Priče ratnika

Dražimir Jukić: Tigar, Puma i invalid Domovinskog rata

drazimir jukic
Napisao/la Braniteljski

“Ranjen sam 22. lipnja 1993. Upravo ondje gdje je današnje odmorište Pristeg na autocesti.”

Izvor: Glas koncila

U ljetnim danima na tri lokacije živi šesteročlana obitelj Dražimira Dragana Jukića, osobe s invaliditetom, koji je nakon ranjavanja ostao bez noge u Domovinskom ratu. Starije su kćeri, Sunčica i Žana, u Zagrebu, gdje rade i studiraju. Supruga Nada je u Zadru, sa sinovima srednjoškolcem Nikolom i osnovnoškolcem Petrom, a otac Dragan, invalid Domovinskoga rata, putuje od jednoga do drugoga odredišta i vodi obiteljski hotel »Zvonimir« u Stobreču.
Bez noge nakon dva mjeseca na ratištu

Dražimir Jukić, s krsnim imenom Dragan, rođen je 1967., u Guberu, kod Livna. U školu je išao u Solin, do sedmoga razreda je stanovao kod teta, a onda se priključila cijela obitelj, jer su prije toga otac i majka radili u Njemačkoj. Poslije srednje škole Jukić je pošao u Zagreb, a početkom Domovinskoga rata uključio se dragovoljno u obranu Hrvatske od srpske agresije. »Bio sam u Prvoj gardijskoj brigadi ‘Tigrovi’, a kako se dalje osnivala i ustrojavala vojska, priključio sam se sedmoj brigadi«, navodi Jukić.

»Ranjen sam 22. lipnja 1993. Upravo ondje gdje je današnje odmorište Pristeg na autocesti. Naravno, u to vrijeme nije bilo tu niti ceste, niti ikakva drugoga puta. Nakon dva mjeseca vratio sam se u postrojbu i nastavio se dalje boriti za hrvatsku slobodu. Ranjen sam kao zapovjednik izvidničke satnije, a u postrojbu sam se vratio jer sam želio pomoći svojim kolegama. Sudjelovao sam u operacijama Hrvatske vojske.« Prije odlaska na ratište Jukić je bio oženjen. Sklopio je brak s Nadom Lacić 1990., a 1991. dobili su najstariju kćer, Sunčicu. Za vrijeme ranjavanja supruga Nada bila je trudna s drugom kćeri, Žanom.

»Kad sam ranjen i dovezen u šibensku bolnicu, nisam htio reći supruzi o čemu je riječ, da je ne bih šokirao«, navodi invalid Domovinskoga rata Jukić. »U to vrijeme ona je radila kao medicinska sestra u KBC-u Zagreb, na Rebru. Dočim sam se probudio poslije anestezije i amputacije noge, nazvao sam suprugu, no kako sam zvao iz bolnice, preko centrale, ona je shvatila da se nešto dogodilo. Rekao sam joj da sam lakše ranjen, a zatim su me prebacili u Zagreb i onda je vidjela što se dogodilo. Već nakon dva mjeseca oporavka, kad sam vido da mogu funkcionirati, vratio sam se ponovno na ratište – s protezom!

Supruzi sam rekao kako ne mogu bez mene i da me hitno trebaju. Premda je bila svega svjesna, prihvatila je moju odluku i bila mi je velika podrška. Zapravo, nisu to bile kvalitetne proteze kao danas, ali mogao sam funkcionirati i ponovno sam se vratio u postrojbu. Shvatio sam već tada da je najveća opasnost i pogrješka ako se mladoga čovjeka pošalje u mirovinu, jer time ga se stavlja u stranu i pokazuje na neki način da više nije koristan. Poslije toga ostao sam u Hrvatskoj vojsci do 1999., sve do umirovljenja.«

Jukić navodi da su tada bila dva razloga njegove želje za povratkom u Hrvatsku vojsku. »Prvo, želio sam pomoći svojim kolegama, jer je san svakoga od nas bio sudjelovati u slavnoj generaciji kojoj se pružila prigoda stvarati samostalnu i neovisnu Republiku Hrvatsku i osloboditi je od komunizma i velikosrpskoga agresora. Drugi je razlog bio taj što sam već naučio biti vojnik. Zapravo, shvatio sam da moram nešto raditi, a moj je poziv bio profesionalni vojnik.«

Komentirajući Domovinski rat, Jukić navodi kako bi sve isto ponovio te da ni za čime ne žali. »Stvarati Hrvatsku, boriti se za slobodu poslije komunističke diktature i velikosrpske agresije, pa to je najveća vrijednost i čast koja se pružila upravo našim generacijama. Upravo su naše generacije pisale povijest hrvatske samostalnosti, koje je danas, nažalost, premalo u udžbenicima. No kako tada nisam gubio nadu, ne gubim je niti danas.

Gledam samo svoju djecu, oni su ponosni na mene, znadu pravu istinu o Domovinskome ratu, a vjerujem u to da će doći vrijeme kad će se više branitelji vrjednovati, pa samim time i Domovinski rat. I naše generacije znale su koliko je zlo bio komunizam, koji se lažno predstavljao kao antifašizam, to se prenosilo s koljena na koljeno i obitelji koje su to znale nikad nisu posustale, nego su prenosile svojoj djeci istinu. Samo je istina nepobitna i kad se na njoj nešto temelji, nitko to ne može pobiti. Politika može vrludati i braniti laži, ali to je kratka maha. Kad-tad istina će isplivati na vidjelo i razotkrit će se laž.

Žalosno je što to u Hrvatskoj već predugo traje, ali na drugoj strani valja uzeti u obzir da je bilo puno onih koji nisu željeli samostalnu Hrvatsku. Ima ih i danas u vlasti, boje se istine, onda se okružuju svojim dodvorničkim službama i medijima, kako bi umanjili vrijednosti Domovinskoga rata i zatomili istinu.«

Jukić navodi kako je Hrvatska Bogom danas zemlja i uz bolju organizaciju u njoj bi svi mogli živjeti u blagostanju, ali nema odgovornosti niti prema svojemu narodu, niti prema vrjednotama na kojima bi se sve trebalo graditi. »Mislim da se pokušavaju neprestance potkopavati temelji, a to je Domovinski rat i žrtve koje su u to vrijeme podnesene. Mnogi su dali svoje živote, ranjeni, stradali, brojne su obitelji ostale bez svoje djece, muževa, braće, sestara. I danas, upravo kad su svečanosti, jednostavno ne znate tko je bio agresor. Govore predsjednik, ministar, predstavnici vojske, ali nitko ne kaže protiv koga smo se borili.

Pa nije agresor bio s nekoga trećeg planeta, nego se točno znalo protiv koga smo se borili, a to su dva najveća posljednja fašistička zla na ovim prostorima: velikosrpski osvajački i komunistički fašizam. Umjesto da to predstavimo Europskoj uniji, kad smo već zemlja članica, naši predstavnici o tome ne govore. I dalje se govori o nekakvu antifašizmu, a svi znademo da smo se jednako borili protiv komunizma, jer on nas je doveo do toga, kao i protiv srpskoga osvajanja. Teško se može graditi demokracija ako nisu polazišta čista i jasna. Premda je manji broj takvih koji to ne žele, nažalost, oni su na vlasti i ne zastupaju interese većine, nego određene grupacije ili svoje osobne, pa moglo bi se reći – i lažne ideale.« Poslije umirovljenja Jukić je otvorio građevinsku tvrtku, u kojoj je bilo četrdesetak zaposlenih. Vozio je kamion, brinuo se o radnicima, tražio poslove.

»Nisam želio biti pasivan, nego dati svoj doprinos razvoju društva i maknuti se na taj način od ratnih priča. Najveća je opasnost umiroviti mladoga čovjeka i staviti ga sa strane i onda mu na taj način poslati poruku da je bezvrijedan, a on je još vitalan. Polazim od sebe, još sam mogao raditi u Hrvatskoj vojsci, ali je donesen takav zakon da osobe s invaliditetom ne mogu biti profesionalci. Upravo sam to sve demantirao svojim radom i načinom života.

Isto tako je žalosno manipuliranje s hrvatskim braniteljima i prikazivanje kako su oni teret državi. Dovoljno je pogledati medije, politiku, ministre, čast izuzetcima, koji uporno žele prikazati branitelje kao teret države. Kad se uzme brojka, oko 62 000 branitelja je u mirovini, bilo invalidskoj ili onoj koja im pripada po radnom stažu. Pa nitko ne spominje koliko je još danas umirovljenih partizana, kolika je njihova životna dugovječnost!

‘Problem’ su i hrvatski ratni vojni invalidi – a o pola milijuna osoba s invaliditetom, koliko ih ima Republika Hrvatska, nitko ne postavlja pitanje niti revizije, niti statistike. Zato se događaju suicidi, pobolijevanja. Oko 34 000 branitelja je umrlo od srčanih ili moždanih bolesti od 1998. Prosječna smrtnost im je nepuna 51 godina! Tko god želi dobro svojemu narodu, mora mu biti jasno da je to alarm za uzbunu i da se nešto mora poduzeti.«

Jukić navodi da je politika digla ruke od branitelja te da se njihova imena koriste samo u dnevnopolitičke svrhe. »Umjesto da vode brigu o svojemu narodu, oni ga, jednostavno, stavljaju na marginu i traže razloge za svoju nesposobnost upravljanja državom, a isto tako pojedinci kao da se nisu pomirili sa samostalnom Hrvatskom, pa ju potkopavaju gdje god stignu. Hrvatski političari bi se trebali ugledati na Crkvu, koja je štitila identitet hrvatskoga naroda. Crkva je najveća globalna institucija na svijetu, ali polazi od istine i na taj način uvažava i poštuje svakoga pojedinca, njegova prava i identitet.

U ratu, kad smo bili jedinstveni i složni, upravo smo iz Crkve imali najveću podršku. Kao vjernika, vodila me je i vodi istina i pravda. Prisjetim se većih blagdana, naprimjer Velike Gospe, još kao srednjoškolac išao sam iz Solina u Sinj pješice, zavjetovao se Gospi. Premda se to pojedinim učiteljima i nastavnicima nije svidjelo u vrijeme komunizma, kad su nam trgali lančiće s vrata ako bismo imali križ, Crkva je opstala jer joj je temelj istina, pravda, poštenje. Cijelo ovo vrijeme samostalne Republike Hrvatske, posebno poslije smrti prvoga hrvatskoga demokratski izabrana predsjednika dr. Franje Tuđmana, jedino je Crkva bila stalno uz branitelje, borila se na svoj način za pravdu, za istinu, za obiteljske vrijednosti.

Sve polazi iz obitelji, zapravo kad se uništi obitelj, onda je uništeno sve, uništavaju se onda vrjednote zajedništva, identiteta, pravde, socijalne osjetljivosti, odgovornosti. Upravo je to na neki način težnja suvremene politike. Zato me raduje što je Crkva uvijek uz nas, mislim na onu hijerarhijsku, i ponosan sam što sam vjernik katolik i Hrvat.«

Jukić posljednjih godina vodi skupa sa sestrom i bratom hotel u Stobreču, a kako ističe, čovjek se mora u životu boriti, raditi, pokazivati primjerom, a ne nešto očekivati da mu padne kao mana s nebesa. »Zato mislim da se branitelji moraju više aktivirati, a dužnost je države da im pruži mogućnost za rad, da im se osigura radna mjesta, a ne da ih se razjedinjuje kroz različite udruge i kupuje određenim interesima, kako bi im se rastočilo zajedništvo.

Jedinstvo i sloga su najvažniji za branitelje, zapravo oni moraju biti moralni mehanizam koji će usmjeravati budućnost Hrvatske. Kad se pogledaju današnji prorežimski mediji, pa vidi se kako nastoje obezvrijediti branitelje. Smiješno je da pojedine službe uhode branitelje kao da su oni državni neprijatelji, umjesto da tu energiju koriste za napredak i boljitak hrvatskoga naroda i svih građana koji Hrvatsku prihvaćaju kao svoju domovinu.«

Supruga Nada je najveća podrška svojemu suprugu. »Vjenčali smo se 1990., za vrijeme prvih događanja samostalne Republike Hrvatske i najvećih ushićenja«, navodi majka četvero djece. »Najstarija je Sunčica, ona je rođena 1991. Zatim imamo ratno dijete, Žanu. Kad je suprug ranjen, bila sam trudna pet mjeseci sa Žanom, koja je rođena u prosincu 1993. Nikola nam je rođen 1996., a najmlađi, Petar, rođen je 2007. Kad je suprug ranjen, radila sam na Rebru. Dok sam putovala u Šibenik, bilo je u autobusu puno branitelja, oni su me tješili da nije ništa strašno.

Budući da sam medicinska sestra, spontano sam pokušala sakriti svoju bol, da on ne vidi koliko mi je teško. Shvatila sam da mu moram biti podrška i da život ide dalje. Kad je prošao prvi mjesec i kad sam vidjela njegov stav, da promišlja pozitivno, da vjeruje u svoj oporavak, onda mi je bilo puno lakše. Uvijek sam promišljala kako će on psihički reagirati, kako će to podinijeti. Međutim, hvala Bogu, psihički je jak i uvijek je više druge tješio nego što bi pokazivao svoje probleme. Usto je uvijek nešto radio, i to mu je puno pomoglo. Takav je i danas, kod njega nema zaprjeka, nema teškoća.

Često promišljam kako je bilo majkama i suprugama s malom djecom čiji su muževi bili po ratištima. Za vrijeme rata, dok bih tražila informaciju, pošalju me na popis nestalih i moram čekati da oni sve pročitaju i na kraju kažu da nema njegova imena. Ta neizvjesnost bila je veoma teška. Više sam dobivala obavijesti iz medija nego od sustava koji se trebao za to brinuti. To su bili teški dani. Dijete od godinu dana, a suprug na ratištu. No vjera, molitva i Bog su mi bili najveći saveznici, a isto tako sam bila svjesna da je obitelj najveća podrška i u tom duhu odgajamo djecu, nastojimo promicati i čuvati kršćanske i nacionalne vrijednosti.«

Leave a Comment