muncimira koja datira iz 895. godine.

Zapis iz dnevnika pionira hrvatske arheologije fra Luje Maruna iz 1905. godine govori dovoljno o ozračju netrpeljivosti lokalnog stanovništva: „Bio sam obaći pravoslavno groblje u Uzdolju. Opazio jedan nadpisni ulomak naše dobe, ali ga nesmjeo od usplahireni seljana što tu dođoše pregledati. Preporučio sam pouzdanom seljancu da mi ga donese“ (2). Povijesni izvori donose podatak da je crkva bila posvećena svetom Ivanu.

Očuvan je i arhitrav (greda) iz Uzdolja s uklesanim natpisom kninskog župana Ivana. Župan je poklonio Petru, opatu samostana svetog Bartolomeja, posjed u Uzdolju (vladarsko dobro Trpimirovića). Lik Bogorodice jasan je znak Clunyevske crkvene reforme, ali i papinske reforme iz polovine 11. stoljeća. Ćirilićno-glagoljski natpis na ulomcima ranoromaničke skulpture iz samostana svetog Bartolomeja na Kapitulu kod Knina svjedoči pak, da je pred kraj 11. stoljeća, uz latinski jezik, u samostansko djelovanje prodirala i „littera sclavonica“ iz lokalne sredine.

Toliko o tome, u najkraćim crtama. I tako se nastavlja priča srpskih elita, od znanstvenih do vjerskih, i obratno, o prostorima naseljavanja i življenja Srba u kojima se traži opravdanje za moderna prisvajanja i osvajanja. Od Slavena, Vlaha i stećaka, crkvi i grobova, traže se i iskapaju vlastiti temelji na prostorima zapadno od poznatih granica srednjovjekovne srpske kneževine. A što im zapravo nedostaje?! Da napokon na temeljima crkve nađu Crkvu apostolsku, apostole Ivana i Luku koji su uvijek imali Petra. Samo takva crkva opstaje, temelji su joj nepropadljivi i sigurno iščekuje svoga Tvorca i Gospodara – Isusa Krista.