Kultura

Intervju s Perom Vitezom Eranovićem: “Srčanost branitelja u šatoru sam osjećao od početka do kraja monodrame”

monodrama7

Pere Vitez Eranović je nakon izvedbe monodrame s nama podijelio iskustvo odrastanja bez oca koji je poginuo na Južnom bojištu, ali i o ljubavi prema glumi.

Nedavno ste na našemu portalu imali priliku pročitati o monodrami „Priče iz Vukovara“, ali i pogledati neke isječke izvedbe na našem YouTube kanalu. Monodramu je izvodio Pere Vitez Eranović, nedavno diplomirani glumac splitske Umjetničke akademije dramskih umjetnosti. Monodramu je Pere zasada izveo šest puta: dvaput u Zagrebu, dvaput u Splitu, jednom u Okrugu kod Trogira i jednom u Trogiru u Kneževom dvoru.

Iza sebe ima mnogo izvedbi sa dasaka splitskog HNK i Gradskog kazališta lutaka, no ova monodrama je bila posebna za prisutne u šatoru ispred Ministarstva branitelja. Oteli smo dio vremena Peri te ga priupitali nekoliko pitanja o njegovoj povezanosti s braniteljskim prosvjedom, ali i sa svijetom glume.

Otac vam je poginuo na Južnom bojištu. Jeste li ga uopće upoznali ili je to bilo prije vašeg rođenja?
Imao sam dvije godine. Točnije, dvije godine i tri mjeseca. Sjećam ga se kroz maglu.

Čega se sjećate?
Miris odore, beretke, njegova glasa i njegove brade pod mojim prstima. To je divno i čudno … da se toga mogu sjetiti, a nekad se ne mogu sjetiti nečega što je bilo prije misec dana. To sjećanje iz djetinjstva je blagoslov!

Kako je gubitak oca utjecao na vaš životni put i glumu kao životni poziv?
Utjecalo je na sve dalje. Taj osjećaj gubitka me pripremio za sve što sam kasnije radio. A sve što sam radio, radio sam kroz duh državotvornosti. To je dug prema tati … i dug prema svima koji su nam svojim položenim životima darovali slobodu.

Kako ste se nosili s tim gubitkom?
Taj gubitak je bio nadomješten ogromnom ljubavlju moje majke i snažnim osjećajem ponosa što je moj tata dao svoj život za Domovinu.

Jeste li oduvijek željeli biti glumac?
Od petog razreda osnovne škole. Otad sam sve podredio tome – od Dramskog studija za mlade do Akademije.

Očigledno je da podržavate prosvjed hrvatskih branitelja, međutim, postoji li dovoljna podrška braniteljima od strane drugih ljudi?
Naravno da podržavam branitelje. Ne postoji jer je, nažalost, određena garnitura stvorila potpuno iskrivljenu sliku o tim ljudima i sramotno je da se oni 20 godina poslije rata moraju boriti za nešto što su po zdravoj logici zaslužili. I nije samo stvar mirovina, stvar je poštovanja.

Kakav je bio osjećaj izvoditi dramu u šatoru hrvatskih branitelja?
Izvedba pred njima mi je bila uistinu posebna jer su mnogi među njima bili sudionici vukovarske kalvarije. Mnogi zdravstveno oštećeni, a ponosniji i dostojanstveniji od toliko mladih koji se troše na prolaznost. Srčanost tih divnih ljudi u šatoru sam osjetio u zraku, od početka do kraja monodrame.

Što za vas znače suze publike?
Kad vidim suze smatram to suživotom sebe kao glumca i publike na sceni. Suživotom i suosjećanjem u onom vremenu koliko traje komad, a za što je ipak potrebna produhovljenost u ideji koja je zastupljena u komadu, ali i produhovljenost koja treba biti prisutna u svakodnevnom životu da bi zbog nje bili spremni pustiti suzu gledajući predstavu.

O autoru

Braniteljski

Portal Braniteljski.hr posvećen je i namijenjen svim braniteljima Domovinskog rata te onima koji žele naučiti nešto više o procesu koji je doveo do osamostaljenja i stvaranja neovisne Republike Hrvatske.