Domovinski rat Povijest

Goran Alavanja „policajac“ ili „milicajac“ – I. dio

Napisao/la Ilija Vučur

Okolnosti napada na policijsku patrolu kod Obrovca

Policajac PS Obrovac Goran Alavanja ubijen je 23. studenog 1990. godine u predjelu „Njivice“, na križanju cestovnih pravaca Obrovac-Benkovac-Žegar, u oružanom napadu trojice nepoznatih i maskiranih osoba. Patrola je obavljala redovitu kontrolu prometa u vremenu od 22.00 do 7:00, za što je koristila službeni automobil Yugo 45.

Oružani napad dogodio se oko 1,45, i to tako da su nepoznate osobe neopaženo iz mraka, s više strana, prišle patrolnom vozilu, nakon čega su s prednje strane otvorili vatru iz automatskog oružja. Tada su odmah ranjeni policajci Stevan Bukarica i Goran Alavanja, a policajac Jovo Graovac ostao je nepovrijeđen. Ranjeni policajci sjedili su na prvom sjedištu automobila, dok se nepovrijeđeni nalazio na zadnjem sjedištu.

Nakon otvaranja vatre, tri nepoznate osobe došle su do službenog vozila te iz vozila izvukle policajce i oduzele im oružje. Zatim se vozilo koje su oduzeli patroli udaljilo u pravcu Zelengrada i Medviđe. Napadači su preko glave imali navučene kapuljače, a jedan od njih imao je i bradu. Povrijeđeni policajci kolima hitne pomoći Doma zdravlja Obrovac prebačeni su u Medicinski centar Zadar, gdje je Goran Alavanja podlegao ozljedama.

Događaji s pokopa Gorana Alavanje

Goran Alavanja pokopan je 25. studenog 1990. godine na mjesnom groblju u Karinu Donjem. Suprotno upozorenju načelnika PS Benkovac, koji je telefonom prije pokopa obavijestio rukovodstvo PU Zadar i MUP RH da rodbina pokojnika ne želi predstavnike MUP-a i PU Zadar na pokopu, PU Zadar ipak je organizirala delegaciju svojih djelatnika koja je službeno trebala sudjelovati u ceremoniji pokopa. Članovi delegacije prema zapovjedi nadređenih kupili su vijence u ime ministra i MUP-a te PU Zadar, nakon čega su se uputili u PS Benkovac, u čijim je prostorijama izloženo tijelo pokojnika.

Po dolasku u Benkovac, delegaciju iz Zadra načelnik PS Benkovac ponovno je upozorio da je njega rodbina pokojnika obavijestila da su na sprovodu nepoželjni predstavnici MUP-a RH i PU Zadar te da ne prihvaćaju da itko iz državnih organa drži oproštajni govor, već da to mogu učiniti samo radnici PS Benkovac. Ponovljeno upozorenje izazvalo je nedoumice kod članova delegacije – trebaju li uopće biti prisutni na pogrebu ili se vratiti nazad u Zadar. Na kraju je delegacija, uz zaključak o postojanju ozbiljnog rizika, ipak odlučila ostati na pokopu. Osjećaju ugroženosti članova delegacije posebno su „mrkim pogledima“ i verbalno upućenim prijetnjama „da ako dođe netko iz MUP-a ili Vlade RH, da se neće dobro provesti“ doprinijeli na sprovodu okupljeni građani.

Oko 12.00 delegacija je u kući pokojnika stupila u kontakt s njegovom najbližom rodbinom koja im je izrijekom ponovila: „da na sprovodu ne žele nikoga iz MUP-a i PU Zadar (…) da će pokojnik biti sahranjen bez političkih govora i političkih poena koje hrvatska vlada i MUP žele dobiti ovom tragedijom“, što je izgleda dijelom i bila namjera hrvatskih vlasti. Nakon podužeg inzistiranja zadarske delegacije s pozivanjem na zakonske odredbe, rodbina je pristala da se mogu donijeti vijenci i položiti na grob pokojnika, ali su ostali: „jasni i odlučni da na oproštaju ne žele predstavnike MUP-a i da im zabranjuju održavanje bilo kakvog oproštajnog govora“. Nakon vjerskog ispraćaja u mjesnoj crkvi na groblju, posmrtni ostatci Gorana Alavanje uz počasnu su paljbu odjeljenja benkovačke policije položeni u obiteljsku grobnicu.

U vezi političkog opredjeljenja, odnosno lojalnosti Gorana Alavanje i njegove obitelji hrvatskim vlastima, korisno je spomenuti da je njegov mrtvački sanduk tijekom pogrebne ceremonije bio prekriven zastavom SFRJ, a nadgrobno obilježje položeno uz sanduk bilo je sa zvijezdom petokrakom. Današnji nadgrobni spomenik pokojnika izveden je u stiliziranom obliku srpske kape šajkače, s čime je u skladu i  natpis na spomeniku napisan ćiriličnim pismom.

Tko su počinitelji oružanog napada?

Nakon obavljenog uviđaja, PU Zadar nastavila je s poduzimanjem ostalih mjera i radnji s ciljem otkrivanja počinitelja napada. PU Zadar zatražila je od MUP-a RH hitno raspisivanje potrage za osobnim vozilom marke „Lada“ šibenskih registarskih oznaka, u vlasništvu Željka Škorića iz Biovčina sela, općina Knin. Raspisivanje potrage zatraženo je zbog toga što je prema saznanjima, vlasnik više puta pucao iz vozila na području Pridrage, Kruševa i ostalih mjesta iz okolice Obrovca. Jedna od provokacija koju je izveo vozač navedenog vozila dogodila se 22. studenog u 20.50, upravo na raskrsnici Zaton-Obrovac-Zagreb gdje je policijska patrola iz Zadra vršila kontrolu prometa. Tom prilikom vozač je naišao iz pravca Obrovca te je u neposrednoj blizini patrole pucao iz pištolja u zrak da bi potom velikom brzinom otišao u smjeru Zagreba. Prema iskazu zaštićenog svjedoka MM-096 sa suđenja Milanu Martiću na Haaškom tribunalu iz 2006. godine, koji je u studenom 1990. bio djelatnik PS Knin, on je od PU Zadar dobio brzojav da pronađe osobu srpske nacionalnosti osumnjičenu za napad na patrolu. Zaštićeni svjedok i njegov zamjenik pronašli su traženu osobu te su je priveli u Zadar na daljnje ispitivanje. Svjedok ne navodi kako se zvala privedena osoba, ali se vjerojatno radilo o Željku Škoriću jer je Škorićevo mjesto prebivališta, kako je spomenuto, bilo na području odgovornosti PS Knin. Rezultati ispitivanja osumnjičenika u PU Zadar nisu poznati, no Škorić se poslije ne spominje kao mogući napadač na patrolu u kojoj je stradao Goran Alavanja.

Nakon otprilike mjesec dana, na temelju podataka koje su prikupili djelatnici PU Zadar, Županijski sud u Zadru pokrenuo je istragu protiv Luke Ličine, autoprijevoznika srpske nacionalnosti iz Gračaca, zbog osnovane sumnje da je s nekoliko nepoznatih osoba ubio policajca Alavanju te pokušao ubiti njegove kolege iz patrole. Prema podacima proizašlim iz policijskih izvora, na mjestu napada pronađena je uplatnica za električnu energiju na Ličinino ime i neki drugi tragovi koji zbog interesa istrage nisu javno spominjani. Kada su čuli za istragu, Srbi iz Gračaca javno su protestirali zahtijevajući da se vijest opovrgne, a istraga protiv Ličine obustavi, u suprotnom su zaprijetili podizanjem barikada na području općine. Prema informacijama koje se pripisuju istražiteljima PU Zadar, Ličinu su od hapšenja čuvali naoružani civili. Istraga je proširena 1997. godine, ali je zbog nepoznatog prebivališta osumnjičenog privremeno prekinuta te je protiv njega podignuta međunarodna tjeralica.

Istraga koju je proveo MUP RH na kraju je kao organizatore i počinitelje oružanog napada označila Simu Dubajić i njegovu odmetničku skupinu s Velebita (moguće je da je i Ličina bio pripadnik skupine op. a). Prema izjavi referenta za operativne poslove Centra za obavještavanje i javljanje u Kninu, koja je predana organima sigurnosti JNA u prosincu 1990. godine, Dubajić je formirao odmetničku jedinicu koja je brojala šezdesetak naoružanih osoba te je bila locirana na južnom Velebitu, iznad prijevoja Prezid. Trojica pripadnika Dubajićeve skupine 22. studenog, dan prije ubojstva Alavanje, došla su u Centar za obavještavanje u Kninu s namjerom da uspostave kontakt s inspektorom PS Knin Milanom Martićem. Svjedok događaja navodi da je u prostorije centra, u to vrijeme, došao i Dušan Orlović, kasnije načelnik Državne sigurnosti SUP-a SAO Krajine. Poznato je da je Orlović imao važnu ulogu u povezivanju Državne sigurnosti MUP-a Srbije s vođama pobune u sjevernoj Dalmaciji. Ovdje se treba podsjetiti da su sutradan napad na policijsku patrolu izvela trojica napadača, što navodi na pretpostavku da bi upravo navedena trojica mogla biti izvršitelji napada u čijoj su pripremi sudjelovali Milan Martić i Dušan Orlović, a moguće prema uputama iz Srbije.