Priče ratnika

Miljenko Kolobarić, dva puta ranjen i osam puta odlikovan

kolobaric
Napisao/la Braniteljski

Svoju ratnu priču ispričao nam je Miljenko Kolobarić koji je sa 3. gardijskom brigadom sudjelovao na svim ratištima.

Svoju ratnu priču ispričao nam je Miljenko Kolobarić koji je sa 3. gardijskom brigadom sudjelovao na svim ratištima.

Opišite nam za početak svoj trenutni život.
Zovem se Miljenko Kolobarić i rođen sam 15. prosinca 1963. u Gornjim Mamićima (općina Široki Brijeg, BiH). Doselio sam u Osijek s roditeljima 1966., gdje sam odrastao i završio osnovnu te srednju školu. Oženjen sam i otac troje velike djece, svi živimo u Osijeku. Umirovljeni sam visoki časnik HV-a. U mirovinu sam otišao 2003. godine s mjesta savjetnika za obavještajne poslove 3. gardijske brigade.   Predsjednik sam osječke HVIDRA-e od 2003. godine te predsjednik Udruge ratnih veterana 3. brigade ZNG-KUNE.

Koja je bila Vaša motivacija za pristupanje u rat?
Moji motivi za odlazak u rat bili su suverena i neovisna država Hrvatska. Davne 1988., uz Glavaša, Šeksa, Vekića i ostale prijatelje, u Osijeku smo počeli stvarati inicijativni krug ljudi za ostvarivanje višestranačja u bivšoj Jugoslaviji. 17. lipnja 1989. osnivamo HDZ u Zagrebu, gdje izabiremo budućeg predsjednika RH – dr. Franju Tuđmana. Kao jedan od osnivača HDZ-a, 1990. preuzimamo odgovornost naoružavanja i obrane novonastale RH.

Kako su izgledali prvi ratni dani?
Aktivno sam bio uključen u organiziranje obrane i naoružavanja istočne Slavonije, kao i Hrvatske. Devedesete godine ustrojavamo rezervne sastave policije i naoružane odrede po mjesnim odborima grada Osijeka i bivše općine Osijek. U aktivnom sastavu MUP-a bio sam do travnja 1991., kada osnivamo 3. A brigadu ZNG.

Kao pripadnik prve satnije prve bojne 3. A brigade ZNG bili smo stacionirani u obučnom centru u Erdutu od travnja 1991. do pada Erduta 1. kolovoza 1991., gdje smo od prvog dana konstantno imali probleme sa srbočetnicima, a prvo pravo vatreno krštenje imali smo u selu Bijelo Brdo. U rutinskoj patroli Erdut-Dalj-Borovo selo-Bijelo brdo naišli smo na auto pun četnika koji su bili naoružani i koji se nisu htjeli predati. Tada je došlo do okršaja, razoružavanja i ranjavanja triju neprijateljskih vojnika te zarobljavanja ostalih.

U to vrijeme nije se osjećao strah nego ponos i vjera da smo mi ti koji imamo čast s malo oružja braniti novonastalu državu na granici, tj. Dunavu. Najviše se u to vrijeme pričalo kako ćemo se naoružati osnovnim pješačkim naoružanjem i kako zaustaviti tzv. JNA koja je imala najmodernije naoružanje o kojem smo mi u ono vrijeme mogli samo sanjati. Predviđanja u tim teškim vremenima nisu uopće bila blistava, suborci su bili svjesni situacije i bezizglednosti obrane države i zabrinutosti za svoju obitelj.

Koja ste sve ratišta prošli?
Obišao sam sva ratišta na kojima je bila 3. gardijska brigada, a to su: Erdut, Nemetin, Laslovo, Ivanovac, Nuštar, Divoš, Marinci (zadnji proboj za Vukovar) – to je bila ’91. Godinu 1992. postrojba je provela u Bosanskoj Posavini. U siječnju  ’93. godine s trećom brigadom odlazim u Zadarsko zaleđe, gdje ostajemo do 10. mjeseca ’93. godine. Tamo aktivno sudjelujemo u operaciji Maslenica, kako u obrani, tako i u napadu, i to na potezu ušće Zrmanje-Novigrad-Kašić.

U listopadu odlazim u časničku školu u vojno učilište, da bi se poslije školovanja u svibnju ’94. vratio u brigadu. Sudjelujem u obuci i pripremanju vojske ’94. za završne operacije u kojima i sam sudjelujem, a to su: Bljesak, Feniks Zid, Oluja. Kao zapovjednik samostalne izvidničke satnije 3. gardijske brigade, s činom bojnika od ’95. godine prelazim u zapovjedništvo brigade kao obavještajni časnik brigade u Zbornom području Osijek.

Dvaput sam ranjavan, prvi put u osvajanju sela Palača 23. srpnja 1991. neprijateljskom bombom, a drugi put u selu Laslovo u listopadu ’91. godine. Odlikovan sam osam puta najvišim vojnim i državnim odličjima kao što su: red Ante Starčevića, red Nikole Šubića Zrinskog, red Hrvatskog križa i dr.  Poslije rata, od ’96. do ’99. kao inspektor Hrvatske vojske sudjelujem u inspekciji za razoružanje po Bečkom sporazumu, i to po bivšoj Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini.   

Koji su Vam bili najupečatljiviji momenti rata, što vas je potreslo i  zgrozilo?

Najupečatljiviji momenti rata bili su mi nemoć u zadnjem proboju za Vukovar iz Nuštra, kad se s tadašnjim snagama nismo uspjeli probiti kroz selo Marince i pomoći našim Vukovarcima i suborcima u njihovim patnjama i mukama, kao i egzodusu koji su doživjeli u tih nekoliko mjeseci pakla do pada Vukovara.                                                              

Najviše me zgrozio pad Dalja, kada smo bili u okruženju preko 40 dana, do pada 1. kolovoza 1991. godine, kada je izvršen strašan pokolj i masakr nakon pada Dalja nad mojim suborcima i lokalnim nesrpskim stanovništvom. Kad je nakon nekoliko dana izvršena razmjena poginulih suboraca koji su dovezeni iz Dalja u KBC Osijek u velikoj hladnjači, vidio sam svu grozotu rata i ljudske mržnje jer su moji suborci bili do te mjere izmasakrirani da ih uopće nisam mogao prepoznati.    

Možete li nam ispričati neku vašu ratnu anegdotu?

Anegdota u ratu bilo je toliko puno da nas je to i držalo u najtežim trenucima samoga ratovanja. Evo jedne od njih.

Jedan moj gardist na prvoj liniji u Zadarskom zaleđu na potezu Novigrad-Kašić u borbi me, pucajući prema neprijatelju, u jednom trenutku uzbuđeno preko motorole izvijestio da prema njegovom položaju ide neprijateljski helikopter. Odgovorio sam da svim raspoloživim oružjem pucaju po istome. Nakon 5-6 sekundi isti gardist me izvijestio da helikopter još uvijek ide prema njegovom položaju, da bih u istom trenutku čuo jaku eksploziju preko motorole na njegovom položaju. Nakon nekoliko sekundi čujem od njegovog zapovjednika da je maljutka (protutenkovska granata) pogodila kuću  u kojoj je bio taj gardist. Naime, gardist je umjesto maljutke koja je eksplodirala mislio da helikopter prilazi našoj prvoj liniji. U ratu sam jako brzo stekao istinske prijatelje s kojima nije bilo kalkuliranja u najtežim trenucima bitaka. Svatko je svakom štitio leđa i dan danas se oslanjamo jedni na druge u najtežim životnim situacijama.

Jedinstvo koje se osjeća među braniteljima teško je objasniti, no možete li nam to malo približiti?

Jedinstvo među braniteljima i sami osjećaji među nama, pogotovo među dragovoljcima, onaj je duh zajedništva koji nas je držao i u ratu jer smo bili uvijek braća po oružju, bez ikakvih politika i političara, samo zato što smo ovisili jedni o drugom.       

Podržavate li braniteljski prosvjed i kakvo je Vaše mišljenje o odnosu države prema braniteljima te kakvo je vaše mišljenje o politici i hrvatskom društvu općenito?

Od prvih dana podržavam prosvjed i sudjelujem u njemu. Nažalost, u zadnjih 15 godina sve politike, i desne i lijeve, maćehinski su se odnosile prema Domovinskom ratu i njihovim sudionicima. Sustavno, nenamjerno i namjerno, razne nevladine udruge kroz medije su se natjecale tko će više oblatiti i iskritizirati Domovinski rat. Kroz razne zakone ministarstava, čak i nekih čelnika udruga, proizašlih iz Domovinskog rata, godinama su nam skidali stečena prava. Sada zbog gore navedenog i hrvatski narod ima nestvarnu sliku o svojim braniteljima.                                                                       

Mislim da je branitelje politika prerano odmakla od vođenja  i stvaranja vrijednosti poslijeratnog oporavka i napretka države te društva općenito. Što se tiče današnjih političara, to je katastrofa za hrvatsku mladost, budućnost i opstojnost hrvatske države i upravo zato prosvjedujem.

Za kraj – što poručujete  mladima u Hrvatskoj?
Mladima je danas teško nešto poručiti nakon ovakvih prilika u hrvatskom društvu koje je korumpirano i lažno te su sve istinske vrijednosti iskrivljene. Isto tako, ljut sam na njih što nisu aktivnije i agresivnije ukazivali na anomalije i podjele u društvu koje su stvarno velike. Ako je moja generacija mogla ići goloruka na tenkove, onda se ova generacija naše mladosti mogla dići i radikalnije skinuti svaku vlast koja radi protiv naroda.