Domovinski rat

Borovo selo: kraj iluzije o miru

hrvatskapolicija 251991
Napisao/la Braniteljski

Krajem travnja 1991. godine više nije bilo mjesta u Hrvatskoj s većinskim srpskim stanovništvom u kojem nisu viđana vozila JNA.

Krajem travnja 1991. godine više nije bilo mjesta u Hrvatskoj s većinskim srpskim stanovništvom u kojem nisu viđana vozila JNA. Opskrbljivali su srpske pobunjenike oružjem i to uvijek istim scenarijem.

Najprije idu barikade na prometnice na koje bi izašli naoružani civili. Lukavo smišljeno, jer umjesto da hrvatska policija pozornost usmjerava na švercere oružja, morala je trčati uspostaviti red na barikade. Slijedi kontrola vozila, nepoželjni se vraćaju natrag, a puštaju se samo vozila JNA sa sanducima oružja i streljiva. Rastom količine oružja, rasle su i pobunjeničke akcije.

Što se tiče političke scene u proljeće 1991., Hrvatska se pripremala za referendum o razdruživanju sa SFRJ i još uvijek vjerovala u mirni razlaz. Istovremeno su srpski ekstremisti, poput Vojislava Šešelja, održavali javne govore o velikosrpskim pretenzijama, huškajući hrvatske Srbe protiv Hrvata.

Shodno tome, krajem travnja i početkom svibnja pojačava se djelovanje snaga koje žele izazvati sukob, potom i građanski rat koji bi im poslužio kao uvod u otvorenu agresiju na RH. Najčešće su na udaru bile zastave Republike Hrvatske, koje su bivale potrgane ili spaljene.

U noći 1./2. svibnja dvije policijske patrole Policijske uprave Osijek izviđale su cestom Dalj – Borovo Selo. Na ulazu u Borovo Selo primijetili su jugoslavensku zastavu i krenuli je zamijeniti hrvatskom. Uskoro je na prvu patrolu otvorena vatra. Ranjeni policajci Jurica Tolj i Marijo Marinović uspjeli su pobjeći, no policajci iz druge patrole, Zvonimir Meković i Dalibor Križanović, nisu uspjeli. Srpski pobunjenici su ih ranili i zarobili. Nedugo nakon, u 4:30 sati, Vukovarska postaja pokušava stupiti u kontakt s Borovom, a kasnije ujutro i Vinkovačka postaja zove i traži informacije o hrvatskim policajcima. No, Srbi u Borovu Selu, na čelu sa Vukašinom Šoškočaninom, tvrde da ništa ne znaju o njihovoj sudbini i govore o napadu hrvatskih policajaca na Srbe.

Nakon ovoga, sumnjajući na najgore, načelnici PU Vinkovci i PU Osijek Josip Džaja i Josip Reihl – Kir odlučuju kako se treba otići na mjesto događaja, otkriju počinitelji izgreda te da se spase dvojica nestalih redarstvenika.

Pripadnici PU Vinkovci na čelu sa Stipanom Bošnjakom u 12 sati, 2. svibnja, ušli su u Borovo Selo. Mitraljezima, snajperima, automatima i tromblonima policajci su dočekani odmah po ulasku u selo. Trojica hrvatskih policajaca poginula su odmah na licu mjesta u autobusu na koji je otvorena vatra. Ostali su, iskočivši iz automobila i autobusa u obližnje kanale, pokušali organizirati obranu i motorolama dozvati pomoć. Uskoro su prema njima u pomoć krenule vinkovčka i osječka jedinica. Vinkovačka jedinica uspjela je doći do sela te je i na njih otvorena vatra.

Oko 14 sati u Borovo Selo iz smjera Dalja krenulo je sedam oklopnih transportera JNA. Hrvatska policija je imala nalog da ih propusti, da tobože uspostave red. No mnogi su, uključujući Blagu Zadru, sumnjali u ispravnost njihovih namjera te su svojim tijelima i barikadama na cesti pokušavali spriječiti kretanje jugovojske prema Borovu Selu. Pripadnici JNA, na koncu ipak ušavši u Borovo Selo s visoko dignutim, ispruženim trima prstima, jasno su dali do znanja koga podržavaju.

JNA, okruživši Borovo Selo, stvorila je svojevrsnu tampon zonu između terorista i hrvatske policije. U knjizi „Domovinski rat – rat prije rata“ autor Davor Runtić navodi svjedočanstvo Milenka Turudića, tadašnjeg načelnika policije u policijskoj postaji Vukovar:

„ Ekipu koja je išla u Borovo Selo pregovarati o dvojici zarobljenih policajaca vodio je načelnik vinkovačke policije Stipan Bošnjak. Htio sam i ja s njima, ali mi je Bošnjak rekao da sam potrebniji u postaji. Nisam ga poslušao. Čim su oni krenuli, krenuo sam svojim automobilom i prije Bošnjaka ušao u Borovo Selo. Bilo je začuđujuće tiho i pusto, pa sam se vratio prema izlazu iz mjesta i sreo Bošnjaka. Pitao sam ga je li možda sve odgođeno, no Bošnjak je kazao da nije, te s ekipom produžio dalje. Gledao sam za njima. Čim su prešli željezničku prugu i krenuli kroz selo, na njih je otvorena vatra. Vidio sam kako Franjo Ćopčić iskače iz automobila i baca se u kanal. Tog trenutka nisam znao da je Bošnjak već mrtav. Sjurio sam se automobilom prema njima i čim sam izašao, pucano je i po meni. Na mene je pucao Slavko Arbutina, kojeg ćemo kasnije zarobiti. Imao sam pancirku, pa sam od njegova zrna samo posrnuo. Tada sam shvatio da su naši upali u klopku. Kako se sve dalje odvijalo, tako sam bivao sve sigurniji da su oni u Borovu Selu znali da će im JNA doći u pomoć.“

Vukašin Šoškočanin je snajperom ubio Stipana Bošnjaka. Predvođeni njegovim zamjenikom Darkom Majdanićem, preostali hrvatski policajci su se nakon trosatne borbe predali višestruko brojnijim lokalnim Srbima i četničkim dobrovoljcima iz Srbije, koji su im nanijeli teške tjelesne ozljede nakon što su ubili 12 hrvatskih policajaca. Nakon dugih pregovora sa srpskim teroristima, na mjesto zločina stigla je hitna medicinska pomoć iz Vukovara. Medicinski tehničari vukovarske bolnice Marko Mandić i Vesna Baumgartner svjedoče kako su kola hitne pomoći koja su išla ispred njihovog vozila napadnuta ručnim bombama po ulasku u selo. Oni su, ipak, uspjeli izvući tijela 9 od 12 ubijenih ljudi te spasiti 20-ak ranjenih policajaca i civila.

Sutradan će vojska dovesti tijela još 3 ubijena redarstvenika – zvjerski izmrcvarena i prethodno mučena. Onu dvojicu policajaca, radi kojih se i organizirala akcija spašavanja, Srbi su izveli iz Borova Sela, s vrećama na glavi prevezli u Novi Sad te ih na kraju predali službenicima PU Osijek navečer 2. svibnja.

Nakon tog drugog dana svibnja, sve su maske pale. Postalo je jasno da će se Hrvatska morati krvlju obraniti od srpske agresije koja je tim događajem otvoreno započela.
Što se tiče zločinaca i kazne, nažalost do današnjeg dana za ovaj masakr nitko nije odgovarao. Vojno tužiteljstvo u Osijeku 1992. podiglo je optužnicu protiv 51 osobe, a presudom je njih 10 proglašeno krivima u odsutnosti i osuđeno na 20 godina zatvora.

Sudilo im se za najteži oblik oružane pobune, koja je bila zakonski izjednačena s ratnim zločinom. Ali, 1998., osječki Županijski sud primjenom Zakona o općem oprostu donosi rješenje o obustavi postupka izvršenja kazne protiv svih – osuđenici su pušteni, a postupci protiv ostalih obustavljeni. Također, taj slučaj se ne tretira kao ratni zločin jer su osuđeni i osumnjičeni bili civili. Iako se znaju imena svih učesnika pokolja hrvatskih policajaca, pa čak i imena onih koji su ubijali snajperom ili ručnom bombom, hrvatsko pravosuđe nije u stanju napraviti jedini zadatak koji ima – udijeliti pravdu.

Hrvatski policajci ubijeni u srpskoj zasjedi u Borovu Selu 2. svibnja 1991.:

Stipan Bošnjak (Nuštar)
Antun Grbavac (Nijemci)
Josip Culej (Jarmina)
Mladen Šarić (Novi Jankovci)
Zdenko Perica (Nuštar)
Zoran Grašić (Otok)
Ivica Vučić (Vinkovci)
Luka Crnković (Otok)
Marinko Petrušić (Tovarnik)
Janko Čović (Ivankovo)
Željko Hrala (Ivankovo)
Mladen Čatić (Županja)

Počivali u miru.