Priče ratnika

Intervju: Srećko Karić

Napisao/la Braniteljski

Pročitajte intervju sa Srećkom Karićem, hrvatskim braniteljem i 70% ratnim vojnim invalidom, koji je uspjeh i snagu pronašao u bavljenju fitnesom, stalnim edukacijama te snimanju pjesama, filmova i serija, čime pomaže svojim suborcima i promovira vrijednosti proizašle iz Domovinskog rata.

Opišite nam malo tko ste, što radite – svoj život.

Moje ime je Srećko Karić. Rođen sam u Našicama 1973., a živim u Zagrebu sa suprugom Ivom (Dubrovčanka) i šestogodišnjom kćerkom Nevom.

(Lijevo s kćeri Nevom ; desno sa suprugom i Vilimom Karlovićem na premijeri u Lisinskom)

Nakon teškog ranjavanja 1995., petogodišnjeg oporavka i odlaska u invalidsku mirovinu kao 70% RVI, od 2000. počeo sam se aktivno baviti fitnesom kako bih što bolje zaliječio svoje tijelo, ali i psihu, jer su posljedice ranjavanja itekako bile vidljive.

S vremenom sam toliko napredovao u fitnesu da su mi ljudi dolazili i molili da ih treniram kao osobni trener (od 2002. nadalje). Djelovao sam kroz sportsko-braniteljsku udrugu Božić cro fitght team, koja je u međuvremenu prestala s djelovanjem. Tako sam radio s profesionalnim sportašima i rekreativcima te sudjelovao u pripremama boksačkih mečeva našeg poznatog boksača Stjepana Božića. Inače, njegov brat Vlado Božić poznati je trener koji je, kao i ja, bio pripadnik 1. GBR Tigrovi.

Kao trener težio sam usavršavanju, stoga sam otišao u San Diego, Los Angeles, San Francisco, Las Vegas i na kraju Colorado Springs, kolijevku fitnesa, i tamo se usavršavao. U Colorado Springsu završio sam pri NSCA (National Strenght and Conditioning Association) obučni centar za instruktore SWAT policije, američkih marinaca i izobrazbu trenera (nogomet, ragbi, košarka itd).

(U NSCA obučnom centru, Denver, Colorado)

Po završetku sam u San Diegu predavao marincima o Domovinskom ratu. Ujedno sam postao zastupnik škole ACE i fitnes opreme HOIST koja je specijalizirana za izradu sprava za treniranje vojske i policije na terenu (uz klasičnu rekreativnu). Vratio sam se u Hrvatsku i nakon toga kroz neke fitnes centre držao predavanja i vježbe o važnosti rekreacije kao jedan oblik samopomoći u očuvanju zdravlja. S vremenom su moja predavanja zapažena pa trenutno surađujem s Gradom Zagrebom, Uredom za branitelje i psihijatrom dr. Popovićem te nekim braniteljskim udrugama.

U Sjevernoj Americi posjetio sam i nekoliko veteranskih centara, gdje samo dobro izučio njihov program društvene rehabilitacije veterana. Danas taj program, uz neke moje dodatke, pokušavam provesti i u Hrvatskoj kako bih pomogao svojim suborcima.

2011. pomogao sam svom najboljem prijatelju Vilimu Karloviću da napiše i objavi knjigu “Preživio sam Vukovar i Ovčaru”. Od siječnja 2012. do rujna 2014. promovirao sam knjigu u Hrvatskoj i inozemstvu te održao preko 300 gostovanja i predavanja posvećenih Domovinskom ratu.

Od rujna 2014. pisao sam scenarij, uz pomoć redateljice Biljane Čakić, za moguću dokumentarnu seriju na HTV-u. Prijavio sam se na natječaj i serija je prošla. Snimili smo 6 epizoda i ja se potpisujem kao scenarist i autor serije “Priče o veteranskom uspjehu”. Serija je prikazana u studenom prošle godine i ove godine u ljetnoj shemi. Jako je dobro prihvaćena jer govori o tome što branitelji danas rade i puna je pozitivnih priča. U tijeku su pregovori za drugu sezonu.

(S glumcem Žarkom Potočnjakom na snimanju serije “Priče o veteranskom uspjehu” )

Nakon te serije, napisao sam scenarij za dokumentarni film “14 Prepreka”, koji je prekjučer HRT otkupio. Potpisujem se kao scenarist, autor i redatelj. Film govori o 100% RVI branitelju koji se kreće uz pomoć invalidskih kolica, ali i dalje svojim pozitivnim duhom nadahnjuje sve ljude oko sebe. Film još nije imao premijeru, a šaljemo ga i na festivale pa ćemo vidjeti kakav će uspjeh doživjeti.

Zadnjih mjesec i pol dana radio sam kao asistent u produkciji dječjeg igranog filma “Moj dida je pao s Marsa”. Premijera se očekuje u ljeto 2018. godine. Ovih dana pripremam novi dokumentarni film s poznatim HRT-ovim redateljem i scenaristom Mirom Brankovićem posvećen Domovinskom ratu. Snimanje bi trebalo trajati 6 mjeseci, a o tom zasad ne smijem otkrivati detalje.

(Na snimanju filma)

Ujedno se bavim i skladanjem glazbe. Za film “14 prepreka“ skladao sam i otpjevao naslovnu pjesmu “14 Barriers”. Snimljen je i spot pod umjetničkim nazivom Feliks – 14 Barriers. Na YouTubeu se može pronaći još mojih skladbi. Trenutno pohađam i EMI – Institut glazbe za glazbenog producenta.

(Na snimanju pjesme 14 barriers)

Uz to, idem za Osijek, gdje uz psihijatra dr. Popovića imam jedno predavanje i radionicu s braniteljima vezano za rekreaciju, a održat ću i dva predavanja u HVIDRA Zagreb za HVIDRU i jednu braniteljsku udrugu.

(Sa Stjepanom Bartulicom i Vladom Marićem na zajedničkom predavanju)

Iskustvo iz Domovinskog rata zauvijek me obilježilo. Bio sam tinejdžer koji je s 18 godina otišao u rat, a sa svega 22 godine ranjen. Bio sam vojnik kao i većina i ni po čemu se specijalno nisam isticao osim da sam izvršavao zapovijedi i da sam bio tamo gdje je trebalo. Puno je većih branitelja koji su učinili više od mene.

I danas, nakon dvadeset i nešto godina, trudim se na više nivoa pomoći svojim suborcima, a isto tako kroz umjetnost (film i glazbu) promovirati vrijednosti koje su proizašle iz Domovinskog rata.

 

Koja je bila Vaša motivacija za pristupanje u rat?

U 12. mjesecu 1991. napunio sam 18 godina i otišao u Ured za obranu Našice kako bih se dragovoljno prijavio za obranu Hrvatske. Teško mi je bilo gledati što se događa u Vukovaru, Osijeku i ostatku Hrvatske, a moj rodni grad primio je velik broj izbjeglica o kojima smo brinuli. No, nisu mi dozvolili jer nisam prošao vojnu obuku, pa su mi u Uredu za obranu rekli da prvo moram služiti redovnu vojsku pa se tek onda mogu prijaviti u neku postrojbu, ali da ću poziv čekati još najmanje 6 mjeseci. Otišao sam u 132. brigadu Našice i prijavio se kao dragovoljac te slagao da sam prošao redovnu vojsku. Tražili su potvrdu koju sam obećao donijeti kasnije. Nekako sam se provukao i tako završio s tek napunjenih 18 godina i bez odsluženog vojnog roka na prvoj liniji obrane Ivanovac.

 

Kako su izgledali prvi ratni dani?

Moj prvi teren bili su Paulin Dvor i Ivanovac. Bez iskustva sam dospio na tešku liniju obrane, ali sam se dobro snašao jer sam znao baratati oružjem (moj djed i očuh bili su lovci te sam s njima išao u lov). Bio sam najmlađi u postrojbi, ali punopravni pripadnik od prvog dana. Nisam imao straha jer sam oduvijek bio vrlo živahno dijete koje se hranilo adrenalinom. Ujedno, odrastao sam u izuzetno teškim uvjetima i siromaštvu, tako da sam ja rat imao i prije Domovinskog. Teško djetinjstvo zapravo me pripremilo da budem dobar vojnik. U ratu smo najmanje pričali o ratu. Pokušavali smo balansirati između trenutnog teškog ratnog iskustva i želja koje smo htjeli ostvariti kad rat stane. Nismo računali da će rat trajati tako dugo. Najvažnije u svemu bilo je da je smo svi vjerovali u pobjedu.

(U ratnim danima)

Koja ste sve ratišta prošli?

Kao pripadnik 132. brigade prošao sam ratišta Istočne Slavonije – Ivanovac, Paulin Dvor, okolicu Osijeka, Oprisavce, Slavonski Brod te Bosansku Posavinu (čitava 1992.).

Početkom 1993. odlazim u 1. GBR “Tigrovi“ kod Damira Tomljanovića Gavrana i prolazim ratišta Maslenički Most, Tulove Grede, Bljesak, Oluja i zadnja akcija Una 95, u kojoj sam tri puta ranjen u jednom danu dok sam spašavao svoje suborce.

(Ulazak u Zagreb nakon Oluje – prvi slijeva Vilim Karlović, treći slijeva Srećko Karić)

Prvi put sam ranjen u lijevu i desnu nogu od minobacačke granate dok sam na ramenima nosio poginulog suborca u čamac. Nakon sat vremena pala je još jedna minobacačka i krhotine su me pogodile u pluća na tri mjesta, u čelo i desni obraz. Nakon 4 sata, najvjerojatnije od rasprskavajućih metaka, pogođen sam u lijevu ruku na dva mjesta.

8 sati čekao sam da me izvuku jer sam bio na teško pristupačnom terenu za izvlačenje, a morali smo se povlačiti. Izvučen sam među zadnjim vojnicima tijekom povlačenja. Završio sam u bolnici Sestre Milosrdnice s 12 gelera u sebi. Dva su izvadili, a danas još nosim 10 – 3 u plućima, 1 u lijevoj ruci, 4 u nozi i 2 u glavi. Presječen mi je živac lijeve ruke, tako da samo osjetim dio ruke i šake. Imao sam rekonstrukciju lijeve strane lica, uništeno mi je lijevo koljeno i teže dišem zbog bolova u plućima.

No, zahvaljujući sportu uspio sam sve te probleme svesti na minimum i danas kada me ljudi vide, ne vjeruju što sam sve prošao jer izgledam kao zdrav i utreniran čovjek. Ne znaju koliko sam discipline, predanosti, istraživanja, novca i vremena uložio u svoj oporavak. Obolio sam i od PTSP-a, ali ga držim pod kontrolom upravo svojim aktivizmom kroz predavanja, umjetnost i svakodnevnim treninzima.

 

Koji su Vam bili najupečatljiviji trenuci rata, što vas je potreslo i zgrozilo?

Najupečatljiviji trenuci u ratu bili su mi dok sam gledao pogibiju suboraca ili neprijatelja. U jednom trenutku razgovarate, a u drugom suborca pogodi metak, njegova krv vas poprska, vidite zbunjenost u njegovim očima i gašenje života. Ničega u pogibiji nema filmskog. Vojnik padne kao stoljetni starac s licem prema podu. Vidio sam to nebrojeno puta. Nije se lako toga sjećati.

Teški trenuci bili su mi dok sam tijekom akcije pokušao neke svoje suborce zbrinuti, s obzirom na to da sam zadužio sanitetsku torbu. Bilo je teško skupljati nečije organe ili gurati svoju čitavu ruku u predio trbuha kako bi se zaustavilo krvarenje. Najgori moment bio je kada je granata kao žiletom odsjekla nogu suborcu koji je bio pored mene. Donio sam ostatak njegove noge, a on ju je gledao s čuđenjem kao da nije njegova. Na kraju je zagrlio tu nogu kao što majka grli svoje dijete i tako je čekao svoju smrt. Dao sam sve od sebe da ga spasim, ali je krvarenje bilo obilno te je dobio krhotinu granate i u prsa. Drugi teški trenutak mi je bilo vlastito ranjavanje. Trenutak kada shvatiš da si ti pogođen i da ne znaš što ti je sve točno – potpuna bespomoćnost i razočaranje.

 

Možete li nam ispričati neku vašu ratnu anegdotu?

Dok smo ratovali u Ivanovcu, teška neprijateljska artiljerija gađala je svaku hrvatsku kuću. Bili smo na položajima u rovovima, i to danima, bez pauze, očekujući neprijateljski napad. U tom iščekivanju bili smo poprilično nervozni, na rubu živaca. Pod kišom granata otrčao sam u jednu polurazrušenu kuću udaljenu od rova nekih stotinjak metara, jer sam vidio policu s knjigama. Odlučio sam donijeti desetak knjiga u rov da čitamo preko dana u iščekivanju neprijatelja. Police su bile ispunjene samo knjigama spisateljice Danielle Steel, koja piše isključivo lagane ženske ljubavne romane. Te knjige nisu bile baš štivo za prekaljene borce, ali su nas spasile da lakše provodimo dane u blatnjavom i hladnom rovu. Smijali smo se jedni drugima dok smo izmjenjivali knjige i komentirali koja je bolja. Znali smo sva imena nesretnih parova i ljubavnih zavrzlama iz tih knjiga.

(U ratnim danima ; lijevo Srećko Karić)

Inače, prijateljstva među suborcima lako su se sklapala. Svi smo imali cilj koji je bio veći od nas samih. Spašavali smo živote, branili državu i borili se za bolje sutra. I ako je netko bio lošiji od drugih, nije se na to gledalo kao na neki veliki problem jer smo imali većih briga. Ego i taština nisu postojali. Mogu reći da smo zapravo u tim teškim uvjetima živjeli u svojevrsnoj svetosti, siromaštvu i požrtvovnosti. Brinuli smo više o drugima nego o sebi i borili se za plemeniti cilj.

 

Jedinstvo koje se osjeća među braniteljima teško je objasniti, no možete li nam to malo približiti?

Jedinstvo među braniteljima može se osjetiti i danas. Tijekom rata, ovisili smo jedni o drugima kao što dijete ovisi o roditeljima. Ako jedan od nas u desetini (10 vojnika) zakaže tijekom akcije, to se reflektira na sve ostale i netko će izgubiti glavu. Odgovornost koju smo imali jedni prema drugima teško je objasniti iz kuta današnjeg života. Pazili smo jedni na druge, iako neki od nas nisu bili bliski prijatelji. Osjećala se pripadnost i briga. Nismo znali što nas više veseli – brinuti o suborcu ili da on brine o tebi.

Ta plemenitost također stvara jednu ovisnost jer u civilnom životu tu čistoću i predanost čovjek čovjeku ne poznajemo. Svi kalkuliramo, idemo linijom manjeg otpora i odustajemo, a tu se rađa i nesigurnost. Toga među braniteljima nije bilo. I sad zamislite. Imate kolektiv koji brine o vama (logistika u koju spada hrana, oružje, odjeća, plan ratovanja) i imate ljude koji su spremni poginuti za vas, brinuti o vama i vašoj obitelji ako vam se što dogodi. Gdje to danas u nekoj firmi možete pronaći ili čak i u zajedničkim životima? I tako pet godina. Naravno da smo se povezali i doživjeli iskustvo koje se nikada neće ponoviti. Uvijek kažem – mene je vojska odgojila i napravila gospodinom. Naučio sam puno toga što je uistinu važno u životu. I baš se zato danas teže snalazim, kao i mnogi branitelji, jer nismo naviknuli na takvu nebrigu ljudi i društva za čovjeka.