Domovinski rat

Korijeni rata: Od “Načertanija” do Memoranduma SANU

zamisaovelikesrbije
Napisao/la Braniteljski

Posljedice se osjećaju i danas i uglavnom su jasne, poznate i vidljive. Ali uzroci, oni sami korijeni iz kojih je niknuo rat su široj javnosti prilično nepoznati ili nejasni.

Nakon mukotrpnog Drugog svjetskog rata, u kojem je najviše krvarila Europa, malo tko se nadao da će Jugoslaveni koji su činili manje od 3,5 % cjelokupnog europskog stanovništva narušiti stabilnost Europe i teško postignuti mir. Međutim, oni koji su malo bolje poznavali prirodu srpskog naroda, njihove otvorene stavove i ideje, dubinu odnosa jugoslavenskih naroda te samu povijest suživota jugoslavenske zajednice, nisu se iznenadili krvavim i surovim ratom koji se rasplamsao 1991. u Hrvatskoj.

Svaki povijesni događaj, pa tako i Domovinski rat ima svoje uzroke i posljedice. Posljedice se osjećaju i danas i uglavnom su jasne, poznate i vidljive. Ali uzroci, oni sami korijeni iz kojih je niknuo rat su široj javnosti prilično nepoznati ili nejasni. Iako bi se o ovoj temi dalo pisati i raspravljati, ovdje vam ukratko donosimo samo neke od njih.

Garešinove „Načertanije“

Ilija Garašin, srpski književnik i političar, sredinom 19.stoljeća pravi nacrt o budućoj srpskoj državi koja bi najprije obuhvaćala Kneževinu Srbiju, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru i dio Albanije. Hrvate i Bošnjake naziva Srbima katoličke, odnosno muslimanske vjere. Svoj program o Velikoj Srbiji, kao tadašnji ministar unutarnjih poslova Kneževine Srbije, naslovljava „Načertanije“ i to je temeljni dokument srpske političke povijesti 19.stoljeća i ključ za razumijevanje kasnije srpske pretenzionističke politike.

Karadžićev kovčežić za povijest

Srpski jezikoslovac i reformator srpskoga jezika, Vuk Karadžić, je pored jezičnoga rada imao i politički značaj za suvremenu srpsku povijest. Njegove su teze značajno utjecale na velikosrpski pokret. Godine 1849. objavljuje „Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona“. U Kovčežiću se nalaze dva teksta, „Boka Kotorska“ i „Srbi svi i svuda“. U ovom drugom stoji:

„ …Čudno je da se katolički Srbi ne žele zvati Srbima… Katoličkim je Srbima teško nazvati se Srbima, ali će se pomalo i na to morati priučiti, jer ako ne žele bit Srbi, onda uopće nemaju narodnog imena“

Katolički Srbi su dakako, po njegovom mišljenju, Hrvati. Srbima je nazivao sve koji govore štokavski. Tako je među Srbe ubrojio Crnogorce, Bošnjake i Makedonce i dijelom Hrvate. Hrvate ne naziva Hrvatima nego ih naziva i dijeli po regionalnim nazivima; Dubrovčani, Slavonci i Dalmatinci, čime negira hrvatsku cjelovitost i narodnost. Na osnovi ovih teza neki su kasniji jezikoslovci i etnolozi smatrali su da Srbi i Hrvati govore jednim jezikom, često nazivanim srpskohrvatski jezik, a na njegove ideje će se pozivati srpski pobunjenici i njihovi lideri 90-ih.

Ideja Velike Srbije u prvoj Jugoslaviji

„Ne srljajte kao guske u maglu!“ – upozoravao je Stjepan Radić 1918. hrvatske zastupnike prije potpisivanja ugovora o zajedničkom Kraljevstu Srba, Hrvata i Slovenaca. Doista je vrijeme pokazalo da je Radić bio u pravu. Naime, Srbi su ovim aktom sebi osigurali cjelokupnost teritorija na kojem živi njihov narod. Time postaju većinski narod u Kraljevstvu SHS, osiguravaju si dominaciju vlasti, ideja i političke misli. Odatle unitarističke ideje i politika o integralnom jugoslavenstvu, jednome narodu s tri plemena, nepriznavanju nacionalnih posebnosti nesrpskih naroda, normiranju srpske majorizacije u državnim tijelima, uvođenju diktature. Razočarenja Hrvata i ostalih nesrpskih naroda su ogromna i svo vrijeme od nastanka ovog kraljevsta do 1941. će tražiti rješenja za poboljšanje svog položaja u ovoj zajednici.

Srpski nacionalizam u II. svjetskom ratu

Jugoslavija je vojno poražena 1941. ali velikosrpska ideja nastavlja živjeti kroz četnički pokret. U smjernicama djelovanja četničkog pokreta navedeno je stvaranje etnički čiste Velike Srbije, sastavljene od Srbije, Makedonije, Crne Gore, BiH i Vojvodine. Posebno je naglašeno istjerivanje hrvatskog i muslimanskog stanovništva u BiH, odnosno u Sandžaku. Najekstremniji četnički čelnici ističu i pripajanje Dalmacije i Slavonije Velikoj Srbiji.

Druga, socijalistička Jugoslavija

Vrijeme propagiranja ideje o bratstvu i jedinstvu svih jugoslavenskih naroda, doba marksizma, radničke klase, svijest o nepostojanju granica i domovine već zamisao čitavog svijeta kao zajedničkog doma svih ljudi. U takvoj atmosferi, oslonjenoj na čvrstoj represiji, svako sitno isticanje nacionalog osjećaja i pripadnosti biva osumnjičeno i kažnjeno. Kako hrvatsko, tako i sprsko. To nije moglo dugo potrajati. Ne može se tek tako ugušiti dugo tinjajuće nezadovoljstvo nesrpskih naroda u Jugoslaviji. Korijeni vrela nacionalističkih nezadovoljstva i zahtjeva, koji su se vukli još od 1918., niti su sasječeni promjenama u odnosima između nacija u federalno uređenoj socijalističkoj Jugoslaviji, niti su usahli u lažnom okruženju jugoslavenskog jedinstva.

Josip Broz Tito bio je lukav političar. Znao je da da Balkan bure baruta s mnoštvo fitilja. A najopasniji leži u Beogradu. Znao je, da nijedan od nesrpskih naroda, uključujući čak i hrvatski, nije dovoljno snažan za rušenje jugoslavenske države. Znao je jako dobro da je najbrojnija nacija ujedno i najmoćnija. I najvažnije, znao je to sve držati pod kontrolom. Ne dozvoljavajući previše ni Srbima, ni Hrvatima ni drugima, ali davajući dovoljan dio kolača da se prividno zadovolje težnje. Krajem 1960-ih raste nezadovoljstvo republika u Jugoslaviji. Razvijenije su republike (Slovenija i Hrvatska) smatrale da zaslužuju veću samostalnost i željele su ulagati svoj novac u daljnji gospodarski razvoj. Naime, većina novca iz republika se slijevala u Beograd dok je gospodarstvo u tim republikama stagniralo. Tu „politiku čistih računa“ i samostalno raspolaganje vlastitom gospodarskom dobiti promoviralo je i novo hrvatsko republičko vodstvo, u kojemu su najznačajnije uloge imali Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo, koji su istodobno tražili i veću političku samostalnost na republičkoj razini. Uz njih se javljaju i hrvatski studenti iz Zagreba nezadovoljni unitarističko – centralističkom jugo-srpskom politikom.

Počinje Hrvatsko proljeće. Nezadovoljstvo je sve veće jer svima postaje jasno kako je u Jugoslaviji jedina ravnopravnost naroda u njenom republičkom nazivu. Srpska dominacija, nepoštenje, represija i ugnjetavanje nesrpskih naroda naroda raste sve više i više. Tito, nakon nasilnog gušenja Hrvatkog proljeća, donosi Ustav 1974. kojim je jasno odredio konfederacijske elemente Jugoslavije. Najviše primjedbi na Ustav dolazilo je iz Srbije, zbog davanja autonomije formalno njenim pokrajinama Kosovu i Vojvodini. Ono što Josip Broz očito nije znao je to da se problemi ne rješavaju na ovakav način, odgađanjem ili nuđenjenm alternativnih rješenja dok postoji samo jedno pravo, a to je u ovom slučaju pravo na samoodređenje svakog naroda. Ovo je tipičan primjer učmalog stanja u Jugoslaviji, kad se problemi i proturječja ne mogu jasno i konačno otkloniti nego se rješenje stalno odgađa, čime se odnosi sukobljenih strana zaoštravaju. Takvo je ponašanje na kraju krajeva i dovelo do raspada Jugoslavije.

Memorandum SANU

Memorandum srpske akademije znanosti i umjetnosti, objavljen 1986. nudi rješenje srpskog pitanja unutar SFRJ. U tom memorandumu je istaknuta egzistencijalna ugroženost Srba. Četvrtina ih se nalazi izvan matične republike, a Jugoslavija je pred raspadom. Granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve one se trebaju prekrajati. Prema memorandumu, Ustav iz 1974. je nanio mnogo štete Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova.

Srbe prikazuje kao žrtve političke i gospodarske diskriminacije koju nad njima provode Hrvati i Slovenci još od vremena Drugog svjetskog rata. Srbi su ugroženi od strane drugih naroda unutar SFR Jugoslavije. Ističe se opasnost od jačanja protusrpskih snaga unutar SFR Jugoslavije (Hrvati i Albanci) i navodi se potreba za brzu i skoru akciju da se spriječi propadanje Srbije i srpskog naroda. Evo što je o memorandumu rekao Ivan Stambolić, komunist, tadašnji predsjednik Predsjedništva SRS:

„Tvorci Memoranduma nisu primjećivali da oni od Srbije ne vide Jugoslaviju, ili, ako hoćete da Jugoslaviju vide kao Srbiju. (…) Memorandum je težio homogenizaciji zemlje putem homogenizacije. To nesprpski narodi nisu mogli primiti, jer su ravnopravnost i federativno uređenje prihvatili kao jedini modus vivendi, a ne kao fasadu za svojevrsnu „vazalizaciju“. Uz to, kao malobrojniji, uvijek su bili izoštreno osjetljiviji na sve vidove potčinjenosti…“

Memorandum SANU bio je ideološka osnova vojnih akcija koje će uslijediti na području bivše Jugoslavije te je imao izravan utjecaj na Slobodana Miloševića koji je ideje izložene u memorandumu pokušao provesti u djelo.