Novosti

Morbidnosti hrvatskog sustava: osobe nestale u Domovinskom ratu zapravo ne postoje u evidenciji državljana Republike Hrvatske?

sabinabrekalo

Postavlja se pitanje: da obitelj Brekalo nije pokrenula rješavanje tako osjetljivog problema, što bi gospodin Grujić proslijedio Savezu?

 25. lipnja 1991. godine Hrvatski sabor donio je Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, dok je 8. listopada ista ustanova donijela Odluku o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Ovim datumima Hrvatska je ostvarila samostalnost u ratnim okolnostima.  Agresija na Hrvatsku ostavila je  mnoge ožiljke pojedincima i njihovim obiteljima – razdoblje je to maltretiranja, ubijanja i nestanka osoba.

28. lipnja 1991. godine predsjednik Franjo Tuđman proglasio je Zakon o hrvatskom državljanstvu, prema kojemu osobe koji su strani državljani mogu ostvariti državljanstvo ako su, među ostalim, prilikom podnošenja zahtjeva imali prijavljen boravak minimalno pet godina u Republici Hrvatskoj (čl. 3 i čl. 8. Zakona o hrvatskom državljanstvu, NN 53/91). S obzirom na to da prije navedenih datuma nije postojala samostalna Hrvatska, proces državljanstva navedene države nije mogao biti proveden. Većina ljudi koji su 1991. godine morali potvrđivati svoje državljanstvo, trebali su 1991. godine doći u nadležnu policijsku postaju, u kojoj bi prošli proces ispitivanja, a potom im je omogućen naknadni upis u maticu rođenih u Hrvatskoj, s obzirom na to da određene osobe nisu mogle otići u rodno mjesto po papire. Nakon ovoga procesa, osobama je omogućeno dizanje domovnice Republike Hrvatske.

1948. godine proveden je popis stanovništva kako bi se, među ostalim, utvrdili ljudski gubici nakon Drugog svjetskog rata. Ovaj popis stanovništva poslužio je hrvatskoj birokraciji za procjenu broja hrvatskog stanovništva te su po njemu provjeravali državljane Hrvatske. Hrvatsko državljanstvo također se potvrđivalo po upisanosti oca u evidenciju iz 1948. godine, tako da su djeca, koja su imala evidentiranog oca na području Hrvatske te ako su i sama živjela na području Hrvatske, dobivala potvrdu državljanstva Republike Hrvatske.

Ovdje počinje i priča obitelji Brekalo. Sabina Brekalo rođena je 23. rujna 1942. godine u Donjoj Britvici, selu u sklopu općine Široki Brijeg. Šezdesetih godina doselila je na područje Vukovara, u kojem je do Domovinskog rata imala prijavljeno prebivalište. Srpskom agresijom na Vukovar i okolicu 19. studenog 1991. godine Sabini se, kao hrvatskom branitelju, gubi svaki trag, a obitelj prijavljuje njen nestanak. Do današnjeg dana nije se otkrilo gdje je Sabina odvedena. Podaci su uvedeni i u Nacionalnu evidenciju nestalih osoba.

Početkom rujna 2014. godine obitelj Brekalo slučajno saznaje kako je njihova Sabina, koja se vodi kao nestala osoba u Domovinskom ratu i koja nije rođena u Hrvatskoj, izbrisana iz evidencije hrvatskih državljana. S obzirom na to da nestale osobe upravo zbog nestanka nisu imale priliku biti upisane u knjigu državljana RH, nisu mogle biti brisane iz nje. Takvu su informaciju prenijeli u Ured za zatočene i nestale Ministarstva branitelja, na što su im u Uredu rekli da pošalju upit preko e-maila. 16. i 17. rujna 2014. godine uputili su mailove pomoćniku ministra Matića, gospodinu Ivanu Grujiću, istaknuvši u njima kako u Zakonu o hrvatskom državljanstvu nije predviđeno rješavanje državljanstva za nestale osobe u Domovinskom ratu.

Gospodin Grujić oglasio se mailom tek 24. studenog te je u dopisu rekao da su se obratili Ministarstvu uprave koje je nadležno za hrvatsko državljanstvo te da dobili informaciju kako hrvatski državljani koji su nestali u Domovinskom ratu, a koji nisu upisani u maticu umrlih, i dalje u službenim evidencijama imaju status hrvatskih državljana. Obitelj Brekalo potom je zatražila u matičnom uredu Trnje domovnicu na ime Sabina Brekalo. Sve što je matični ured mogao napraviti jest dati im potvrdu kako Sabina uopće nije upisana u knjigu državljana Republike Hrvatske! Gospođa iz matičnog ureda rekla je obitelji da je iz Policijske uprave zagrebačke dobila informaciju kako se Sabina vodi u evidenciji stranaca, što se poslije pokazalo netočnim.

Obitelj Brekalo ponovno se obratila Uredu sa skeniranom potvrdom o državljanstvu koju je dobila u matičnom uredu te ih je upitala hoće li netko odgovarati zbog krivih informacija koje se prosljeđuju članovima obitelji. Ured ih je uputio na čl. 30. Zakona o hrvatskom državljanstvu u kojem se nalaze propisani uvjeti koji se trebaju ostvariti da se osoba može smatrati hrvatskim državljanom, kao da nisu svjesni da je Sabina nestala i da nije mogla dati pisanu izjavu.

Prenosimo navedeni članak:

Hrvatskim državljaninom smatra se osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim od dana stupanja na snagu ovoga zakona.

Hrvatskim državljaninom smatra se pripadnik hrvatskog naroda koji na dan stupanja na snagu ovog zakona nema hrvatsko državljanstvo, a na dotični dan ima prijavljeno prebivalište u trajanju od najmanje 10 godina u Republici Hrvatskoj, ako da pisanu izjavu da se smatra hrvatskim državljaninom.

Pisana izjava iz stavka 2. ovoga članka predaje se policijskoj upravi, odnosno policijskoj stanici općine na čijem području osoba ima prebivalište.

Utvrđivanje pretpostavki iz stavka 2. ovoga članka obavlja policijska uprava, odnosno policijska stanica. Ako utvrdi da su ispunjene sve pretpostavke, naložit će upis u evidenciju o državljanstvu bez donošenja pisanog rješenja. Ako utvrdi da nisu ispunjene sve pretpostavke, odbit će zahtjev rješenjem.

Pisana izjava iz stavka 2. ovoga članka mora se podnijeti u roku 6 mjeseci ako osoba živi u Republici Hrvatskoj, odnosno godinu dana ako živi u inozemstvu, a rokovi počinju teći od dana stupanja na snagu ovoga zakona.

Porazna je činjenica što se nitko još od proglašenja Hrvatske do danas nije sjetio naknadno baviti pitanjem nestalih osoba.

U zadnjem dopisu upućenom obitelji Brekalo, Ured je poslao postupak kojim se može riješiti slučaj nestalih osoba koje nisu upisane u evidenciju hrvatskih državljana. Osobe trebaju zadovoljiti uvjete iz čl. 30 st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu te je potrebno poduzeti sljedeće korake:

1. Član obitelji nestale osobe treba nadležnom Centru za socijalnu skrb (nadležan je onaj centar gdje je nestala osoba imala prebivalište) podnijeti zahtjev za imenovanje posebnog skrbnika sukladno čl. 273 st. 2. Obiteljskog zakona (NN 75/14, 83/14), a u svezi s čl. 241. st. 1. t. 2. i t. 5. istoga Zakona, kako bi kao poseban skrbnik zatražio zaštitu osobnih prava i interesa nestale osobe; Centru za socijalnu skrb potrebno je, između ostaloga, priložiti uvjerenje da se osoba vodi nestalom pri nadležnom Ministarstvu branitelja, Upravi za zatočene i nestale.
2. Po zaprimanju rješenja, potrebno je ispuniti zahtjev u nadležnoj Policijskoj upravi (nadležna je ona policijska uprava gdje je nestala osoba imala prebivalište) te predočiti Rješenje o imenovanju posebnog skrbnika i osobne dokumente;
3. Podignuti domovnicu u bilo kojem matičnom uredu u Republici Hrvatskoj.

S obzirom na to da je ovo tek izmišljena stavka, ona se još ne može naći ni u jednom zakonu i pravilniku. Obitelj Brekalo žalosti činjenica što Ministarstvo branitelja, Uprava za zatočene i nestale, Sektor za traženje osoba zatočenih i nestalih u Domovinskom ratu, bez obzira na to što se radi o nestalom hrvatskom branitelju, kroz cijelu ovu komunikaciju naglašava kako rješavanje ovog problema nije njihov posao i kako je: „…upravo dugotrajnim zalaganjem i naporima ove Uprave utvrđen postupak kako bi se riješio problem državljanstva osoba nestalih tijekom Domovinskog rata“.

Ured za zatočene i nestale Ministarstva branitelja ima jako lošu komunikaciju s članovima obitelji koji traže svoje nestale članove – nijednom nam se nisu samostalno obratili i obavijestili nas o svom djelovanju, imaju li kakve nove informacije, što poduzimaju, ima li nade… Obitelji nestalih većinom moraju same dolaziti u Ured i slati mailove kako bi dobili informacije“, istaknuli su članovi obitelji nestale Sabine.

Nakon prepirke s Uredom, obitelj Brekalo kontaktirala je Savez Udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja kako bi proslijedili upute o izdavanju domovnice drugim članovima Saveza. Tada su čuli da je gospodin Grujić te upute već proslijedio predsjednici Saveza – gospođi Alvir. Postavlja se pitanje: da obitelj Brekalo nije pokrenula rješavanje tako osjetljivog problema, što bi gospodin Grujić proslijedio Savezu i bi li ijedno ministarstvo ili ured u ovoj državi uočio problem?

U ovom slučaju je zanimljivo istaknuti i Uredbu Vlade Republike Hrvatske, po kojoj se sve osobe koje nisu regulirale hrvatsko državljanstvo po Zakonu o strancima brišu iz evidencije. Jasno je po toj uredbi kako je nad Sabinom Brekalo obavljen upravo ovaj proces. Koliko još rupa ima ovaj sustav i koliko država gubi vrijeme umjesto da se fokusira na traženje najmilijih?

O autoru

Braniteljski

Portal Braniteljski.hr posvećen je i namijenjen svim braniteljima Domovinskog rata te onima koji žele naučiti nešto više o procesu koji je doveo do osamostaljenja i stvaranja neovisne Republike Hrvatske.