U prvom dijelu našeg Ilije Vučura mogli ste čitati o okolnostima napada na policijsku patrolu u kojoj je bio Goran Alavanja, uz prikazivanje događaja s njegova pokopa te ukazivanje na potencijalne počinitelje u skladu s dostupnim dokaznim materijalima, a u drugom dijelu pročitajte raspravu o pitanju lojalnosti Gorana Alavanje Republici Hrvatskoj.
Pitanje pripadnosti odnosno lojalnosti Gorana Alavanje RH
Goran Alavanja rođen je 15. rujna 1963. u Benkovcu, odrastao je u Karinu Donjem, a srednju školu za unutarnje poslove završio je u Zagrebu. U službu unutarnjih poslova stupio je 1982. na radnom mjestu operativnog radnika za regulaciju prometa u PS Biograd na Moru. U PS Biograd je 1. svibnja 1990. raspoređen na odgovornije radno mjesto operativnog radnika za kriminalističko tehničke poslove. Međutim, dva mjeseca kasnije, 1. srpnja 1990. Alavanja je, na vlastiti zahtjev, premješten u PS Benkovac na niže rangirano mjesto operativnog radnika za kontrolu i regulaciju prometa. U molbi koju je napisao 29. 5. 1990. kao razloge za premještaj naveo je majčinu bolest, odnosno svoju želju da pomogne roditeljima te da povratkom u Benkovac djelomično riješi svoje stambeno pitanje. Ovdje je potrebno podsjetiti na proces koji se u to vrijeme odvijao u sustavu unutrašnjih poslova RH, po kojem su policajci srpske nacionalnosti prelazili u SJS odnosno PS općina zahvaćenih pobunom, koje su tada „de facto“ bile izvan kontrole hrvatskog MUP-a.
Nesumnjivo je, za utvrđivanje pripadnosti odnosno lojalnosti Gorana Alavanje RH ili pobunjenim Srbima, važan status koji je on posthumno imao od vlasti, institucija i javnosti na pobunom zahvaćenom području. Zbog toga je posebno važno da je dokumentacija koju su stvarali pobunjeni Srbi sačuvana i da je sada kao “svjedok” vremena i događaja na raspolaganju povjesničarima.
U popisu „poginulih pripadnika milicije RSK“, koji je krajem rujna 1992. godine napravilo Ministarstvo unutrašnjih poslova RSK, ime Gorana Alavanje na prvom je mjestu 55 poginulih policajaca iz SUP-a Knin. Pored osnovnih generalija, za Gorana je navedeno da je bio djelatnik „Stanice javne bezbjednosti“ (SJB) Benkovac i da je poginuo kod Obrovca.
U „Evidenciji o učešću u ratu pripadnika milicije“ SJB Benkovac, za Alavanju je navedeno da je poginuo 23. studenog 1990. na raskršću kod Obrovca.
U „Izvještaju o poginulim pripadnicima jedinica SAO Krajine, Općine Benkovac“, pisanom 27. 12. 1991. po svemu sudeći za nadležne službe TO SAO Krajine na tome području, ime Gorana Alavanje nalazi se na prvom mjestu popisa. Pored općih generalija navodi se da je bio „milicionar“ te mjesto i vrijeme pogibije. U izvješću postoji i rubrika „bračno stanje i broj djece“ po čemu se može zaključiti da je popis rađen i radi reguliranja prava najbliže rodbine poginulog borca.
Novine Srpska nova riječ u travnju 1992. godine objavile su „Spisak poginulih rezervista pripadnika sastava JNA, TO i Milicije“, koji je 10. ožujka 1992. napravio Štab TO Knin za svoje područje odgovornosti. Za Gorana Alavanju, pored već poznatih općih podataka, navedeno je da je bio pripadnik „Milicije Krajine“.
Vojska RSK, odnosno zapovjedništvo 92. motorizirane brigade iz Benkovca također je za područje općine Benkovac dijelila bonove za „Jednokratnu pomoć porodicama poginulih“. U dokumentaciji brigade sačuvan je i jedan bon na ime Gorana Alavanje, u vrijednosti od 15 maraka. Na bonu je, kao nositelj prava na pomoć kojem je izdan naveden Goranov otac Milan.
Dragan Vasiljković je nakon sukoba s Milanom Martićem i odlaska iz RSK u Beogradu osnovao fond „Kapetan Dragan“ kojemu je namjena bila skupljanje i dodjela financijske pomoći obiteljima poginulih krajinskih boraca. Iz dokumentacije fonda sačuvan je dosje Gorana Alavanje, ispunjen u Benkovcu 19. srpnja 1993., iz kojega je pored poznatih podataka, važno izdvojiti napomenu da se Goranu priznaje status na osnovu činjenice da je „dostavljeni dokument za otvaranje dosjea vjerodostojan i mjerodavan, budući da je pokojni Goran Alavanja prva žrtva ustaške zasjede na području benkovačke i obrovačke opštine.“ Dalje se navodi da je općinskim rješenjem porodica poginulog „ostvarila porodičnu penziju“ te da su sahranu obavili roditelji uz pomoć SJB Benkovac. Također se navodi da su po osnovi pogibije roditelji dobili materijalnu pomoć Crvenog krsta RSK.
Ministarstvo obrane RSK također je vodilo evidenciju poginulih boraca, pa je u tu svrhu napravljen i karton poginulog Gorana Alavanje u kojem se kao uzrok njegove smrti navodi da je „poginuo od ustaške terorističke grupe“ kao pripadnik „ratne jedinice“ PS Benkovac.
Personalna uprava JNA i kasnije odgovarajuća služba Vojske Jugoslavije izradile su popis poginulih civila, milicionara i vojnika na srpskoj strani, na ratom zahvaćenim područjima RH. Popis donosi osnovne generalije poginulih, njihov status (vojnik, milicionar ili civil), datum i mjesto stradanja, kao i napomenu radi li se o direktnoj ili indirektnoj žrtvi ratnih djelovanja. Na popisu se nalazi ime Gorana Alavanje s napomenom da se radi o milicionaru i indirektnoj žrtvi.
Prema gore izloženom, može se dakle zaključiti da Goran Alavanja nije s odobravanjem dočekao političke promjene iz 1990. godine u Hrvatskoj. Odmah nakon izbora i preuzimanja vlasti stranaka s nacionalnim predznakom, Alavanja se uključio u „skriveni“ proces prijelaza policajaca iz jednog mjesta u drugo, po sistemu da „svako ide svojima,“ koji nakon pobune policajaca u PS Drniš 20/21. kolovoza 1990. postaje otvoren.
Dokument koji najočitije pokazuje stav Gorana Alavanje prema hrvatskim vlastima, odnosno pobuni srpskog stanovništva je „Otvoreno pismo milicionera SUP-a Zadar“, čije je pobunjeničke zahtjeve Alavanja svojim potpisom podržao. Na pismo su također potpise stavili njegove kolege iz napadnute patrole kao i većina policajaca srpske nacionalnosti iz PS Benkovac. Iz dostupne dokumentacije vidljivo je također da se PS Benkovac ponašala kao pobunjenička, nad kojom PU Zadar nije imao operativne, već samo formalne ingerencije.
Nedvojbeno je na temelju dokumenata utvrđeno da je Alavanja od vlasti pobunjenih Srba imao status poginulog borca te je u tom smislu njegovo ime na svim relevantnim popisima poginulih krajinskih boraca. Obitelj poginulog dobila je sva prava iz toga statusa koje su pobunjeničke vlasti odredile za poginule pripadnike krajinskih oružanih postrojbi, a po svemu sudeći, i danas pored hrvatske prima i srbijansku vojnu mirovinu.
Formalni status poginulog Gorana Alavanje u RH početno je odredio ministar unutrašnjih poslova Josip Boljkovac u svom obraćanju saborskim zastupnicima, nakon njegove pogibije. Boljkovčeva tvrdnja da se radi o policajcu koji je lojalan hrvatskim vlastima imala je prigodnu političku svrhu, da bi se pokazalo kako eto odmetnici ubijaju i Srbe te nije odgovarala stvarnom stanju stvari.
Odlukom nadležnog ministarstva RH, Alavanji je 2006. godine priznat status hrvatskog branitelja te je na njegovo ime izdana iskaznica hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, a u Registru hrvatskih branitelja kako je spomenuto upisano mu je 111 dana provedenih u obrani RH. Upis Alavanje u registar branitelja po svemu sudeći bio je dio dogovora vladajućeg HDZ-a i SDSS-a, koji je kao manjinska stranka pružao potporu tada vladajućoj većini u Saboru.
Upisom u Registar hrvatskih branitelja započela je politička i medijska kampanja za priznavanje Gorana Alavanje prvim poginulim braniteljem u Domovinskom ratu, u čemu su prednjačili jugo-nostalgičarski i mediji Srba u Hrvatskoj. Ovo je, kao zoran primjer iskrivljavanja povijesne istine zbog političkih i ideoloških razloga, imalo za posljedicu rast nezadovoljstva i frustracija, kako kod braniteljske, tako i šire hrvatske javnosti odnosom i lijevih i desnih političkih stranaka prema Domovinskom ratu.
