06242017Sub
AžuriranoPet, 29 Srp 2016 11am

banner kockice

Pokušaj pripajanja Pakraca SAO Krajini – pozadina sukoba u Pakracu početkom ožujka 1991. godine

pakrac

 U sklopu sloma komunističkog sustava u zemljama istočne Europe tijekom 1989. godine, kao i demokratizacijskih i dezintegracijskih procesa unutar Jugoslavije, proces uvođenja višestranačja u Hrvatskoj više se nije mogao zaustaviti te je Savez komunista Hrvatske krajem 1989. godine donio odluku o održavanju slobodnih izbora. Nekoliko dana nakon registracije prvih osam političkih stranaka u Hrvatskoj, u Kninu je 17. veljače 1990. osnovana Srpska demokratska stranka (SDS), na čelu s Jovanom Raškovićem. Stranka se ubrzo profilirala kao najvažniji čimbenik u provođenju političkih, a zatim i oružanih ciljeva pobunjenih Srba u Hrvatskoj. U programu SDS-a, koji je, zanimljivo je napomenuti, jednim od glavnih programskih načela stranke naveo demokratizaciju društva, zaključeno je da su pojedini dijelovi Hrvatske u kojima Srbi čine većinu zaostali i nerazvijeni, a „nekada potpuno kompaktne srpske sredine u Hrvatskoj, potpuno su rasturene“. U skladu s time zaključeno je:

„Posebno smo osjetljivi današnjom podjelom Hrvatske na opštine. Nemamo utisak da su administrativne promjene rađene u korist uspostavljanja identiteta srpskog naroda u Hrvatskoj. Zalagat ćemo se za administrativnu podjelu Hrvatske na regije i općine koje će primjerenije odražavati nacionalnu strukturu područja na kojem živi srpski narod“.

Najvažnija odrednica programa SDS-a bila je stvaranje autonomnih jedinica na području Republike Hrvatske, koje će se temeljiti na etničkom ili kulturno-povijesnom načelu.

Prema jednoj kasnije objavljenoj publikaciji zapadnoslavonskih Srba, srpski je narod sukladno upravno-teritorijalnom ustroju, koji je Hrvatskoj bio na snazi 1990., na području zapadne Slavonije bio zakinut na sljedeći način: „U procesu zatiranja srpskog identiteta srpsko stanovništvo u Zapadnoj Slavoniji je administrativno vešto deljeno po opštinama, tako da je bilo u manjini u svim opštinama izuzev u opštini Pakrac. Jedan broj srpskih sela Grubišno Polje pripojen je opštini Bjelovar. Srpska sela na području Podravske Slatine pripojena su opštinama Virovitica, Donji Miholjac i Orahovica, a deo srpskih sela opštine Pakrac – opštini Slavonska Požega. Tako su srpski etnički prostori postali manjinski u opštinama kojima su pripojeni. Ovaj proces dovršen je 1962. ukidanjem izrazito srpske opštine Okučani, koja je podjeljena između opština Novska i Nova Gradiška. Na taj način su Srbi iz opštine Okučani ostali u manjini u opštinama kojima su pripojeni.“
U skladu s programom SDS u zapadnoj Slavoniji je tijekom druge polovine 1990., a posebice prve polovine 1991. radio na ustrojavanju administrativno-teritorijalne cjeline koju bi činio prostor kompaktno nastanjen srpskim stanovništvom, a koji bi se protezao između rijeka Save i Drave. Proces stvaranja srpske oblasti na području zapadne Slavonije u početku je težište imao na (ponovnom) formiranju općine Okučani, koja je zatim, kao općina s većinskim srpskim stanovništvom, trebala postati snažno srpsko uporište u zapadnoj Slavoniji. Međutim, kako ideja nije uspjela biti provedena u djelo, početkom 1991. djelovanje SDS-a usmjereno je na stvaranje velike „srpske“ općine Pakrac (ona je trebala postati središte jer je imala najveći postotak srpskog stanovništva u zapadnoj Slavoniji, 46.4 posto), kojoj su se trebala priključiti većinski srpska naselja susjedne novogradiške, požeške i novljanske općine. Hrvatski državni teritorij time bi bio presječen jer su općine koje su trebale biti dijelom srpske autonomije (odnosno planirane srpske paradržave) u zapadnoj Slavoniji presijecale Hrvatsku od državne granice s Mađarskom do granice s Bosnom i Hercegovinom. Geopolitičku strategiju koja je tijekom druge polovine 1990. i prve polovine 1991. SDS provodio političkim (početkom ožujka 1991. napadom na policijsku postaju u Pakracu i oružanim) putem, u drugoj je polovini 1991. provodila Jugoslavenska narodna armija (JNA) potpomognuta pobunjenim lokalnim srpskim stanovništvom. Zajedničko djelovanje SDS-a u zapadnoj Slavoniji i JNA potvrđuju i ratni planovi JNA koji su podrazumijevali vojno presijecanje Hrvatske na području između Save i Drave.

Pokušaj pripajanja Pakraca SAO Krajini

Političke razloge inicijative za pripajanjem mjesta sa većinskim srpskim stanovništvom općini Pakrac potvrdio je početkom veljače 1991. i čelnik zapadnoslavonskog SDS-a, predsjednik Regionalnog odbora SDS za Slavoniju i Baranju, Veljko Džakula. Široj hrvatskoj javnosti je pozadina procesa okupljanja većinski srpskih naselja oko općine Pakrac postala očita kada je pakračka općinska skupština 22. veljače 1991. donijela odluku o pristupanju općine Pakrac Srpskoj autonomnoj oblasti Krajina (SAO Krajina) (Ustavni sud Republike Hrvatske, uz obrazloženje da Hrvatski ustav ne sadrži osnove za postojanje tvorevine kakva je SAO Krajina, poništio je 28. veljače 1991. odluku o pristupanju općine Pakrac SAO Krajini). Ključnu ulogu u odluci o pristupanju SAO Krajini imao je SDS, koji doduše službeno nije sudjelovao u radu pakračke općinske skupštine (naime, stranka je na području zapadne Slavonije osnovana tek nakon što su održani parlamentarni i lokalni izbori u travnju i svibnju 1990.) no imao je značajan utjecaj na njezin rad. Kao i SDS, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) je ogranak za pakračku općinu osnovala tek nakon izbora a vlast je u općini Pakrac obnašala koalicija Saveza komunista Hrvatske-Stranka demokratskih promjena (SKH-SDP) i Socijalističkog saveza-Saveza socijalista. Radikalizacija situacije i pogoršanje hrvatsko-srpskih odnosa na zapadnoslavonskom području uzrokovali su i podjelu zastupnika pakračke skupštine na klubove po nacionalnoj osnovi, koji su pak bili pod utjecajem u međuvremenu osnovanih SDS-a i HDZ-a. Tako je na sjednici Skupštine općine Pakrac prilikom donošenja odluke o pristupanju SAO Krajini sudjelovao i Veljko Džakula, te čak održao govor, u kojem je zaključio da ukoliko Hrvatska ima namjeru razdružiti se od Jugoslavije, onda Pakrac ima namjeru razdružiti se od Hrvatske, te naglasio da spomenute odluke nisu posljedica kninskog utjecaja.

Sukob u Pakracu početkom ožujka 1991.

No, za daljnji razvoj događaja koji će rezultirati jednim od najdramatičnijih trenutaka prije početka otvorenih ratnih sukoba u ljeto 1991. važnija je pak druga odluka koju je istoga dana usvojila pakračka skupština. Naime, istovremeno sa odlukom o pristupanju SAO Krajini, „u okviru razmatranja i ocjene trenutnog stanja u općini“ usvojen je i zaključak da se Policijska postaja u Pakracu (preimenovana je u Općinski sekretarijat unutrašnjih poslova Pakrac) „stavlja pod neposredno rukovođenje“ Sekretarijata unutrašnjih poslova SAO Krajine (SUP-a SAO Krajine), koji je osnovan 4. siječnja 1991. godine. Radilo se naime o milicijskim snagama pobunjenih Srba, svojevrsnom ministarstvu unutarnjih poslova srpske paradržave, a vrlo brzo će se pokazati i jednim od sastavnih dijelova raznovrsnih oružanih sastava pobunjenih Srba. Policijska postaja u Pakracu time je izdvojena iz sastava MUP-a Republike Hrvatske i postala je sastavnim dijelom tijela unutarnjih poslova pobunjenih Srba. Za razliku od ostalih milicijskih stanica općina SAO Krajine, koje su bile neposredno podređene SUP-u SAO Krajine, policijska postaja u Pakracu dobila je status Općinskog sekretarijata unutrašnjih poslova. Nakon što je policijska postaja nominalno stavljena pod nadležnost SUP-a SAO Krajine, krenulo se s potpunim preuzimanjem kontrole nad policijskim snagama u Pakracu. Zapovjednik policijske postaje u Pakracu Jovo Vezmar već je 22. veljače naredio da se u službu pozove 80 posto pričuvnog sastava policijske stanice Pakrac. Pričuvni policajci srpske nacionalnosti, na čelu sa zapovjednikom postaje Jovom Vezmarom, zauzeli su 1. ožujka policijsku postaju, razoružavši svoje hrvatske kolege u postaji. Zgradu policijske postaje i općine okružili su, uz policajce srpske nacionalnosti, i naoružani civili, a akciju su koordinirali čelnici mjesnog SDS-a, na čelu sa Veljkom Džakulom. U Pakrac su zato poslane specijalne snage hrvatske policije, koje su 2. ožujka 1991. grad stavile pod svoj nadzor, a pobunjeni policajci su se na vijest o dolasku specijalne policije povukli u obližnja brda. U brda Papuka i Psunja povukao se i dio srpskog stanovništva iz Pakraca i okolice.

Predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović je, bez dogovora s ostalim članovima ovoga tijela, odobrio slanje jedinica JNA u Pakrac, te su u grad upućene snage JNA iz Bjelovara, Virovitice i Zagreba. U Pakracu je zatim, uvečer 2. ožujka, došlo do razmijene vatre, zapravo manjeg incidenta između pripadnika hrvatske policije i JNA, prvog takvog slučaja u Domovinskom ratu. Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman uputio je 2. ožujka pismo Predsjedništvu SFRJ, u kojem je upozorio da hrvatske vlasti imaju dokaze kako su u pripremi pakračkih događaja, koji su završili razoružanjem policajaca hrvatske nacionalnosti, sudjelovali visoki oficiri JNA. Doista, JNA je imala pripremljen plan napada na snage hrvatske policije u Pakracu, no Hrvatska je 3. ožujka pristala na povlačenje snaga specijalne policije iz Pakraca, te on nije realiziran. Nakon smirivanja situacije, s pakračkog područja povučene su 18. ožujka i snage JNA.

U Pakracu su 3. ožujka održani pregovori na koje su iz Beograda stigli članovi Predsjedništva SFRJ Nenad Bućin i Bogić Bogićević te savezni sekretar za unutrašnje poslove Petar Gračanin; hrvatsku delegaciju predvodili su potpredsjednik SFRJ Stjepan Mesić, potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske Milan Ramljak i ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac a na sastanku su sudjelovali i predstavnici pakračkih općinskih vlasti. Na pregovore je stigao i komandant V. vojne, oblasti general Konrad Kolšek, s članovima svoga štaba. O atmosferi koja je vladala tijekom pregovora svjedoči jedna anegdota koju u svojoj knjizi „Pakrac i Lipik uoči rata 1991. godine“ donosi kroničar pakračkih događaja Antun Erjavec; tijekom pregovora za ručak je poslužen vojnički grah, skuhan u pokretnoj vojnoj kuhinji a za vrijeme posluživanja Stjepan Boljkovac je zamijenio tanjur s Petrom Gračaninom. Na upit Stjepana Mesića zašto to čini, Boljkovac je odgovorio: „E, pa, rat je, u ratu se i gine.“ U konačnici je na pregovorima zaključeno kako situaciju u Pakracu treba normalizirati; u sklopu toga trebalo je vratiti na dužnost sve policajce srpske nacionalnosti koji su napustili službu, a iz Pakraca povući sve policajce koji nisu pripadnici pakračke policijske postaje kao i pripadnike JNA.

Dezinformacije, laži i „zbegovi u šumama Papuka i Psunja“

Dolazak specijalnih snaga hrvatske policije u Pakrac popraćen je u srpskim medijima izvještajima o poginulim i ranjenim Srbima, iako su u Pakracu ranjena samo tri hrvatska policajca. Nekoliko dana kasnije, ove su dezinformacije demantirane, no dio srpskog stanovništva koji je 2. ožujka napustio Pakrac ostao je i nakon smirivanja situacije u „šumama Papuka i Psunja“. Zajedno s njima, u „zbegu sa srpskim narodom“ nalazio se i predsjednik Regionalnog odbora SDS-a za Slavoniju i Baranju Veljko Džakula, koji se u Pakrac vratio tek 9. ožujka, nakon poziva pomoćnika ministra unutarnjih poslova Slavka Degoricije na daljnje razgovore. Prema Džakuli, ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac nudio mu je pregovore krajem veljače 1991., prije izbijanja oružanog sukoba u Pakracu, međutim Džakula je odbio takav sastanak, poručivši Boljkovcu da razgovara s nekim iz „rukovodstva SAO Krajine jer Pakrac njoj pripada“.

Za ocjenu značaja pakračkih događaja u kontekstu razvoja srpske pobune i početka Domovinskog rata važno je naglasiti da je JNA u Pakracu prvi puta primijenila taktiku „tampon zone“, koju će nekoliko mjeseci kasnije često upotrebljavati u Hrvatskoj – nakon reakcije hrvatske policije na oružane akcije srpskih pobunjenika, JNA bi postavila svoje snage između dvije strane, službeno „razdvajajući sukobljene strane“, a zapravo onemogućavajući hrvatskoj policiji daljnje djelovanje i uspostavu ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske. Radi se i o prvom oružanom sukobu između hrvatske policije i srpskih terorista. Jednako tako, bitno je napomenuti da je zbog pakračkih događaja, kao i zbog velikih prosvjeda srbijanskih oporbenih stranaka protiv režima Slobodana Miloševića, koji su održani 9. ožujka 1991. u Beogradu, vrh JNA na sjednici Predsjedništva SFRJ održanoj od 12. do 15. ožujka zatražio uvođenje izvanrednog stanja u zemlji. Međutim, zbog protivljenja hrvatskog, slovenskog, makedonskog i bosanskohercegovačkog predstavnika u Predsjedništvu SFRJ, zahtjev nije prihvaćen.

Neosporno je da pokušaj zauzimanja policijske postaje u Pakracu predstavlja jedan od ključnih momenata u srpskoj pobuni i agresiji na Republiku Hrvatsku koja je uslijedila a u javnosti se često može čuti kako je Domovinski rat započeo upravo pakračkim događajima početkom ožujka 1991. godine. Iako se hrvatska historiografija zasad nije jasno odredila o datumu početka Domovinskog rata, sa sigurnošću se, na temelju dokumenata srpske provenijencije, može reći da se nakon 1. ožujka intenzivirao rad na ustrojavanju, naoružavanju i obuci srpskih paravojnih formacija u zapadnoj Slavoniji i njihovoj pripremi za predstojeći, sada već potpuno izvjestan otvoreni rat. Za njega je pak bio ključan angažman vojne sile bez koje su pobunjeni Srbi bili osuđeni na poraz – JNA. Stoga je opreznije djelovanje od čelnika pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji tražio i glavni orkestrator srpske pobune u Hrvatskoj, Slobodan Milošević, koji je Veljku Džakuli (prema svjedočenju Živka Zagorca, jednog od potpredsjednika Regionalnog odbora SDS za Slavoniju i Baranju) na sastanku u Beogradu u svibnju 1991. naložio „da više ne idemo u sukobe sa MUP-om, već da ostavimo da se sudare sa armijom i da armija sa NDH bez ikakvih problema može obračunati“. Scenarij je bio jasan a uskoro je započela i njegova provedba – u ljeto 1991. JNA odbacuje službeni plašt mirotvorca koji razdvaja „nacionalističke snage“ i kreće u otvorenu agresiju na Republiku Hrvatsku.

Izvor foto/tekst: Matica hrvatska Vijenac, br. 522