Bleiburg i Križni put Nikolai Tolstoj vidi isključivo kao masakr nad nevinim civilima. “Bleiburg nema veze s ustašama i ratnim kriminalcima, to su gluposti. Kako djeca mogu biti ratni zločinci?“
U utorak, 12. svibnja 2015., na Hrvatskom katoličkom sveučilištu grof Nikolai Tolstoy održao je predavanje “Bleiburška tragedija – tko su sudionici, a tko žrtve?”
Tijekom svog predavanja na temu bleiburške tragedije, grof Tolstoy kritički se osvrnuo na modernu englesku historiografiju. Spomenuo je također vrstu diskretne cenzure u engleskim medijima i na sveučilištima vezanu za povijest i događaje nakon Drugog svjetskog rata u istočnoj Europi.
Grof Tolstoy je naveo da se vrlo malo, gotovo ništa, ne govori o hrvatskoj tragediji u Bleiburgu i da postoji velika arhiva glede svih događaja iz svibnja 1945. godine. Međutim,engleski politički krugovi na kapaljku mjere što ide u javnost, a što ne. U završnom dijelu svog izlaganja naveo je da postoji akademski interes, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Engleskoj, i da je potrebno o toj tragediji još više govoriti i pisati.
Nikolai Tolstoy (80) ruski je grof i engleski povjesničar koji je posljednjih 30 godina života posvetio istraživanju Križnog puta i razloga zašto su Britanci na kraju Drugog svjetskog rata u Austriji predali Titovim partizanima stotine tisuća Hrvata.
Ruska aristokracija, danas raštrkana po svijetu, malobrojna je ne samo zbog okrutnih povijesnih okolnosti, već prvenstveno zbog činjenice da je Carstvo stvorilo vrlo mali broj plemićkih obitelji. U deset godina Napoleon je u Francuskoj podijelio više titula nego što je stvoreno tijekom stoljeća Ruskog Carstva. Tim skučenim, ekskluzivnim klubom ruskog plemstva kroz povijest prednjači najstarija, najpoznatija i najživopisnija od svih – obitelj Tolstoy, koja je u šest stoljeća postojanja proizvela 24 generacije i čiji su pojedinci uživali središnju ulogu u političkom, umjetničkom i društvenom životu Rusije.
Hrabar general
Grof tvrdi da mu je slavno prezime u velikoj mjeri odredilo život. Iako je rođen u Engleskoj, odgajale su ga priče o slavnim precima, ruska kultura i štovanje pravoslavne vjere. Toliko povijesti teče venama Tolstoyevih da se nekako prirodno nametnulo da postane povjesničar. U svom opusu knjiga, nalazi se i jedna posvećena obitelji Tolstoy. Teško je nadmašiti najpoznatijeg od njih, Lava Nikolajeviča Tolstoja, govori, no bilo je tu svakojakih genijalaca i ekscentrika, vojskovođa i generala. Njegov pradjed Pavel Tolstoy Miloslavski bio je desna ruka posljednjega ruskog cara Nikole II. Njegov omiljeni Tolstoy ipak je Aleksandar Ivanovič Ostermann Tolstoy, istaknuti general koji se borio tijekom Tursko-ruskih ratova u 18. stoljeću, a osobito proslavio u bitkama protiv Napoleona:
“On je bio vrlo hrabar general, ali istovremeno je bio ekscentričan lik. Nikuda nije odlazio bez svojih kućnih ljubimaca – tri medvjeda.”
Na pitanje zašto već desetljećima pridaje pažnju i istražuje bleiburšku tragediju odgovara:
“Moj interes za bleiburški masakr dogodio se sasvim slučajno. Osamdesetih godina objavio sam knjigu o kozacima, nakon čega me je jedan prijatelj iz Srbije pitao zašto ne pišem o tragediji koja se dogodila tamošnjim ljudima koji su izručeni Titu. Tada mi se činilo da je to ipak posao za jugoslavenske povjesničare. No u meni se ipak probudila znatiželja i kako sam počeo čitati i istraživati, otkrio sam da priča nije samo tragedija, već i veliki misterij.”
Tako je počelo dugotrajno i na trenutke mukotrpno znanstveno putovanje tijekom kojeg je naišao na mnoga zatvorena vrata, mučna svjedočanstva, ekscentrične likove, ponešto prijetnji i jedan veliki sudski proces. Kao britanskog povjesničara, grofa Tolstoya prije svega je zanimala uloga Britanaca u izručenju stotina tisuća Hrvata koje je zadesila stravična i nikada u potpunosti odgonetnuta sudbina čija se 70. obljetnica obilježava upravo ovaj tjedan:
“Moja pozornost je koncentrirana na događaj koji do dana današnjeg ostaje čudan i mračan misterij; odluka britanskih vojnih zapovjednika da predaju Hrvate u pokolj nikada nije dobila zadovoljavajuće objašnjenje. To je enigma kojom se bavim više od 30 godina.”
Masakr žrtava
Teme se prvi put javno dotakao u knjizi “Ministar i masakr” 1986. kojom je otvorio Pandorinu kutiju. Ono što otkriva naišlo je na burne reakcije i indirektno iniciralo tužbu Lorda Aldingtona, bivšeg čelnog čovjeka konzervativne stranke. U svojoj knjizi Tolstoy tvrdi da je upravo Lord Aldington dao ključnu naredbu koja će odrediti sudbinu kozaka te otkriva kontroverznu odluku Britanaca koja je rezultirala masakrom hrvatskih žrtava. Pošto ga je de facto prozvao ratnim zločincem i njegova djela usporedio sa zločinima nacista, Lord Adlington ga je tužio. Tolstoy je izgubio pravnu bitku te mu je sud dodijelio kaznu od dva milijuna funti koju je Europski sud za ljudska prava kasnije povukao. Tolstoy komentira da je čitava stvar bila farsa i dokaz da je Ujedinjeno Kraljevstvo (bilo) u rukama aristokracije:
“Tada se pokazalo da britanski sudovi nisu tako sjajni kako smo mislili. Prilično je indikativno da je sudac bio susjed Lorda Adlingtona i član istog privatnog golf-kluba”.
Ipak, u svojoj potrazi za povijesnom istinom, grof Tolstoy nije se dao smesti. Trenutno radi na novoj knjizi o Bleiburgu:
“Kada sam objavio svoju posljednju knjigu prije 25 godina, ona je bila cenzurirana u Britaniji. Sve javne knjižare dobile su službenu naredbu britanske vlade da unište svoje primjerke. Osim toga, kada sam pisao i objavio knjigu, Rusija je još uvijek bila SSSR, a Jugoslavija u komunizmu, tako da nisam mogao ići u te zemlje, barem ne kao povjesničar, kako bih proveo svoja istraživanja. Iz tog razloga, pola stvari bilo mi je nedostupno. Kada sam prvi puta išao u Bleiburg, The Times je htio napraviti intervju sa mnom u Beču, u čemu nas je spriječila austrijska policija, procijenivši da je opasno govoriti o toj temi. No na što sam više prepreka i zatvorenih vrata nailazio, to me cijela stvar više intrigirala. Odlučio sam biti uporan…i bolje tražiti.”
Za razliku od 80-ih, kada su događaji bili prekriveni velom tajne i uglavnom svedeni na svjedočanstva emigracije što je njegovo istraživanje činilo šturim i teško dokazivim, danas je u posjedu dokaza koji stavljaju novo svjetlo na događaje tog proljeća 1945.
Fokus Tolstoyeva djela u nastajanju još jednom su Britanci, odnosno razlog zbog kojeg su izručili stotine tisuće Hrvata Titu. Grof Tolstoj nastoji približiti atmosferu:
“Pola milijuna ljudi nastoji pobjeći i predati se Britancima. Većina njih je prestravljena od Tita koji je već počeo ubijati ljude. Među njima ima nešto domobrana, ali veliku većinu čine obični uplašeni civili, žene i djeca koji se nadaju da će ih Britanci zaštititi. Nadaju se da će ih se primiti u prenamijenjene logore odakle će se otisnuti u Kanadu, Australiju i Argentinu i ostale prekooceanske zemlje koje su slale pozive za radnom snagom. Britanci im obećaju da će ih poslati u Italiju. Umjesto toga, pruga je promijenjena i oni su poslani u smjeru Jugoslavije, u smrt.”
Poslani mimo volje: Zašto je to Macmillan napravio?
“Važno je znati da je naredba visokog zapovjedništva Saveznika bila da se ni jedan Jugoslaven ne pošalje mimo svoje volje u Jugoslaviju. Važno je shvatiti, također, da vrhovno zapovjedništvo Britanije nije donijelo ovu odluku. General Alexander nije ni znao što se događa jer to što se događalo, bilo je protivno njegovim naredbama. Dakle, o svemu se odlučilo u Austriji. Ključ svega je trenutak u kojem britanski ministar Harold Macmillan – kasnije premijer Ujedinjenog Kraljevstva – slijeće u Klagenfurt 13. svibnja. Danas imam dokaze da je upravo on dao tajne instrukcije da se svi ti nevini ljudi izruče Titu, o čemu pišem u svojoj novoj knjizi. Jedino pitanje koje još ostaje jest zašto je Macmillan to napravio. Ja mogu dokazati da je to učinio, ali ne mogu dokazati zašto je to učinio.”
Intuicija mu ipak govori:
“Mislim da su ga pritisnuli Sovjeti. Bio je čudan, neiskren čovjek. Imao je čudne seksualne navike. Jedna od mogućnosti jest da je bio ucijenjen od strane Sovjeta koji su u to vrijeme podržavali Tita. To je ono što me u cijeloj priči intrigira. Da nema tog britanskog misterija, vjerojatno bih se bavio drugim temama i više ne bih pisao o tome.”
Na svom putu upoznao je niz živopisnih likova, uključujući jednog pravoslavnog svećenika koji je u opisanom razdoblju komunicirao s Britancima i Tolstoyu potvrdio sve sumnje:
“On i ljudi slični njemu bili su polaskani da sam u tolikoj mjeri zainteresiran za njihovo svjedočenje, stoga su vrlo otvoreno govorili o tome što se dogodilo. On mi je tada rekao da Britancima nije izrečena laž o tome gdje vode sve te ljude, odnosno da su Britanci znali da će biti smaknuti.”
Razgovor sa Dubajićem
Pokazuje mi snimku svog razgovora s Titovim komesarom Simom Dubajićem koji je sjedio nasred trga u Kočevju i izdavao zapovijedi za ubojstva tisuća ljudi:
“Vrlo je otvoreno sa mnom razgovarao. Kada bolje razmislim, možda je malo skrenuo zbog te epizode u Sloveniji. Sjećam se da mi je rekao da sa mnom razgovara jer sam pravoslavac, kao i on. Rekao mi je da moram shvatiti da je u to doba on bio komunist. Da mu je Tito rekao da ubije vlastitu baku, on bi to s radošću učinio, rekao mi je. To sumira o kakvim se ljudima radilo.”
Bleiburg i Križni put Nikolai Tolstoy vidi isključivo kao masakr nad nevinim civilima:
“Bleiburg nema veze s ustašama i ratnim kriminalcima, to su gluposti. Kako djeca mogu biti ratni zločinci? Osim toga, nitko od njih nije stavljen pred sud: da su bili ratni kriminalci, zašto im se ne bi sudilo? To je kao da su Saveznici nakon rata ubili stotine tisuća Nijemaca, samo zbog sumnje da su mogli biti uključeni u zločine.”
Stoga svako isticanje kontroverze vezane uz obilježavanje Bleiburga smatra neutemeljenom:
“One su ili laž ili puko nezanje. Ne postoji nijedan dokaz da je među žrtvama bio ijedan ratni zločinac. Ja sam to proučavao najpozornije što sam mogao i ni u jednom trenutku nisam naišao na nekoga tko je bio ratni zločinac. Upravo zato što stvari nisu u potpunosti razriješene, ljudi danas mogu reći što god žele te se uvjeriti u nešto, pogotovo ako ne znaju dovoljno. Kako u Rusiji, tako i u bivšoj Jugoslaviji – ljudi koji imaju simpatije prema komunizmu jednostavno ne mogu priznati da su ikada bili u krivu.”
U tjednu u kojem je obilježena godišnjica Titove smrti, grof Tolstoy vrlo je isključiv kad govori o jugoslavenskom predsjedniku:
“Tito je bio u jednakoj mjeri loš kao Hitler ili Staljin. Proporcionalno gledano, s obzirom na veličinu zemlje, ubio je jednak broj svojih ljudi poput njih. Sve njegove zasluge su preuveličane. Doprinos partizana u Drugom svjetskom ratu bio je neznatan, oni zasigurno nisu porazili stotine tisuća njemačkih trupa. Prikazivati Tita kao osloboditelja ili heroja je preuveličano ili krivo.Tita bi se moglo usporediti s Francom, s tim da je u njegovo vrijeme Španjolska postala prosperitetna, dok Titova Jugoslavija uopće nije bila prosperitetna. Tito je bio prosperitetan sa svojom jahtom i dvorcima, ali samo on.”
Slaže se s Kolindom
Odluku hrvatske predsjednice da ukloni bistu Josipa Broza Tita iz predsjedničkog ureda pozdravlja, jer spomenik Titu u Zagrebu jednak je nelagodnoj ideji spomenika Staljinu u Moskvi, tvrdi grof Tolstoy. Također smatra da je u Rusiji odnos prema povijesti zdraviji nego u zemljama bivše Jugoslavije. Iako stvari nisu idealne, navodi, daleko su bolje od doba SSSR-a – vremena kada se bez uspjeha pokušavao suprotstaviti režimu. Budući da nakon pada komunizma više nije prozivan kao “agent imperijalizma i reakcionarski plemić”, postao je vrlo popularan. Njegova povijesna istraživanja zaintrigirala su tadašnjeg predsjednika Jeljcina koji mu je ustupio pristup tajnim ruskim arhivima:
“Vladina limuzina vozila me po Moskvi, iz jednog ministarstva u drugo, čak sam bio i u zatvoru Lubjanka gdje su obješeni generali kozaci i dano mi je na uvid mnogo tajne dokumentacije koja je samo potvrdila da je sve što sam pisao u knjizi bilo točno.”
I dalje je čest gost u Rusiji – čitava obitelj se barem jednom godišnje nalazi u Jasnoj Poljani, imanju Lava Nikolajeviča Tolstoja. Poput većine Rusa, ponosan je na rusku povijest, iako nije uvijek bila blagonaklona prema njegovoj obitelji.
No ne žali se jer je ovako barem siguran da je dio ostavštine na sigurnom, u muzejima. Grof Tolstoy pomno čuva izdanje britanskih novina Daily Mail iz 1920. koje pišu o desetogodišnjem dječaku koji je zahvaljujući svojoj engleskoj dadilji, uspio pobjeći iz Rusije. Taj dječak bio je njegov otac. Desetljećima kasnije grof Tolstoj pronašao je njegovo ime u ruskim arhivima, na popisu plemića čije ubojstvo je naručio Trocki:
“Jako je važno da u potpunosti otkrijete svoju povijest. Ne da budete opsesivni, ali da znate istinu. Istina je jedino što je važno. Život na krivoj povijesti se u komunističkim državama koristio kako bi se manipuliralo sadašnjošću. Ne znati istinu je grozna uvreda ljudima koji su izgubili živote, ljude poput dobrih, poštenih, nevinih žrtava Bleiburga na koje prvenstveno mislim kada radim na svojoj knjizi. Moja empatija vjerojatno proizlazi iz činjenice da sam ja osobno imao sreće.”
Izvor: croative.net
Foto: croative.net
