Često se kod bolesnika javlja otupjelost opće reaktivnosti, izbjegavanje poticaja vezanih uz traumu.
Klinička slika PTSP-a i simptomi najčešće se javljaju unutar šest mjeseci nakon traumatskog iskustva, no mogu se javiti i do 30 godina nakon traume.
Kada govorimo o klasifikaciji poremećaja, PTSP pripada u skupinu anksioznih poremećaja čije je osnovno obilježje pojava patološke anksioznosti.
Najznačajnije karakteristike PTSP-a su ponovno proživljavanje traumatskog događaja kroz intruzivna sjećanja praćena odgovarajućom mučnom emocionalnom reakcijom. Sjećanja se javljaju spontano te osoba nema kontrolu nad njima. Neki događaji izvana mogu biti poticaj za pojavu intruzivnih sjećanja, ali se sjećanja mogu javiti i bez vanjskog poticaja. Pojava noćnih mora, koje osobi remete san, te ponovno proživljavanje traumatskog događaja (prema eng. flashback) također su značajni simptomi postojanja PTSP-a.
Kod flashbacka traumatski događaj ponovno se doživljava kao iluzija, halucinacija i flashback epizoda. Za razliku od intruzivnih sjećanja kod flashbacka se bolesniku čini da ponovno proživljava događaj te bolesnik nije u mogućnosti napraviti distinkciju zbivanja u sadašnjosti od onih iz prošlosti. Bolesnik u tome trenutku doživljava intenzivan psihološki distres koji se očituje kao strah, ljutnja, anksioznost, osjećaj neizbježne sudbine vezane u traumatski događaj.
Često se kod bolesnika javlja otupjelost opće reaktivnosti, izbjegavanje poticaja vezanih uz traumu. Izbjegavaju se podražaji čak i periferno povezanih s traumom, uključujući mirise, osjećaje, misli, aktivnosti, mjesta ili ljude. To izbjegavanje dovodi do značajno smanjenog interesa za sudjelovanje u aktivnostima i osjećaja odvojenosti ili otuđenosti od drugih ljudi. Nemogućnost sjećanja nekog važnog aspekta traume (psihogena amnezija) također se može interpretirati kao izbjegavanje, pojavljuje se kao odgovor na učestalo ponovno proživljavanje te je dio neadaptivnog mehanizma koji je nastao kako bi zaštitio osobu od bolnog prisjećanja.
S PTSP-om su povezane i smetnje koncentracije, ograničen spektar afekata, simptomi pojačane pobuđenosti, prekomjerna napetost i preosjetljivost, hipervigilnost, reakcije pretjeranog straha kao i agresivne reakcije različitog intenziteta.
Uz PTSP su često vezani slijedeći simptomi; anksioznost, depresija, srdžba, osjećaj krivnje, zlouporaba opojnih sredstava (da se ublaži stres), bračne nesuglasice, problemi na radnom mjestu te radna nesposobnost. Kod ratnih veterana maligni oblik PTSP-a obilježen je i prezistentnim ponovnim doživljavanjem traume. Kod tih bolesnika moguća je i pojava organskih psihosindroma poput poteškoća u pamćenju, otežane koncentracije, emocionalne labilnosti, glavobolje, vrtoglavica.
Trećina bolesnika s dijagnozom PTSP-a prelazi u dijagnozu trajne promjene ličnosti (TPL) koja uključuje trajne promjene u obrascima ponašanja, percepciji, komunikaciji, slici o sebi i okolini, kao i nefleksibilne i maladaptivne obrasce ponašanja koji nisu postojali prije traumatskog iskustva.
Ovdje je važno napomenuti da dijagnoza trajne promjene ličnosti isključuje postojanje simptoma PTSP-a i stoga se ove dvije dijagnoze ne bi smjele nalaziti zajedno, no u našoj kliničkoj praksi nije rijedak slučaj da se te dvije dijagnoze ipak nalaze zajedno. Budući da je najveći broj branitelja u rat otišao u razdoblju kritičnom za razvoj ličnosti (rane dvadesete ili kasna adolescencija) to se može smatrati mogućim uzrokom isprepletanja ovih dviju dijagnoza. Stoga je važno priliko uzimanja anamnestičke slike posebnu pažnju posvetiti razlogu iznošenog simptoma.
Primjerice izbjegavanje suočavanja s drugim ljudima smatrat će se simptomom PTSP-a ako je razlog izbjegavanje konflikta ili mogućnost gnjevnih ispada, a ako je razlog izbjegava strah od kritike ili odbijanja simptom je indikativnim za dijagnosticiranje poremećaja ličnosti.
Ne pružanje adekvatne psihološke skrbi braniteljima na ratištu utjecalo je na povećanu pojavu PTSP-a nakon rata. Stoga je u poslijeratnom razdoblju PTSP dijagnoza s kojom se psiholozi i psihijatri često susreću u kliničkoj praksi.
PTSP se može javiti kao zaseban poremećaj, ali u 80% slučajeva javlja se u komorbiditetu s drugim psihijatrijskim poremećajima.
Komorbiditet PTSP-a i drugih psihijatrijskih poremećaja
PTSP se najčešće pojavljuje u komorbiditetu s depresijom, anksioznim poremećajem, paničnim poremećajem, alkoholizmom, ovisnostima o psihoaktivnim tvarima i poremećajem ličnosti. Istraživanja ukazuju na visoku stopu povezanosti PTSP-a sa zlouporabom sredstava ovisnosti pacijenata koji su bili uključeni u bolnički tretman. Pokazalo se da 23% ispitanika s PTSP-om konzumira alkohol poslijeratno više nego prije, a ovaj psihijatrijski komorbiditet izrazito nepovoljno djeluje na izlječenje primarne bolesti. Često pacijenti s PTSP-om koriste alkohol kao jednu vrstu „samoizlječenja, a neki od razloga koji navode su; anksioznost (41,4%) i strah (28,3%), zatim utjecaj administrativnih, materijalnih, obiteljskih, socijalnih pitanja, pitanja zaposlenja, vrednovanja ratnih činova i slično.
Pored toga, psihijatrijski komorbiditet uz kronični PTSP ima veliku ulogu u razvoju suicidalnog ponašanja te je stupanj izloženosti traumi u pozitivnoj korelaciji s razvojem suicidalnosti.
Komorbiditet može utjecati na rezultate kliničkih studija vezanih za PTSP, stoga je točna procjena komorbiditeta izuzetno važna za validnost rezultata kao i za određivanje optimalnog psihoterapijskog i farmakoterapijskog liječenja.
Istraživanjem komorbiditeta PTSP-a na uzorku od 375 hrvatskih ratnih stradalnika dobivena je pojava komorbiditetne bolesti u 85,3% slučajeva, pri čemu je najčešće riječ o anksioznom (46,9%) i depresivnom poremećaju (32,5%). Na drugom uzorku od 292 muškarca, koji su prošli borbeni i ratni stres nalazi se komorbiditet u 47% slučajeva.
IZVORI:
1. Brady, K. (1997). Posttraumatic stress disorder and comorbidity: recognizing the many faces of PTSD. The Journal Of Clinical Psychiatry, 58 Suppl 912-15.
2. Brown P. J., Stout R.L., Mueller T., (1999). Substance Use Disorder and Posttraumatic Stress Disorder Comorbidity: Addiction and Psychiatric Treatment Rates, Psychology of Addictive Behaviors, Vol. 13, No. 2, 115-122
3. Folnegović-Šmalc, V., Ljubin, T., Čičin-Šain, L., Mimica, N., Hranilović, D., Uzun, S. i Jernej, B. (2000). Predikcija pokušaja suicida u pacijenata s PTSP-om. 1. Hrvatski kongres o suicidalnom ponašanju.
4. Gregurek, R., Klain E., (Ur.) (2000). Posttraumatski stresni poremećaj hrvatska iskustva, Medicinska naklada, Zagreb, 21
5. Gruden, V. , Gruden, V. Jr. , Gruden, Z., (1999). PTSD and Alcoholizam, Collegium antropologium“, 23, 2, 607-610
6. Jukić, V. (2000). Klinička slika posttraumatskog stresnog poremećaja. Medix, 29/30
7. Keane, T., Fairbank, J., Caddell, J., Zimering, R., Taylor, K., & Mora, C. (1989). Clinical evaluation of a measure to assess combat exposure. Psychological Assessment, 1, 53-55.
8. Kozarić- Kovačić, D., Kovačić, Z., Rukavina, L., (2007).Posttraumatski stresni poremećaj, Medix , 71
9. Marčinko, D., Begić, D., Malnar, Ž., Đorđević, V., Popović-Knapić, V., Brataljenović T., Martinac, Karlović, D., Prgomet, D. (2006) Suicidalnost branitelja liječenih zbog kroničnog PTSP-a u centru za krizna stanja KBC-a Zagreb, Acta Medica Croatica, 60, 335-339.
10. Mihaljević- Peleš, A. (2000). Dijagnostički kriteriji za posttraumatski stresni poremećaj. U: R. Gregurek, E. Klain (ur.), Posttraumatski stresni poremećaj – hrvatska iskustva (str. 25-28), Zagreb: Medicinska naklada
11. Plačko, V. (1999). Vojni invalidi Domovinskog rata na području Križevaca i posttraumatski stresni poremećaj. POLEMOS: časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, 2(03-04), 187-206.
12. Stojaković, M., i Stojaković, B.(2011). Trajne promjene ličnosti nakon katastrofičnog iskustva i posttraumatski stresni poremećaj. Biomedicinska istraživanja, 2(1), 20-26
13. Thaller, V. Alcohol consumption among Croatian combat veterans, Alcoholizam, 32, 1, 45-52.
14. Zohar, J., Amital, D., Cropp, H. D., Cohen-Rappaport, G., Zinger, Y., & Sasson, Y. (2000). Update on the epidemiology, diagnosis, and treatment of posttraumatic stress disorder. Dialogues in clinical neuroscience, 2(1), 37.
