Domovinski rat

Kriza na krajnjem istoku Hrvatske i opsada Iloka u jesen 1991., prvi dio

stanjenailockompodrucju1991
Napisao/la Braniteljski

Zapovjedništvo stožera za obranu grada odlazi 4. rujna u Vinkovce s namjerom boljeg povezivanja te traženja pomoći u ljudstvu i opremi, no razgovori nisu donijeli prijeko potrebnu pomoć…

Početak rujna 1991. na iločkom području obilježen je zatišjem bez većih vojnih djelovanja JNA. Borbene aktivnosti premjestile su na područje između Vinkovaca i Vukovara, prema Tovarniku. Jedno za drugim selom u vinkovačkoj i vukovarskoj općini padalo je u ruke neprijateljske vojske, tako da se obruč oko Iloka počeo sve više stezati. Zapovjedništvo stožera za obranu grada odlazi 4. rujna u Vinkovce s namjerom boljeg povezivanja te traženja pomoći u ljudstvu i opremi, no razgovori nisu donijeli prijeko potrebnu pomoć zbog sveopće nestašice oružja, streljiva i ljudstva.

Gubitkom izravne veze s Vukovarom 28.kolovoza dolazi i do prekidanja telefonskih veza s Ilokom. Branitelji iskorištavaju zatišje na iločkom dijelu Istočnoslavonskog bojišta ukopavajući položaje, utvrđivanjem prve crte bojišnice, kao i miniranjem prilaza gradu. Dana 3.rujna izvršena je posljednja smjena jedinica 1. gardijske brigade „Tigrovi“ tako da je u zamjenu za pripadnike 3. i 4. bojne pridošla borbena skupina iz 3. bojne, veličine 60 pripadnika, pod zapovjedništvom Dragana Basića. Broj pripadnika ZNG-a u Iloku tom se razmjenom prepolovio.

Pad Tovarnika

Tih dana neprijatelj pojačava borbena djelovanja prema Vukovaru, tako da 18. rujna grupa Tigrova te pripadnici iločkog pričuvnog sastava (oko 40 vojnika) i policije odlaze u ispomoć prema Vukovaru, držeći dio crte Bogdanovci-Lužac. Kad je sljedeći dan iz Beograda poslana elitna postrojba JNA, 1. proleterska gardijska divizija, znalo se da slijede još teži dani za istok Hrvatske. Ona je uključena isti dan u borbu za Slakovce, dok 20. rujna počinje napad na Tovarnik iz smjera Šida. Položaj Tovarnika bio je teško branjiv iz sličnih okolnosti kao i položaj Iloka. Naime, geografski položaj pogodovao je brzom opkoljavanju mjesta kao i lakom napredovanju tenkovskih jedinica kroz ravničarski predio. Da je JNA ozbiljno shvatila osvajanje Tovarnika i rješenje iločkog pitanja, može se zaključiti iz toga što je u osvajanje poslana i specijalna kažnjenička postrojba iz Valjeva s 40 tenkovskih jedinica.

Obrani Tovarnika u pomoć su pristigli i branitelji Iloka, no bez sukladnog naoružanja nije se moglo dugo braniti. Naime, branitelji su imali na raspolaganju samo sedam protutenkovskih raketnih bacača. Padom Tovarnika 22. rujna, neprijateljske su snage 24. rujna napale Ilaču, koju su branile snage 1. gardijske brigade sa zapovjednikom Stjepanom Basićem te lokalno stanovništvo. Niti Ilača nije imala snage i sredstava za obranu tako da su već sljedeći dan snage JNA napale Lovas. Osim problema sa nedostatkom streljiva, dolaskom prognanika iz okolnih mjesta (sjeverno od ceste Vinkovci-Tovarnik) u Ilok stvorilo se stanje koje je moglo dovesti do humanitarne katastrofe. Broj stanovnika u Iloku se udvostručio, dok je bio prisutan nedostatak medicinske pomoći, osoblja i lijekova. Padom Tovarnika i Ilače, Ilok se našao u totalnoj cestovnoj te informacijskoj blokadi budući da su uništeni svi obližnji odašiljači veza.

Tih dana neprijatelj pojačava borbena djelovanja prema Vukovaru, tako da 18. rujna grupa Tigrova te pripadnici iločkog pričuvnog sastava (oko 40 vojnika) i policije odlaze u ispomoć prema Vukovaru, držeći dio crte Bogdanovci-Lužac. Kad je sljedeći dan iz Beograda poslana elitna postrojba JNA, 1. proleterska gardijska divizija, znalo se da slijede još teži dani za istok Hrvatske. Ona je uključena isti dan u borbu za Slakovce, dok 20. rujna počinje napad na Tovarnik iz smjera Šida. Položaj Tovarnika bio je teško branjiv iz sličnih okolnosti kao i položaj Iloka. Naime, geografski položaj pogodovao je brzom opkoljavanju mjesta kao i lakom napredovanju tenkovskih jedinica kroz ravničarski predio.

Da je JNA ozbiljno shvatila osvajanje Tovarnika i rješenje iločkog pitanja, može se zaključiti iz toga što je u osvajanje poslana i specijalna kažnjenička postrojba iz Valjeva s 40 tenkovskih jedinica. Obrani Tovarnika u pomoć su pristigli i branitelji Iloka, no bez sukladnog naoružanja nije se moglo dugo braniti. Naime, branitelji su imali na raspolaganju samo sedam protutenkovskih raketnih bacača. Padom Tovarnika 22. rujna, neprijateljske snage 24. rujna napadaju Ilaču, koju brane snage 1. gardijske brigade sa zapovjednikom Stjepanom Basićem te lokalno stanovništvo. Niti Ilača nije imala snage i sredstava za obranu tako da već sljedeći dan snage JNA napadaju Lovas. Osim problema sa nedostatkom streljiva, dolaskom prognanika iz okolnih mjesta (sjeverno od ceste Vinkovci-Tovarnik) u Ilok stvorilo se stanje koje je moglo dovesti do humanitarne katastrofe. Broj stanovnika u Iloku se udvostručio, dok je bio prisutan nedostatak medicinske pomoći, osoblja i lijekova. Padom Tovarnika i Ilače, Ilok se našao u totalnoj cestovnoj te informacijskoj blokadi budući da su uništeni svi obližnji odašiljači veza.

“Ultimatum Iloku”

U Iloku se krajem rujna stanje drastično pogoršalo. Srpska vojska počela je sve više vršiti oružane provokacije kako bi zadobila povod općem napadu na grad, koji se očekivao svakoga dana. Padom Lovasa, predstavnici JNA su svakodnevno slali ultimatume predaje oružja, pa je tako 2. listopada 1991. upućen i poziv za razgovor s predstavnicima Iloka (u sastavu: bojnici Tomić, Banić i Mučalović) od strane zapovjedništva JNA. Tema razgovora bila je predaja kompletnog oružja i tenka T-55 koji je zarobljen od hrvatskih snaga u borbama u Tovarniku, a skriven u Lovci pored Iloka. Hrvatska je strana odbacila mogućnost predaje riskirajući početak napada JNA. O sastanku predstavnika obiju strana izvještava i Vjesnik 3. listopada 1991. pod naslovom „Ultimatum Iloku“.

U članku iznosi nadu o prihvaćanju ultimatuma te misao o tome da je on ključ mirnog rješenja krize. Također, iz njega se može iščitati i razmišljanje i propaganda srpske strane. Naime, navodeći da određen broj srpskog stanovništva bježi iz straha u Bačku Palanku, Radio Novi Sad iznosi bojazan o pripremljenoj akciji hrvatskih snaga kojom će biti napadnuta Bačka Palanka. Zbog toga je uvedeno kraće radno vrijeme trgovina te su djeca ranije puštena iz škole. Sljedeći dan, u članku Večernjeg lista „Odsječeni od svijeta“, organizacija Crvenog križa iz Iloka upućuje apel javnosti i Međunarodnom Crvenom križu za pomoć, jer je nestašica hrane, sanitetskog materijala i sanitetskog osoblja na vrhuncu. Uz to, izvještava da se pojavljuju i epidemijske i zarazne bolesti, poput pedikuloze, većinom u novorođenčadi.

Dana 4. listopada teškim topničko-minobacačkim naoružanjem napadnuta su susjedna sela – Bapska i Šarengrad. Stanovništvo tih sela bježi u jedino slobodno mjesto – u Ilok. U borbama su poginula dvojica pripadnika 3. bojne 1. brigade ZNG-a – Miroslav Gudelj i Zdenko Lovrić. Potaknute bezizlaznom situacijom, oko 2500 iločkih žena okupilo se 6. listopada u koloni prema mostu prosvjedujući pred jedinicama JNA tražeći mir. Nešto kasnije popodne osnovat će se Višenacionalna komisija za pregovore Skupštine grada. Za članove komisije izabrani su Borislav Magovac, Lazo Kuljančić, Josip Čermak, Vlatko Marić, Sulejman Salihović, Slobodan Savić te predstavnica organizacije žena Bedem ljubavi Maja Šamšalović, dok je za predsjednika komisije izabran Stipan Kraljević.

Komisija je od 7. do 14. listopada svakodnevno pregovarala s predstavnicima Novosadskog korpusa JNA, koji su i dalje tražili iste uvjete predaje uz dodatni pretres kuća, prijeteći da će u slučaju neprihvaćanja upotrijebiti mjere odmazde i sravniti grad sa zemljom. Iste večeri ponovno su napadnuti položaji u Iloku i Lovci. „Tigrovi“ su nakon pomoći Bogdanovcima, Ilači i Bapskoj ostali gotovo bez sredstava, tako da se ostalo na milost i nemilost JNA i četničkih formacija. U međuvremenu su 8. listopada u Ilok stigli promatrači Europske zajednice.

Službeno svrstavanje JNA na stranu pobunjenih Srba

Osim dolaska europskih promatrača, nadu u mirno rješenje krize dala je Mirovna konferencija u Haagu, gdje su se 8. listopada 1991. sastali predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, predsjednik Srbije Slobodan Milošević te general JNA Veljko Kadijević. Dolaskom europskih promatrača, Ilok je postao svakodnevna vijest u medijima. Od pripadnika Europske misije bezuspješno se tražilo da se uz njihovu pomoć i posredstvo iz Iloka sklone žene i djeca.

Vjesnik od dana 9. listopada izvještava o bojazni stanovništva Iloka od pripadnika Armije i paravojnih četničkih formacija jer namjerno vrše provokacije kako bi izazvali povod napadu na grad. No, propagandna srpska mašinerija opet prikazuje Hrvate kao potencijalne agresore na Srbiju jer se „…iz Iloka puca i da se u Iloku pojedinci, pripadnici oružanih formacija, ukopavaju što može značiti da se priprema napad na Bačku Palanku i armiju“. Nakon 8. listopada 1991. i završetka moratorija na odluku o neovisnosti Hrvatske i raskidanju svih državnopravnih veza s Jugoslavijom, srpska strana je donijela važnu odluku već idući dan.

Naime, od 9. listopada snage Teritorijalne obrane Srpske oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem pripojene su oružanim snagama SFRJ, tj. postaju sastavni dio JNA. Značaj takve odluke jest da se od tada službeno snage JNA svrstavaju na stranu pobunjenih lokalnih Srba i time je dano na znanje da je JNA agresorska vojska na teritoriju strane države. Iako je gradonačelnik Bačke Palanke smirivao situaciju, govoreći da neće biti ništa od napada na Iločane, stizale su i dalje prijetnje srpskog stanovništva da će stanovnici Iloka doživjeti sudbinu Vukovara ako se ne smire. Ostale su hrvatske tiskovine prenosile događaje sa krajnjeg istoka Hrvatske sa stajališta u kojem su JNA i Srbija prikazani agresorima i zločincima. Tako Večernji list 10. listopada u članku „Bačka Palanka napada Ilok“ prikazuje iločku situaciju u kojoj srpska strana svakodnevno bombardira hrvatske položaje iz Bačke Palanke, ne birajući sredstva i načine.

Istog dana dogodit će se stravičan zločin u Lovasu, gdje su srpske paravojne formacije u jednom danu masakrirali 22 osobe te spalili i srušili 20 kuća i crkvu.

 

Izvori:
1. Glas Slavonije, listopad 1991.
2. Iločki list, od lipnja 1994. (br. 3) do studenog 1995. (br. 20)
3. Službeni glasnik Srpske Oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, prosinac 1991.
4. Tigar: glasilo 1. brigade ZNG RH, 20. lipnja 1992.
5. Večernji list, listopad 1991.
6. Vjesnik, listopad 1991.

Literatura:

1. 1. gardijska brigada hrvatske vojske Tigrovi, Edicija monografija vojno-redarstvenih postrojbi Oružanih snaga Republike Hrvatske iz Domovinskog rata 1991.-1996., Zagreb, 2012.
2. Grad Ilok: Bapska, Mohovo, Šarengrad, posebno izdanje Gradskog poglavarstva Iloka u Zagrebu, Zagreb, 1994.
3. MALOVIĆ, Marko, Ostajemo u Iloku, Zagreb, 2000.
4. RUNTIĆ, Davor, Domovinski rat: Vrijeme rata, knjiga 2, Vinkovci-Šibenik, 2005.
5. Vojna povijest – magazin za vojnu povijest, od srpnja 2011. (broj 4) do travnja 2012. (broj 13)
6. Zapovjedni vrh JNA, Savjet za sukcesiju vojne imovine, Zagreb, prosinac 2010.
7. Županijski sud u Osijeku, Presuda u kaznenom predmetu protiv opt. Dragoljuba Aranđelovića, 14. svibnja 2001., broj K-23/94-70.