Heroji Domovinskog rata Priče ratnika

Anri Targuš – borac koji je mladost ostavio na bojištu

Anri grafit

 

U svakoj od operacija bilo je mnoštvo akcija – proveli su bezbroj neprospavanih noći u neprijateljskoj dubini, u strahu, gladni i smrznuti uz temperature koje su dosezale -30 C°.

Pri otvaranju članka zasigurno vam je za oko zapeo grafit koji smo objavili. Iznimna je čast bila razgovarati s Anrijem Targušem, čiji lik krasi jedan od mnogobrojnih zidova grada Splita. Rođen je u Osijeku 1974. godine, trenutno živi u Velikoj Gorici sa svojom obitelji, a unatoč brojnim obavezama, podijelio je s nama svoju životnu priču. Priču u kojoj je Anri kao glavni lik bio sve samo ne pošteđen životnih okolnosti, teškoća i prepreka. Već kao dvogodišnji dječak ostao je sam s majkom jer ih je otac napustio te je bio prisiljen na preživljavanje i borbu za život koja mu je kasnije uvelike pomogla, kako u ratu, tako i u daljnjem životu. Iako samohrana majka, pružila mu je sve što je mogla, a najviše je zahvalan na odgoju u kršćanskom i domoljubnom duhu. Završetak drugog razreda srednje škole 1991. godine smatra ključnim periodom koji uvelike mijenja njegov život, a i budućnost svih u Hrvatskoj.
Događaji koji su uslijedili bili su posljedica Anrijeve snažne želje da djelom pokaže kako njegovo srce kuca za Hrvatsku. Kako je i sam rekao, bilo mu je nezamislivo napustiti Osijek, kada su mu otac i dva strica također bili branitelji, a djedovi i pradjedovi s majčine i očeve strane pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga u Drugom svjetskom ratu. Majka ga je nekoliko puta pokušala odgovoriti od ideje ostanka u Osijeku jer su svi njihovi poznanici otišli u izbjeglištvo u Mađarsku, ali neuspješno. Inspiriran hrabrim Gardistima i silnom željom da i sam postane gardist, u srpnju 1991. godine s majkom u odlazi mjesnu zajednicu „Knez Branimir“ kako bi pristupili ZNG-u. Majka postaje članom saniteta u ZNG-u jer je po struci bila zdravstveni djelatnik, a njegova su prva zaduženja bila čuvanje straže po objektima, patroliranje te razne tehničke službe.
U Osijeku tada nastaje totalni rat. Grad je u poluokruženju, ljudi bježe, muškarci se presvlače u žene i bježe iz grada – totalni kaos. Granate neprestano padaju, ne znaš je li teže biti na položaju ili u gradu. A naš Osijek – prazan; grad duhova, nema rasvjete, samo detonacije i detonacije. Djeca ginu na ulicama, bolnica puna ranjenika, padaju sela oko grada i steže se obruč. Rubni dijelovi postaju prve crte obrane, a peta kolona ubačena u srce grada podmuklo ubija iza leđa.
Anri je slikovito predočio i jedan od tehničkih zadataka: „Zadužujem pušku M-48 i motor Thomos. Dobijem zadatak da podijelim mobilizacijske pozive. Jurim tim motorčićem po Donjem gradu i Nemetinu, a kao u nekoj video igrici granate padaju svuda oko mene. Gledam adrese i nosim pozive. Ulice su puste, srušeno drveće, crjepovi, staklo po cesti i uz takve prizore dolazim do jedne kuće u Sarajevskoj ulici. Lupam na vrata, svi su u podrumima, otvara lik od tridesetak godina i kad ugleda poziv, sav se skameni i odgovori mi da kažem da ga nisam vidio. Granate neprestano padaju. Ponovim mu da uzme poziv i da se uključi u obranu Hrvatske – ako ja mogu sa 16., možeš i ti s 30 godina. U tom trenutku, granata pada i pogađa kuću preko puta nas, on zalupi vrata i bježi u podrum, a mene ostavlja na ulici. U daljini čujem ispaljivanje VBR-a (višecijevni raketni bacač), cijeli plotun od 40 raketa. Nakon dvadesetog plotuna počinju padati prve rakete oko mene. Ja mu lupam rukama i nogama na vrata, a on i dalje ne otvara. Rakete padaju i padaju, čini mi se cijela vječnost. Tako ostajem ležati na ulici dvadesetak minuta. Čekam trenutak da se ‘smiri’. Kad sam ga konačno dočekao, sjeo sam na motor i vratio se natrag u Mjesnu zajednicu. Spomenuo bih još tri hrabra teklića koji su tada dijelili istu sudbinu kao ja. Svi smo bili tu negdje po godištu, ’72., ’75., a to su Ivica Šeremet, koji je poslije završio u osječkoj Specijalnoj policiji, Čurković Dario u HOS-u i Tomislav Došen.
Prisjećajući se tih dana u Osijeku i kroz razgovor o ljudima, nije se mogao suzdržati od spominjanja osobe koja ga se tada najviše dojmila i u kojoj je vidio uzor. „Pojavljuje se kod nas aktivni gardist na kojeg smo tada gledali kao da je došao s neke druge planete. Zvali smo ga ‘Gerilac’ – bio je rodom iz Sinja. On je djelovao samostalno i većinom išao sam u akcije. Čovjek s golemim vojnim znanjem, prema čemu smo zaključili da je vjerojatno prije bio u nekoj stranoj vojski – nikad ništa nije govorio o sebi; jednostavno je bio samo ‘Gerilac’. Taj me ‘Gerilac’ zavolio i naučio svemu – i rukovanju oružjem i izradi granata. Stavljali smo bojeve glave na protugradne rakete koje smo potom ispaljivali s TAM-ića po neprijateljskim položajima. Vodio me sa sobom u više akcija, a potom je otišao iz Osijeka i gubim svaki kontakt s njime.“
Kako je ratno vrijeme odmicalo, tako je napredovao njegov ratni put. Negdje nakon pada Vukovara, baš ispred Anrijeve Mjesne zajednice zaustavo se Land Rover u kojem su bila trojica gardista u crnim vestama i s crnim beretkama (Ivan Vukoja zvani Čivo, Renato Duvnjak zvani Duber i zapovijednik Fric). Zanimali su se za praznu kuću kako bi mogli smjestiti svoju bazu. Sa zanimanjem i dojmom, tada mladi Anri izrazio je želju da im se pridruži. Fric je rekao: „Mali, upadaj!“ te je Anri postao brigadni izvidnik 106. brigade u samostalno izvidničkom vodu. Službeno je to bilo 1. 12. 1991. godine. Pristup ekipe bio je očinski i sve su to bili dečki iz sela Tenja i naselja JUG 2. Djelovali su duž cijele obrane Osijeka i Baranje, a po nastupanju primirja prebacili su se na Bosansko-brodsko ratište koje je u Brodskoj Posavini bilo sve do njenog pada.
Sjećam se kad smo išli u izviđanje u mjesto Struga pored rijeke Save. Došli smo do naših bunkera i uputili se ispred linije prema neprijatelju. Kad smo odradili zadaću, ljudi na liniji bili su zaprepašteni onim što smo učinili i našom hrabrošću. Uzvikivali su nam sve hvale i zahvale ovog svijeta; da nema toga zbog čega bi oni tako išli naprijed, da nam treba dati sve što poželimo i tako dalje.
Rat je u Bosanskoj Posavini bio težak i krvav, gotovo kao u Slavoniji. Nakon provedena dva mjeseca, brigada se rasformirala. Anri se s nekolicinom Osječana pridružio specijalnoj postrojbi bojna „Zrinski“. Kao najelitnija postrojba Hrvatske vojske, osnovana je 18. svibnja 1991. temeljem zapovijedi tadašnjeg zamjenika ministra, a kasnije ministra obrane Gojka Šuška. Do priključivanja postrojbi prošli su rigorozan proces odabira i kriterija te ih je na kraju samo nekoliko najodvažnijih odlučilo ostati.
U bojnu sam došao prilično umoran i iscrpljen od godinu dana neprekidnog ratovanja. Nakon nekoliko tjedana drila i obuke, odustaju i ostali te nas na kraju ostaje samo petero iz Osijeka: pokojni Darijo Tomašević, Tomislav Kačarik, Saša Vinković, Romeo Ceci i ja. Svi iz Osijeka bili smo mladi, ali smo iza sebe imali veliki ratni put.
Od pridruživanja specijalnoj postrojbi i obuke nije proteklo puno vremena kada je uslijedio borbeni zadatak na Južnom bojištu. Bojna je bila vrlo mala postrojba od 4 nepotpuna voda i dobivala je vrlo složene zadaće. Borbe su se vodile, kako je poznato prema dokumentacijama o Domovinskom ratu, ali i po samom svjedočenju Anrija, prsa u prsa.
Odmah u prvoj akciji imamo velik broj poginulih i ranjenih pripadnika. U drugoj akciji vršimo napad na neprijateljsko brdo i selo, a prilikom penjanja na brdo, kad sam se provlačio kroz žbunje, naletim na čovjeka od 45-50 godina u trapericama i maskirnoj košulji s puškom uperenom u mene. Refleksno uperim i ja svoju pušku u njega. Kao da je jučer bilo, sjećam se, ruke su mu se tresle i sav se počeo tresti. Mogao me ubiti već deset puta jer me prvi primijetio. Gledamo se nekih nekoliko minuta i on kaže: ‘Ja sad idem’. Odvratio sam mu da ode i pobjegao je u gustiš. Nisam pucao za njime jer mi je poštedio život pa sam i ja njegov. Poslije zauzimamo brdo i selo.
Na Južnom se bojištu bojna „Zrinski“ zadržala gotovo godinu dana te je u tom vremenskom razdoblju imala velik broj poginulih i ranjenih pripadnika jer su sve borbe bile bliske. 18. 4. 1994. godine na zahtjev prvog predsjednika Franje Tuđmana ustrojen je 1. hrvatski gardijski zdrug. Na dužnost zapovjednika desetine, a potom i zapovjednika voda u Padobranskoj bojni, postavljen je junak naše priče. Turneje postrojbe, kako ih je nazvao Anri zbog sudjelovanja u gotovo svim značajnim akcijama Domovinskog rata, bile su:
– Operacija „Cincar 1994.“ (Kupres, Kupreško polje, Cincar)
– Operacija „Zima ’94.“ (Livanjsko polje, Dinara, Golija, Staretina)
– Opreacija „Skok-1“ (Sjeverozapadna Dinara)
– Operacija „Bljesak“ (Zapadna Slavonija)
– Operacija „Skok-2“ (grahovska i glamočka okolica)
– Operacija „Ljeto ’95.“ (Grahovo i Glamoč)
– Operacija „Oluja“ (Sjeverna Dalmacija)
– Operacija „Maestral“ (Bosanska krajina)
– Operacija „Južni potez“ (Varcarevo podrašničko polje).
U svakoj od operacija bilo je mnoštvo akcija; kilometri i kilometri ratišta, na tisuće prehodanih kilometara. Vjerojatno bi mogao ispisati jednu debelu knjigu s opisanim događajima, kao i svi drugi branitelji u Domovinskom ratu. Svaka je bitka bila za sebe. Proveli su bezbroj neprospavanih noći u neprijateljskoj dubini, u strahu, gladni, smrznuti uz temperature koje su dosezale -30 C°.
U operaciji ‘Južni potez’, prilikom zadnjih operacija HV-a, 12. rujna 1995. godine na planini Vitorog, a oslobađajući prometnicu Jajce-Šipovo, nailazimo na postavljenu zasjedu. Od eksplozije mine, koja je eksplodirala neposredno pored mene, bivam ranjen zajedno s još nekoliko pripadnika, od kojih je i moj kum Josip Brnjak (zap. satnije), s kojim sam se zajedno liječio u Varaždinskim toplicama. Zbog te eksplozije dva su pripadnika poginula. Jedan od poginulih jedan je od mojih najboljih ratnih prijatelja, pokojni Dario Tomašević, koji je došao isti dan u postrojbu kada i ja – bili smo u istom vlaku i kupeu, te dozapovjednik Zdruga pokojni Ante Šaškor.
Nakon mjeseci i mjeseci provedenih na bojištu, Anrija je ranjavanje udaljilo od prvih crta bojišnice. Mjesecima je trajalo njegovo liječenje u Livnu, Osijeku i Varaždinskim toplicama. Kao posljedica ranjavanja obolio je od Guillain-Barréova sindroma (bolest perifernog živčanog sustava), uslijed kojeg mu je počelo otkazivati područje od koljena naniže te cijela lijeva ruka. Doktori nisu davali dobre prognoze.
Zvali su moju majku da joj objasne ozbiljnosti situacije. Rekli su: ‘Mali je zelen i ne shvaća ništa’. Nisam ni u jednom trenutku vjerovao da je to istina i kriomice sam odlazio u osječku bolničku kupaonicu u kojoj bih pumpao sklekove. U Varaždinskim toplicama nalazim pored bazena šipku za zgibove i izvodim ih do iznemoglosti. Duboko sam vjerovao u svoj oporavak i kad sam odlazio iz toplica, posjetio sam doktora koji nije mogao vjerovati. Upitao me tada doktor: ‘Mali, što si ti to radio?’ a ja mu odvratio: ‘Pa zgibove’. Nasmijao mi se i rekao: ‘E, onda ih nikad nemoj prestati raditi’, što sam ga i poslušao. Poslije ranjavanja sigurno nisam mogao godinu dana spavati od bolova u leđima, što je bilo neizdrživo.
I danas se svakodnevno treniranjem bori protiv bolova. Intenzitet nije kao onda, ali je navikao na njih i živi s njima. Trenira hrvanje i postaje prvak Hrvatske vojke 1998. godine. 1997. godine završio je i Commando tečaj – najtežu obuku u HV-u „Tovko ’97“, nakon koje postaje Komandosom. 8. 6. 1997. kao jedan od desetak odabranih specijalaca sudjelovao je u pratnji predsjednika Franje Tuđmana na nenajavljeni sastanak u Vukovar sa srpskim čelnicima.
Za vrijeme sastanka predsjednika Tuđmana cijelo vrijeme bili smo skriveni u bolničkom helikopteru. U slučaju napada na predsjednika, plan je da ga izvlačimo i ostanemo se braniti u Vukovaru dok ne stigne pojačanje. Nakon smrti Gojka Šuška, a potom i Franje Tuđmana, nastaje prava hajka na pripadnike Zdruga te dolaskom SDP-a i Stipe Mesića na vlast postrojba biva ugašena i pripadnici ZDRUG-a raspoređeni su po raznim postrojbama.“ Prisilno je umirovljen 1. 1. 2005. godine kao pripadnik 350. Vojno-obavještajne bojne u kojoj je, prema Anrijevim izjavama, bila velika netrpeljivost prema pripadnicima ZDRUG-a.
Kada se govori o neprihvatljivom ponašanju prema hrvatskim braniteljima, mnogi će odmahnuti rukom i reći da nije istina te da su i precijenjeni u našoj Hrvatskoj jer se stalno priča o braniteljima. Situacija koju je opisao sam Anri svjedoči o tom časnom postupanju prema braniteljima: „Bez obzira na to što sam tada bio apsolvent na Kineziološkom fakultetu , bila mi je uskraćena mogućnost daljnjeg profesionalnog rada i napredovanja te nakon preustroja postrojbe nisam dobio nijedno ustrojbeno radno mjesto, već mi prisilno otvaraju bolovanje i šalju me u mirovinu. Kada sam odlazio iz postrojbe, navratio sam do zapovjedništva da mi daju orden Domovinske zahvalnosti koji se kod njih nalazio, a nije mi još bio uručen. Jedna je djelatnica u mnoštvu papira razbacanih u ormaru izvukla moju plaketu i dala mi je u ruke. Na upit o tome gdje je orden odvratila je da joj je žao te da su ga negdje zagubili.
Kada jedan mladić 90-ih godina da svoju mladost za Hrvatsku, ostaje mu puno iz toga doba. Ono što bih ja istaknula su priznanja koja je dobio:
Spomenica Domovinskog rata 1990.-1992.
Spomenica Domovinske zahvalnosti
Medalja „Bljesak“
Medalja „Ljeto ’95.“
Medalja „Oluja“
Uspomenica 1995.
Pohvalnica zapovjednika 1. Hrvatskog gardijskog zdruga (Generala Miljenka Filipovića)
Pohvalnica 1. Hrvatskog gardijskog zbora(Generala Mile Ćika).

Tada mladić, danas obiteljski čovjek s istim onim junačkim srcem, ostavio je na bojištu svoju mladost. Donio je Hrvatskoj slobodu, a danas ima svoju obitelj. I danas se bori. Nekada se borio sa svojim suborcima koji su mu tada bili obitelj, a danas se bori sa svojom suprugom i dvije kćeri za bolju Hrvatsku. Slušajući ga kako govori o svom životu, prva riječ koju bih stavila uz njegovo ime bila bi borac Anri. Nisu tom junaku trebale ove spomenice, nije se borio za njih. Borio se za ono što je njegova majka usadila u njega dok je još bio dijete. Neka druga mladež u Splitu; mladež čiji su očevi i majke svjesni što su ti dečki učinili za Lijepu Našu, odlučili su odati poštovanje Anriju grafitom u Splitu. Taj je grafit trag na zidu, ali i puno više od toga. Svaki dječak koji će proći kraj tog zida zapitat će se tko je čovjek tako junačkog izgleda te će i sam poželjet biti takav. Djevojka će sanjati tako snažnog mladića kraj sebe. Tko zna? Ono što mogu sa sigurnošću reći jest da svi, a posebno mi mladi, moramo pamtiti ta hrabra lica kako ne bismo zaboravili cijeniti svoju zemlju i kako bismo ju čuvali, a ne uništavali; kako bismo nastavili brigu za nju i za bolje sutra – baš onako kako je i junak naše priče nastavio ono što su njegovi preci počeli. On je bio primoran otići u rat. Danas ne vlada rat, ali nedostaje interesa za popravljanje onog što su u procesu stvaranja drugi uništili dok su dečki krvarili. Ne odmahujmo rukom – svojim obrazovanjem i sposobnostima pomognimo da se obnovi naša Hrvatska! Dugujemo joj to!

Anri

O autoru

Braniteljski

Portal Braniteljski.hr posvećen je i namijenjen svim braniteljima Domovinskog rata te onima koji žele naučiti nešto više o procesu koji je doveo do osamostaljenja i stvaranja neovisne Republike Hrvatske.