U konačnici, iako se u Hrvatskoj možda očekivalo više, možemo zaključiti da je Međunarodni sud pravde definitivno utvrdio kako je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku.
Međunarodni sud pravde u Haagu izrekao je presudu u međusobnim tužbama Hrvatske i Srbije za počinjen zločin genocida tijekom Domovinskog rata. Hrvatska je proces protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije pokrenula 1999. godine, a Srbija je jedanaest godina kasnije, 2010. godine, odgovorila protutužbom protiv Hrvatske.
Sud je prije par dana odbacio obje optužbe i utvrdio da zločin genocida nije provela niti jedna strana. Koliko god nas takva presuda djelomično potresla, u osnovi smo navikli i na puno gore stvari koje nam dolaze iz Haaga. Navikli smo na šokantne presude potpuno u suprotnosti s zdravim razumom i onim što smo proživjeli u Hrvatskoj 90-ih godina, navikli smo na proganjanja hrvatskih zapovjednika poput najvećih zločinaca (da bi zatim sud utvrdio njihovu nevinost), navikli smo na Carlu del Ponte kako dirigira našim vladama kako će voditi državu (i koga sve goniti u zamjenu za ulazak u EU), navikli smo na hrvatske intelektualce koji šalju lažna izvješća i „nabrijavaju“ brojke o hrvatskim zločinima (po njihovu kasnijem priznanju), kako bi dobili više novaca od raznih donatora iz inozemstva. Na kraju priče možemo mirne duše zaključiti – ništa nas više ne može iznenaditi. No, uz sve to, nadali smo se da će srpska strana konačno doživjeti jednu snažnu i veliku osudu za ono što je učinila u Hrvatskoj. Dok smo se borili da dokažemo da nije bilo prekomjernog granatiranja Knina, nitko nije osuđen za prekomjerno granatiranje Vukovara, Dubrovnika, Pakraca, Šibenika, Lipika, Osijeka…. Mnogi čelnici srpskog udruženog pothvata nikada nisu osuđeni, oni njegovi pravi pokretači, u Beogradu. Srbija nikada nije priznala svoju krivicu, suočila se s zločinom koji je učinila, isplatila Hrvatskoj odštetu za devastaciju Hrvatske koju je prouzročio rat koji je pokrenula. Na to ne možemo puno utjecati, suočavanje sa zločinačkom politikom i katarza koju Srbija mora proći za svoju dobrobit i budućnost na duši su njezinih čelnika i naroda. No, činjenica je i da su se mnoge stvari koje su u domeni hrvatske države propustile učiniti. Jedan od najtežih primjera je kažnjavanje ratnih zločinaca koji ne podliježu zakonu o oprostu, a od kojih mnogi danas slobodno žive u Hrvatskoj, među ljudima nad kojima su počinili zločine.
Umorna od stalnog relativiziranja i dovođenja u pitanje osnovnih i mnogo puta dosad dokazanih činjenica o Domovinskom ratu (poput imenovanja agresora i žrtve ili upotrebe pojma „građanski rat“), Hrvatska je željela čuti jasnu i glasnu osudu i presudu protiv Srbije. Umjesto toga saznali smo da Srbija nije odgovorna za zločine počinjene prije 27. travnja 1992. godine, kada je krnja SFR Jugoslavija preimenovana u SR Jugoslaviju.
No, iako nije povoljna za Hrvatsku (kao ni za Srbiju), postoje ipak bitni momenti u presudi Međunarodnog suda pravde koji imaju povijesni značaj. Naime, u njoj se navodi kako je sud „potpuno uvjeren da su na pojedinim područjima Hrvatske JNA i srpske snage počinile protiv pripadnika zaštićene skupine djela koja su konkretno djelo genocida“. Ova su djela, odnosno nedjela prema Sudu počinjena u istočnoj i zapadnoj Slavoniji, Lici, Kordunu, Banovini i Dalmaciji. Osim toga, sudac Tomka navodi zaključak Suda kako je navedeno učinjeno s ciljem progona stanovništva s tih područja kako bi se stvorila homogena srpska država. Time je Međunarodni sud pravde potvrdio da je proveden projekt stvaranja Velike Srbije u okviru kojeg je na Hrvatsku izvršena agresija te počinjeno etničko čišćenje.
U okviru odbacivanja optužbe Srbije o genocidu nad srpskim stanovništvom u Hrvatskoj Sud navodi da je u operaciji „Oluja“ počinjen određen broj zločina (činjenica koja je u hrvatskoj javnosti općepoznata i prihvaćena, kao i činjenica da je hrvatsko pravosuđe optužilo i presudilo određenom broju počinitelja), no kako nije bilo prekomjernog neselektivnog granatiranja srpskog stanovništva u gradovima paradržave Republike Srpske Krajine. I sa zapisnika sa sastanka predsjednika Franje Tuđmana s ministrom obrane Gojkom Šuškom i vojnim dužnosnicima, održanog 31. srpnja 1995 na Brijunima, dokumenta o kojem je bilo puno govora posljednjih desetljeće i po, skinut je krimen teorijske podloge i programa etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske. Time je ponovno potvrđeno je da je operacija „Oluja“ bila legitimna oslobodilačka vojna operacija.
Summa summarum presude je dakle ono što mi u Hrvatskoj dobro znamo – Srbija je, potpomognuta dijelom srpskog stanovništva u Hrvatskoj, provela agresiju u okviru koje je počinila velik broj zločina koji imaju elemente genocida.
S obzirom na ranije presude, s obzirom na sve što se događalo u Hrvatskoj…. S obzirom na susrete jednog od autora naše optužnice s veleposlanikom države koju tužimo, možemo zaključiti da su stvari mogle i gore proći. Pred nama je da ozbiljno prionemo poslu i na temelju presude Međunarodnog suda pravde podignemo optužnice protiv vojnog vrha JNA, te s druge strane, da procesuiramo brojne ratne zločince koji slobodno žive u Hrvatskoj. Možda bismo mogli inzistirati i na svojevrsnoj moralnoj odgovornosti za osobe koje nisu ratni zločinci ali su sudjelovale u nastanku i djelovanju srpske paradržave Republike Srpske Krajine, bilo kao vojni, bilo kao civilni dužnosnici; u najmanju ruku bilo bi za očekivati da ne sudjeluju u vlasti Republike Hrvatske, kako na državnoj, tako i na lokalnoj razini. Bez obzira jesu li im dokazani ratni zločini ili ne, radilo se ipak o državnoj tvorevini nastaloj na zločinu i etničkom čišćenju, za što određenu odgovornost snose svi koji sudjelovali u njezinu nastanku i djelovanju.
U konačnici, iako se u Hrvatskoj možda očekivalo više, možemo zaključiti da je Međunarodni sud pravde definitivno utvrdio kako je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku. Time ova presuda svakako dobiva na važnosti i težini, i u povijesnom kontekstu, i kao presuda koja bi konačno trebala okončati rasprave u Hrvatskoj jesmo li vodili građanski ili obrambeni rat.
